Mjesec dana pješačio je i skrivao se u austrijskim i slovenskim vrletima da bi se vratio kući – uhitili su ga i kao domobranskoga žandara osudili na četiri godine zatvora
Juraj Maček danas je jedan od najstarijih i preživjelih sudionika tragičnih bleiburških događanja, najstariji politički zatvorenik u Hrvata, bistar i pokretan unatoč teškim ozljedama koje je zadobio spašavajući goli život iz partizanske klaonice 1945.
U jednoj bitci kod obrane Gospića, Maček je u Brušanima ranjen, vratili su ga u Zagreb gdje je primio tzv. Srebrno odlikovanje za hrabrost, koje mu je uručio sam dr. Ante Pavelić
Ratni put Jurja Mačeka završio je dvama slomljenim kralješcima, napuknutom vratnom kralježnicom, slomljenom rukom, plastikom umjesto nosne kosti i slomljenom šakom s porukom oznaša koji ga je u zatvoru tukao, ‘to je da ne buš više mogao pucati’. Zla ga je sreća pratila i u Domovinskome ratu, u Vinkovcima je od eksplozije četničke granate ostao bez sluha
Hrvatski tjednik donosi razgovor s Jurjem Mačekom, osuđenim časnikom vojske NDH i stradalnikom s Bleiburga, braniteljem 109. brigade iz Domovinskoga rata i političkim zatvorenikom. Razgovor je vodio Tomislav Držić.
Mnogi koji redovno obilaze bleiburške komemoracije sigurno su zapazili starijega gospodina skromnoga izgleda bez ikakvih obilježja. On je danas jedan od najstarijih i preživjelih sudionika tragičnih bleiburških događanja, ali i jedan od najstarijih političkih zatvorenika u Hrvata, 96-godišnji Juraj Maček, bistar i pokretan unatoč teškim ozljedama koje je zadobio spašavajući goli život iz partizanske klaonice 1945. godine. Usprkos teškoj pokretljivosti, redovit je na svim prigodnim obljetnicama i misama, bleiburškim, maceljskim i udruga političkih zatvorenika. Još uvijek bistar i dobroga pamćenja, ispričao nam je svoju životnu priču. Nakon što mu je umro otac, koji je u Stubičkome Strmecu imao postolarsku radnju, a u kojoj mu je kao šegrt pomagao, kao jedinac brinuo se za svoju majku. Početkom rata 1941. odlučio je kao glava obitelji postati vojnikom. Prijavio se i već s prvom skupinom poslan je na vojničku izobrazbu u školu u austrijskom Stockerau. Nakon što je prošao vojničku školu, vratio se u Zagreb, odakle je 1942. kao domobranski narednik poslan u Bihać, u tzv. Novačku bojnu. I danas se sjeća da je njegov novi šef bio dopukovnik Delko Bogdanić, ljudina ličkih korijena. Nakon tragične smrti Jure Francetića, Bogdanić je preuzeo zapovjedništvo bojne od talijanskoga generala Roate.
Zapovjednik strojničkoga voda
‘Uskoro smo promijenili ime u Druga lovačka bojna. Bili smo uglavnom kadar iz Stockeraua, i časnici i dočasnici. Kako sam u vojnoj školi izučen za teškoga strojničara, raspoređen sam kao zapovjednik strojničkoga poluvoda’, pripovijeda nam Maček. ‘Šef mi je bio nadnarednik Jusuf Salihović, koji je kasnije prešao u njemačke SS trupe. Šteta za njega, trebao je po načelima MINORS-a (Ministarstvo Oružanih snaga NDH, op.p.) postati natporučnik. Kad je otišao, a kako u lovačkoj strojničkoj satniji nisu imali pravo na dva voda kao što su imale ostale bojne, nego smo imali jedan vod s trima poluvodovima, tako sam ja postao zapovjednikom voda. Kod Udbine su moji momci zarobili još jednu tešku strojnicu, što je bilo protiv svih propisa naoružanja, međutim zapovjednik bojne Bogdanić dodao je još tri konja i tri vojnika pa sam osnovao još jedno odjeljenje, imali smo ih sedam, umjesto šest. Tada sam imenovan zapovjednikom čitavoga voda’, nastavlja. Godinu dana kasnije, u bitci kod obrane Gospića, Maček je u Brušanima ranjen. Vratili su ga u Zagreb gdje je primio Veliku srebrnu kolajnu poglavnika za hrabrost, koju mu je uručio sam dr. Ante Pavelić. Kad je ozdravio, dobio je čin izvanrednoga narednika, a kako u Gospiću nije bilo natporučnika, stavljen je na tu dužnost te 1943. i vraćen u Lovačku bojnu u Lici. Međutim, dok je bio u bolnici nakon ranjavanja, poslao je molbu za primanje u ustašku časničku školu te ga je povratkom u Liku dočekalo pozitivno rješenje.
‘Krajem 1944. poslan sam u Kerestinec u časničku školu. Zapovjednik mi je bio pukovnik Bilobrk. Kasnije sam poslije kalvarije i zatvora sreo njegovu suprugu Vesnu, koja mi je ispričala da ga je u koloni zarobljenika koje su vraćali s Bleiburga u Jugoslaviju ubio jedan partizan metkom u glavu. I to samo zato što je umoran sjeo uz rub ceste’, pripovijeda Maček.
Pokret za preustroj u Dravogradu
U svibnju 1945. godine dobili su u školi u Kerestincu nalog da krenu u pokret prema Sloveniji. Maček se sjeća da je s njim čitavim putem bio zastavnik Drnjavčević. Obojica su promaknuti krajem 1944. u čin zastavnika. Prije polaska pozvali su ga iz ustaškoga stožera, ‘pišite zapovjedništva, jer smo to u posljednjem ratu aktualizirali’, ispravlja me Maček dobronamjerno, koji je iz domobranskoga narednika s ličke bojišnice, tamo promaknut par dana prije pokreta prema Sloveniji u ustaškog poručnika.
‘Bilobrk nas je vodio preko Slovenije. Rečeno nam je da ćemo se prestrojiti poslije i vratiti, te smo zbog toga išli pod punom ratnom opremom. Na granici nismo mogli prijeći Dravu jer su Bugari s crvenom zvijezdom na šajkačama zauzeli Dravogradski most i tukli po nama’, nastavlja Maček. ‘Konačno smo preko rijeke prošli na drugome mjestu i došli na Bleiburško polje. Onda smo oko podneva 15. svibnja dobili nalog za razoružavanje. Naše vođe postrojbe bili su u nekoj vili u Julijskim Alpama i vratili se snuždeni. Ostavio sam šmajser, ali sam spremio pod jaknu pištolj. Zvali su ga roda, kalibar 9. Nisam ga uzeo radi borbe, nego sam se bojao susreta sa zvijerima u šumi’. ‘Kolega Drnjavčević pitao me, ‘ti, Maček, misliš bježat’. Rekao sam mu ‘ubit će nas, mi smo mladi ustaški časnici’, pa se onda ipak pridružio meni i odvojili smo se od ostalih. Drnjavčević nije nikad bio na ratištu, došao je u školu kao student i panično se bojao mina. S desne strane bila nam je Drava, kad su neki povikali ‘mine’, skočio sam preko kamena u šumu, a Drnjavčević za mnom. Drugi dan na visoravni naišli smo na neko imanje, vidjeli ženu koja nam je dala nešto pojesti i rekla da čekamo da će doći suprug s kćerima. Nikada ne ću zaboraviti, gospođa nam je priredila žgance s rastopljenim putrom i dolila još mlijekom. Dala nam je na sjeniku mjesto za spavanje. Bili smo u ustaškim odorama, samo smo poskidali oznake. U noći čuli smo žamor, nismo spavali. Došlo je još pet ustaških časnika, jedan je bio pukovnik…’, govori Maček.
Narod je mrzio partizane
Mačekov kolega Drnjavčević pridružio im se i oni su otišli dalje na zapad, a za njihovu sudbinu nikad nije doznao. Sam je nastavio kroz šumu prema Hrvatskoj. Htio je doći kući, u svoju Stubicu. Austrijanac kod kojega su noćili rekao mu je da mu je kuća na samoj ‘meji’ i da ostane kod njega s njegovim kćerima, a ako ne bude zadovoljan, da će ga prenijeti u košu preko granice u Austriju. Upozorio ga je da je ispod Slovenska Bistrica puna partizana, koji su jako okrutni i ubijaju. No, Maček je odabrao put kući. Dugo je putovao šumama skrivajući se. Orijentacija su mu bili potoci koji su tekli prema Dravi. Bio je stalno na lijevoj obali Drave. Nakon dva dana hoda došao je do jedne kuće. Bilo je Tijelovo. Cijelo je vrijeme bio na slovenskoj strani. Napokon u Ormožu, u jednoj kući dobio je jesti, ali i upozorenje da je blizu Maribor, da tamo sve koji naiđu u odorama ubijaju. Narod je mrzio partizane.
‘Idućega dana opazila su me neka djeca i vikala ‘ide ustaša’. Prišli su mi dvojica sa šmajserima, zaustavili me i upitali kuda idem. Rekao sam da idem kući. Odveli su me u jednu kuću. Jedan je bio partizanski oficir, jer je drugom naređivao. Prije nego što su mi prišli odbacio sam pištolj. Bili su oba partizana, Slovenci. Fini ljudi’, nastavlja Maček. ‘Zanimalo ih je što se događalo na Bleiburškome polju. Dali su mi vojničke hrane. Donijeli mi deke i pitali hoću li se sutra ako odem od njih prijaviti u Varaždinu. Naravno da sam potvrdio i ujutro ranom zorom jedan od njih mi je donio propusnicu, i uputio me’. ‘S ispunjenom propusnicom na svoje ime krenuo sam dalje. Prije odlaska rekao mi je da na nekim mjestima strijeljaju, ali dolje na Dravi da njihovi muži na splavi prevoze preko. Tamo mi je jedan na toj splavi izvukao flašu rakije iz džepa i rekao ‘daj si, ustaša, potegni malo buš hrabrejši da dojdeš doma’. Drugi Slovenac splavar, kad su me prebacili na hrvatsku stranu, otrgao je komad kukuruznoga kruha i spremio mi ga je u džep ‘da si imaš kaj jesti po putu’. Nakon 200 metara opet sam u šumu, ne znam koliko sam putovao, ali naišao sam na seljaka koji mi je rekao da sam u Mariji Bistrici. Poveo me do rakita, grma i iz vreće nakon što je odložio motiku izvadio mauzerku. Pokazao sam mu propusnicu pa me pustio. Krenuo sam na Bistricu i zalegao kraj zida kapelice, ali djeca su me vidjela, vikala da sam ustaša, pa su neki pripucali po meni’.
Pravoslavni seljaci iz Pakraca tukli su nas
Na kraju Maček se našao u toliko željenoj Stubičkoj Podgori u dragom Hrvatskom zagorju. Obilazio je jedan vinograd u Strmcu, vlasništvo svojega bratića za kojega je znao da je bio u partizanima. Ljudi s kojima je razgovarao javili su partizanima da su vidjeli u jarku četu ustaša. Za tren se mjesto ispunilo naoružanim partizanima i Maček se predao. Odveli su ga u Donju Stubicu u Oznu, saslušavao ga je njegov školski kolega iz mladosti Vinko Strugar.
‘Tada sam doznao da je već druga polovica lipnja. Bio sam u bijegu više od mjesec dana’, nastavlja Maček. ‘Više nisu ubijali i Strugar me poslao s grupom koju su također polovili u Sesvete, a nakon toga u Božjakovinu gdje je bilo strašno. Logor je bila Badelova hala, gdje su partizani iz skladišta krali remene, a nas okrivili. Jedan potporučnik, šepavi partizan, stalno je pucao, a čuvali su nas Srbi partizani. Odatle smo pješice potjerani u Bjelovar, a u Sesvetama su mi uzeli odoru i dali neke dronjke. Nitko nas nije do tada saslušavao. Počelo je tek u Bjelovaru. Iz Bjelovara smo išli Pakrac, pokazivali su nas, bilo je i civila i stalno smo pješačili. Vikali nam svašta uz put, osobito u Pakracu, pravoslavci seljaci htjeli su nas tući, ali ih oznaši nisu pustili blizu. U Slavoniji su nam žene nosile hranu, ali im nisu dopuštali. U Slavonskom Brodu su tražili da istupe svi koji su bili u vojsci od 1941. Mislili smo da će nas likvidirati. No samo su nas odvojili. U Slatini Podravskoj opet, svaki put su nas pretresali… Odavde smo otjerani pješice u Mitrovicu, pa u Sremske Karlovce. Dečki koji su nas pratili bili su dobri, narod nam je bacao komade kruha, žene su nosile slaninu, orehnjače. Jedna ženica, najhrabrija, s velikom košarom hrane, pitala je mobilne oficire, može li nam dati hranu. Dopustili su, vezao sam rukave košulje i trpao slanine i svega. Pratnja su nam bili mladi dečki svježe mobilizirani i zato su bili dobri s nama, neki koji rat nisu primirisali. Zbog toga su ih poslije smijenili. Nakon toga smo putovali vlakom preko Dunava u Novi Sad, do logora u Vršcu, gdje smo ostali do jeseni.’ Pušteni su, a Maček, kako više nije imao ustašku odoru, izjasnio se za domobrana, dobio je propusnicu s dozvolom kretanja samo Donja Stubica. Uhićen je ponovno na Čistu srijedu 1946., i već na Veliki petak je suđen. Sudio mu je sudac Ivan Uroić. ‘U Stubici su me tukli, domaći iz Ozne, najgori je bio neki mucavi Kapusta i Mato Sokovač, svi iz Stubičkoga Strmca’. Ovom posljednjem, sjeća se Maček, njegova mu je majka djecu hranila, dok je bio šumi s partizanima.
Odlazak u Domovinski rat
‘Bio sam suđen kao domobranski žandar i sprovodnik vojnih bjegunaca, jer su mi našli žandarsku propusnica. Sudac Uroić prije je bio brijač po zanimanju. Iz moje grupe osudio je četiri ustaška časnika na smrt strijeljanjem, Marka Šapeta, isto ustaškoga časnika na 15 godina, a mene na četiri godine, koje sam odležao u Staroj Gradiški, ćelija 21. Nakon toga poslali su me na prugu Šamac-Sarajevo, a poslije sam zaposlen u tvornici obuće u Novoj Vesi.
Tako je završio ratni put Jurja Mačeka. Posljedice – dva kralješka izvan funkcije, napuknuta vratna kralježnica, slomljena ruka, plastika umjesto nosne kosti i slomljena šaka s porukom oznaša koji ga je u zatvoru tukao, ‘to je da ne buš više mogao pucati’. Godine 1990. otišao je u zagrebački stožer HOS-a i prijavio se unatoč godinama – 67. Htio je u ličku brigadu za čiji kraj su ga vezale uspomene iz prošloga rata. Međutim, poslan je sa 109. brigadom u Tordince pa potom u Vukovar. Nije dobio čin, zvali su ga u brigadi samo gospon Maček. Tada su kod Vinkovaca sklonjeni u jedan silos, uletjela je granata, eksplodirala, a Maček je ostao bez sluha. Tada je za njega završilo ratovanje za Domovinu. Danas uživa 60-postotnu invalidninu nakupljenu iz obaju ratova, ponosno nosi spomenicu Domovinskoga rata, spomenicu Hrvatska legija 1941. i žali da je drugi orden, Poglavnikovo Veliko srebro za hrabrost zakopao negdje u Julijskim Alpama.
Podsjetimo, Nezavisna Država Hrvatska (NDH), bila je država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i dijela današnje Srbije, navodi enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. U NDH uspostavljen je ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. NDH je nastala u jeku Travanjskoga rata i sloma Kraljevine Jugoslavije, a proglasio ju je preko radija vođa domovinske ustaške skupine S. Kvaternik 10. IV. 1941. pošto je Vladko Maček odbio ponudu Nijemaca da proglasi hrvatsku državu unutar osovinskoga sustava. Od svojega povratka u Hrvatsku 15. IV. 1941. do početka svibnja 1945. na čelu NDH bio je poglavnik Ante Pavelić, koji je kao vođa ustaškoga pokreta već od početka 1930-ih djelovao na rušenju Jugoslavije i uspostavi neovisne hrvatske države. Na području NDH počinjeni su brojni zločini. Najveći logor u NDH bio je Jasenovac. Već 1941. bio je interniran, a potom i zatvoren u logoru Jasenovac, i sam predsjednik HSS-a Vladko Maček.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
