Nakon što domaće istraživačko novinarstvo još uvijek ozbiljno traga diljem Hrvatske za desničarskim “politički nekorektnim“ grafitima na zidu, nakon što se danima raspravlja na visokoj razini u javnosti o izoliranom huliganskom napadu na Splitskog rivi, pojavilo se kao „servirano na pijatu“ patničkom hrvatskom laboratoriju za svakodnevno zgražavanje, nesretne izjave predsjednika Europskog parlamenta Antonio Tajanija a povodom svečanosti obilježavanja Dana sjećanja na žrtve fojbi u Basovizzi kod Trsta, izjave koje naravno treba razumno osuditi pogotovo od nekoga koji na takvoj visokoj funkciji predstavlja sve „ujedinjenje zemlje Bruxelleske krune“.
Treba napomenuti kako je taj dan Tajani komemorirao sjećanje na talijanske žrtve iz 1945., između 4.500 do 6.000 ljudi koji su likvidirani od strane komunističkih titoističkih partizana u Istri, Trstu i na cjelokupnom području zapadno od jugoslavensko-talijanske granične crte iz 1920. i 1924., na kojem je djelovala JA.
Nakon pomalo i žalosnog mea culpa Tadanija koji se poziva na bona fide, treba se prisjetiti da talijanski iredentizam nije samo relikt nekoliko pripadnika revizionističke krajnje desnice već seže u duboko talijansko kolektivno pamćenje i političku kulturu. Naravno, iredentu je popularizirao pjesnik Gabrijele D’Annunzija koje se često prikazuje kao idejnog začetnika talijanskog fašizma (i ako se distancirao od Mussolonijevog režima) koji se 1919. iskrcava sa skupinom Arditija u tadašnju Rijeku –Fiume u svrhu sjedinjenja Rijeke Italiji. Zanimljivo je podsjetiti kako D’Annunzijo pokušava ostvariti u praksi svoju anarho-futurističku utopiju proglašenjem Ustava (Carta del Carnaro) Talijanske uprave za Kvarner, kojeg je izradio u suradnji s anarhosindikalistom Alcesteom de Ambrisom.
Taj je Ustav trebao uspostaviti korporativnu državu, s devet korporacija koje su činile različita društvena tijela grupe (radnici, poslodavci, stručnjaci) te desetu koja je trebala predstavljati “nadmoćna” ljudska bića – heroje, pjesnike, nadljude. Uz to je Carta del Carnaro također proglasila glazbu kao jedan od temelja države. Manje je poznato u javnosti da je Talijanska Vlada nakon potpisivanja Rappalskog ugovora 12. studenoga 1920. s Kraljevinom SHS i Kraljevina Italija protjerala iz Rijeke Fiume D’Annunzijeve legionare silom.
Isfrustrirani etnomazohizam i geopolitička klaustrofobija
Također treba podsjetiti da je iredentizam (“Italia Irredenta”) talijanski nacionalni pokret iz 19. stoljeća koji nastaje nakon ujedinjenja Italije 1871, i koji teži prema pripajanju Italiji teritorija susjednih država (prvenstveno Austro-Ugarske) na kojima su živjeli talijanske nacionalne manjine te bivših područja država sa područja Italije (primjerice, Mletačke Republike). Područja koja su zahvaćena s talijanskim geopolitičkim iredentizmom uglavnom su bili Istra, Venecija-Julijska krajina, Trst, Rijeka, Dalmacija s Bokom kotorskom, grčki Jonski otoci, Nica, Savoja, Korzika, Malta, Ticino te Južni Tirol.
Iredentizam kao službena talijanska politička nacionalistička doktrina iz 1870. je snažno prisutan u političkoj misli a i u narativu očeva talijanskog ujedinjena poput Giussepea Garibaldija i drugih, pa nije ni čudo da takva politička ideološka matrica ostaje još uvijek utjecajna unutar same političke klase. S hrvatske političke ptičje perspektive, svaki oblik iredentizma je nepojmljiv jer se Hrvatska zaklela u 7. stoljeća Papu Agatonu da „tuđe zemlje neće osvajati“, pa tako takav iredentizam bio on velikosrpski, velikomađarski ili velikotalijanski, doživljava kao svojevrsnu vudu-lutku za oživljavanje vlastitog isfrustriranog etnomazohizma i geopolitičku klaustrofobiju. Takav kontinuirani patuljasti patriotski obrambeni-minimalizam često reflektira pomanjkanjem jasne geopolitičke nacionalne i državotvorne svijesti i određeni politički infantilizam.
Iredentizam nije isključivo talijansko svojstvo
Naime, iredentistički geopolitičke porive imaju većinu zemalja koje su u povijesti imali „carsko iskustvo“ i koje se nikada nisu pomirile sa sukcesivnim međunarodnim mirovnim ugovorima koji su ih „lišili“ od matičnih teritorija, među kojima Trianonski, Versailleski, Jaltski i drugi… Iredentizam nije isključivo talijansko svojstvo pa taka nailazimo na mnoštvo iredentizma: Velikoalbanski iredentizam, bosanski iredentizam, jugoslavenski iredentizam, katalonski iredentizam, mađarski Sanstefanski iredentizam, pangermanski njemački iredentizam, , srpski iredentizam itd..
Naravno i Hrvatska je imala u povijesti velikohrvatske projekte, jednog Pavla Ritter Vitezovića koji je zagovarao stav da su svi slaveni Hrvati, pa tako i Srbi, ili pan-Ilirizan jednog Vinka Pribojevića, međutim većina su takvih projekata stavljeni u služnu pan-slavenske ideologije ili tuđinskih geopolitičkih interesa.
Iredentizam može biti i sastavni dio službene politike današnjih država, kao i uzrok teritorijalnih sukoba (spor Indije i Pakistana oko Kašmira, kinesko nepriznavanje Tajvana kao neovisne države itd.). Glavna središnja poluga iredentističkog legitimacijskog diskursa je pozivanje na povijesno pravo na određene teritorije iz prošlosti, koji su često bili u sastavu multietničkih carskih poredaka. Ponekim se Europskim zemljama poput Belgije, Velike Britanije, Nizozemske, Francuske i druge čak i oprašta i tolerira sporadično pozivanje na pokroviteljski i paternalistički stav u odnosu na bivše kolonijalne posjede, na slavnu kolonijalnu carsku prošlost i na povijesno pravo, ali ne i manjim zemljama bez carskog iskustva iz prošlosti poput Hrvatske koju se često proziva za revizionizam zbog minimalnog državotvornog stajališta kada spominje velikosrpsku agresiju i iredentu na vlastitom tlu, a ne daj bože da se osudi spomenuti primjerice da je nekoć davno postojalo srednjovjekovno kršćansko bosansko kraljevstvo na području BiH.
Neo-osmanske aspiracije i ‘Velika Bosna’
Balkansko područje je plodno tlo za reaktiviranje raznolikih geopolitičkih iredentizama i pan-izama, pa nije ni čudo da nailazimo tu i tamo pored neo-osmanskih aspiracija ujedinjenja svih turkofonskih područja od Kavkaza do Balkana, koje djelomično pronalazimo u Izetbegovićevoj „Islamskoj Deklaraciji“ iz 70-tih godina, i na iredentističke aspiracije „Velike Bosne“ koja bi trebali obuhvatiti dijelove Republike Srbije koji bi uključivali prostor gdje je muslimansko stanovništvo bilo većinsko prije 1867., Novopazarski sandžak, koji je ostao pod vlašću Bosanskog pašaluka sve do 1878., i pod Osmanlijskim carstvom do 1912., s relativnom bošnjačkom većinom sve do danas;te dijelove Kosova, gdje su Bošnjaci zastupljeni u stanovništvu, primjerice gradove Peć, Prizren, Goru…
Inverzija minimalističkog patriotizma je toliko utjecajna u službenom diskursu da se često uzima kao najveći doseg hrvatskog državotvorstva iskustvo Dubrovačke Republika koja je „dilala“ (pardon, plaćala danak Sultanu) svoj mir i trgovačku neovisnost, dok su nekoliko kilometra u zaleđu hrvatski ratnici, potomoci Nelipića, Bribriskoga krvarili za opstanak ostataka hrvatske državne samobitnosti u Stogodišnjem ratu s Osmanlijama.
Globalna financijska iredenta
Međutim kad je riječ o modusu operandi svake iredente, onda treba reći da iredenta uvijek dolazi na poziv nekoga, neke „ugrožene manjine“ „matične sastavnice“ koja traži oslobađanje ( riječ irredento ne-oslobođen). Hrvatska nosi stoljetnu hipoteku komunitarističkoga regionalističkog ili autonomaškog kobnog iskustva koje je uvijek bilo centrifugalni geopolitički čimbenik (u obliku iredentizma i velikosrpske hegemonije ili unitarizma) na štetu afirmacije i opstanka hrvatske državotvornosti. Također se treba zapitati da li hrvatski pravno-institucionalni instrumentarij ne pogoduje mogućnost manjinske, etničko-vjerske fragmentacije i lokalne iredente? Na drugu stranu, danas u doba „ograničenog suvereniteta“ i „globalne vladavine“, cjelokupna područja, regije, države formalno-pravne „suverene“ su bezbolno pripojene i anektirane financijsko-političkim središtima moći, putem monetarističkog i geoekonomskog inženjeringa ali zahvaljujući lokalnoj domaćoj iredenti koja uvijek traži pomoći, ekspertizu i rješenje izvan nacionalnog suverenog okvira.
Ono što nazivamo „financijskim iredentizmom“ je osvajanje i podvrgavanje nacionalnih monetarnih središta vanjskim financijskim središtima u korist financijske oligarhije. Naravno nije tu riječ o klasičnom nasilnom osvajanju i aneksiji jednog dijela teritorija pod krinkom zajedničke jezične povijesne ili etničke pripadnosti, već o tretiranju nacionalne zajednice i njezinog teritorija kao područja financijskog i tržišnog inženjeringa. Glavna sredstva takve financijske iredente su provođenje monetarističke političke, tzv. proraćunske discipline i društveni inženjering koji treba oslabiti i neutralizirati centripetalne snage koje nastoje konvergirati i jačati suverena gospodarstva i financijska nacionalna središta i podupirati sve centrifugalne snage koje se odvajaju od središta pomoću dezindustrijalizacije i društvenog destrukturiranja.
U tom procesu je paradoksalno kako je od XIII st. sve do početka XX. st. bankarska moć rasla paralelno s procesom nacionalne homogenizacije i državne centralizacije, dok danas međunarodna financijska i bankarska moć raste s procesom financijske balkanizacije, fragmentacije i iredentizma. Ono što je nekada metropola značila za udaljene kolonije kao središte koje je usisavalo prirodne resurse u svrhu razvoja i bogastva metropole, danas su multipolarna globalna dislocirana financijska bankarska središta, koji putem financijskih bankarskih strategija deregulacije i financijske liberalizacije, isisavaju resurse iz bivših država nacija koje su se pretvorile u periferične tržišne financijske mehanizme. Financijsko anektiranje tih područja ne služe nikakvom carstvu, matici zemlji ili kraljevini već isključivo globalnoj financijskoj oligarhiji. Ako polazimo od stajališta da je neovisnost monetarne politike jedan od ključnih atributa državne suverenosti, onda nam je lako konstatirati da je danas na globalnoj razini sve više država koje su financijski već anektirane te da kod njih ostaju samo pravni i simbolični atributi suverenosti.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
