Slučaj Agrokor, iako u javnosti poprima oblike palanačko-feudalne poslovnopolitičke sapunice, sa svim višeslojnim političko-gospodarskim i sociološkim dimenzijama upućuje nas da još jednom dobro razmislimo kao kolektiv što je javna sfera a što privatna u našem društvu. Naime, postoji jedna prirodna konstanta i politološka zakonitost tijekom povijesti država, a to jest da kada se država, koja utjelovljuje vrhovni opći interes i javnu sferu koja bi trebala nadilaziti sve privatne interese i sukobe, suviše poveže i ispreplete s novčanim silama i moćnicima, otvara se put postupne privatizacije, ili kako ističe Habermas, vlastelizacije države i re-feudalizacije društva. Naime, Agrokomerc je nalikovao za vrijeme Jugoslavije na ogromni spahijsko-timarski posjed . Poput Otomanskog carstva , tadašnji je Beograd kao mini-carsko središte dodjeljivao na republičkog razini gospodarske posjede (timari na kojima su ubirali prihode) na korištenje vojnim i civilnim podobnim konjanicima koji su se nazivali spahije. Kada je Timar Agrokomerc postao suviše neovisan i republički značajan onda ga je trebalo srušiti. Sličan feudalni sustav pronalazimo i u neoliberalnom kapitalizmu u kojemu Banke reproduciraju feudalno-kmetovsko uređenje , a u kojemu su bivše alodije posjedi danas velike korporacije sa tisuću kmetova, a država odstupajući od svoje suverene moći postaje „vlastelizirani „ subjekt. Zapravo komunizam (u obliku državnog kapitalizma) kao i neoliberalni kapitalizam su jednaki izdanak ekonomske kolonizacije i satelizacije politike i suverene države moći kao „Levijatan“.
U slučaju Agrokora već godinama se sustavno dopuštao i amnestirao monopolitistički, u nekim segmentima oligopolitički položaj, protivno svim načelima i pravilima lojalne i ravnopravne konkurencije. Umjesto uravnotežene gospodarske diversifikacije i pluralizma, poticaja srednjim i malim poduzećima, pogodovalo se trgovačkom lobiju i tržišnoj monopolističkoj koncentraciji uz pomoć prekomjernog kreditiranja banaka. Naravno takav trajni položaj monopola, koji je omogućio da jedan mega-prehrambeni trgovački subjekt određuje u prehrambenom sektoru cijene ponude i potražnje, umjesto da je izazvao, bez obzira na političku lijevo-desno boju sukcesivnih vlada, državnu intervenciju radi uspostave lojalne konkurencije pomoću protu-monopolisitčkog zakonodavstva, perpetuirao se uz blagonaklonost državnih i svih političkih središta moći i bez obzira na političku boju. S obzirom na eksponencijalni rast takvog monopola koje se pretvorio u regionalni div i multi-tržišni mastodont, naprosto je postao prevelik za bankrot, jer bi takav scenarij proizveo sistemsku gospodarsku, pa i političku destabilizaciju i doveo do financijskog sloma ne samo bankarskog sektora već i društava. Spajanjem Konzuma i Mercatora, Agrokor je okončao dominaciju na regionalnom prehrambenom tržištu, koncentrirajući u svoje ruke sudbinu cijele prehrambene industrije zemalja bivše Jugoslavije.
Kako onda ne povezati i povući komparativne sličnosti između slučaja Agrokomerca iz Velike Kladuše i Agrokora iz dvorca?
Moglo bi se čak reći kako je čudnovatom reinkarnacijom slučaj Agrokor oživio slučaj Agrokomerc i da Todorić pomalo ide putem slavnoga Fikreta Abdića Babe glavnoga Spahije Velike Kladuše. Naime Agrokomorec je uživao potporu socijalističkog republičkog jugoslavenskog vrha, tada u liku Hamdije Pozderca, i bila stožerna monoplistička tvrtka u tadašnjoj SR BiH s preko 14.000 radnika. Kada se odlučilo iz Srbiji rušiti Agrokomerc, kao i u slučaju Agrokor zamjerilo mu se suvišno zaduživanje. Prisjetimo se kako je i kod Agrokmerca i Agrokora glavna tehnologija neprestanog zaduživanja i kreditiranja bio sustav mjenica bez pokrića, bez kojih ne bi mogli funkcionirati niti se proširivati. Afera Agrokomerc iz 1987. godine oslabila je rukovodstvo Saveza komunista BiH. Naravno iako je tadašnja Jugoslavija ovisila o financijskim injekcijama i raznim kreditorima izvana, a mjenično poslovanje bilo rašireno u cijeloj Jugoslaviji, slučaj Agrokomerc dospio je u javnost jer je dug bio ogroman, a to su prvi iskoristili srbijanski mediji da pokažu nesposobnost bosanskohercegovačkog rukovodstva, što je naročito bilo usmjereno na cijenjenog BiH političara Hamdiju Pozderca. Nedugo nakon otkrivanja malverzacija u Agrokomercu, Bosnu i Hercegovinu je uzdrmala nova afera u medijima nazvana Afera Neum. U javnost je iscurilo da su se pojedini partijski funkcioneri bogatili na račun Savez komunista te da su sredinom sedamdesetih godina dobili zemljišta na kojima su izgrađene luksuzne vile, što se godinama vješto zataškavalo od javnosti. Afera Neuma nije toliko daleka od afere Dnevnica i drugih financijskih poslovnih skandala od kojih je hrvatskih javnost pomalo i umorna.
Slučaj Agrokor također poriče i empiristički dokazuje nevaljanosti liberalne gospodarske dogme „ slobodnog tržišta“ i načela „laissez faire laissez passez“, jer jedino je država ta krajnja instanca koja je dužna intervenirati slučaju kršenja pravila ne samo lojalne konkurencije već i zakonitosti poslovanja, a ne pogodovati tržišnoj monopolističkoj koncentraciji ili trgovačkom uvoznom lobiju koji koncentracijom financijske moći nastoje privatizirati državni aparat. U ovom slučaj privatni interesi i poroci, pohlepa, ništa pozitivnog ne doprinose zajednici, osim da će tu pohlepu na kraju skupo iskupiti i platiti hrvatski građani. Naime država si ne smije dozvoliti odigravanje uloge zaštitnika-jamaca u procesu kreditiranja monopolitističke tvrtke kao što je to slučaj Agrokor, već ukazati na nelojalnu konkurenciju i financijske malverzacije koje pogoduju dobivanja kredita i financijskih pogodnosti.
-Državne političke elite trebaju isključivo štiti javni interese i biti strogo odvojene od menadžerskih, poduzetničkih gospodarskih elita koje štite isključivo vlastite privatne interese i profit. Takva stroga podijeljenost bi trebala neutralizirati daljnji proces oligarhizacije i dosadašnju klijentelističku spregu između poslovno-gospodarskih i političkih elita.
-Jedino jaki i neovisni državni aparat koji se ravna po načeu razborite političke i nacionalne suverene ekonomije može arbitrirati, regulirati i korigirati disfunkcije i neravnopravne tržišne igre između raznih trgovačkih i gospodarskih aktera. U tom smjeru, takav suverenistički model države, svakako treba počivati na redefiniciji
-Banke se ne mogu ravnati po načelu extra-teritorijaliteta, pogodovati tržišnim monopolima, ucijenivati državu koja ima legitimno i legalno pravo primijeniti sve mjere za očuvanje suvereniteta i društvene stabilnosti uključujući i mjera nacionalizacije.
« Too Big to Fail « ili « Too big to go in jail » ?
Kada država spašava suviše velike koncerne ili banke onda često to opravdava argumentom da je riječ o sistemskom poduzeću čija je veličina suviše značajna za stabilnost gospodarstva i društva. « Too Big to Fail « . Takav se argument koristio u spašavanju velikih banaka poput Lehman Brothers i drugih tijekom financijske krize 2008. Međutim, takav izgovor o sistemskom značenje velikih korporacija predstavlja perverzni učinak državnog intervencionizma koji potiće razmnožavanje sistemskog rizika od strane velikih korporacija. Takav izopačeni oblik intervencionizma pretvara državu u agenciju za osiguranje velikih korporacija jer je uobičajna praksa da velike korporacije često se štite sa transferom raznih kategorija rizika : “politički rizik”, suvereni rizika” rizik-država “, “sistemski rizik”. Naime sintagma sistemskog “too big to fail” često dozvoljava pravni imunitet velikim gospodarskim entitetima pogotovo na području bankarskog i financijskog sustava tako da se ono « too Big to Fail « često pretvara u sintagmu “too big to go in jail”.
Suvremena politika je prigrlila krivovjerje gospodarskog liberalnog money-teizma u kojemu glavna dogma kaže da «privatni poroci konstituiraju opću i javnu krepost» kako ističe otac gospodarskog liberalizma Bernard Mandeville (La Fable des Abeilles, 1714). Navedeni aksiom, koji počiva na krivim postulatima spontane tržišne autoregulacije i prirodnom pravu, kasnije prožima moderne teoretičare klasičnog liberalizma od Smitha, Stuart Millsa, Hayeka i Freedmana, i otvara put svim mogućim političkim trgovanjima, kalkuliranju i privatizacijama političke funkcije. Dobra je ilustracija poistovijećivanja privatnog interesa i osobnih poroka-pohlepe s državnim i javnim interesima izjava Todorića : „što sam gradio 40 godina predajem hrvatskoj državi! U maniri feuda-kralja iznad zakona „L’Etat c’est moi“; država to sam ja!
Zbog toga je perverznost postala izokrenuta društvena krepost. Politika koja je u službi privatnih oligarhijskih interesa i poroka na taj način destrukturira sve ostale ljudske i društvene funkcije i dimenzije: simboličnu, semiološku, psihološku i duhovnu. Politika koja isključivo služi interese money-teizma, svemoćnog i fetišiziranog tržišta postaje glavni pokretač i ujedno sluga jednog bolesnog i perverznog društva koje potiče kompeticiju u obliku socijalnog darwinizma generaliziranu naturalizaciju društvenih odnosa, gubitka identiteskiih i kulturnih repera i kulturnih tabua, i u konačnici reducira društva na mehaničko tržište. Politika koja se zalaže za sveopću deregulaciju, trgovinsku hiper-liberalizaciju, na jedna način uništava i deregulira potencijale drugih alternativnih ekonomija: diskurzivne ekonomije (razmjena misli, ideja), socijalne i distributivne ekonomije (dobiti, dati, darovati, vratiti), te psihološke ekonomije ( altruizam, ograničenje potrošačkog nagona).
