Ako je lutka kojom manipulira Bog tragična figura, lutka ograničena na svoje vlastite kromozome je groteska“. Arthur Koestler
Poznata je izreka da je“ rat preozbiljna stvar da bi se prepustio generalima“. Slično bi se moglo reći da je „demografija preozbiljna stvar da bi se prepustila demografima ili političarima…“.Tu ne govorim o rijetkim i hrabrim demografima koji upozoravaju na demografsku crnu sliku, već na ograničenost same demografije kao znanost, koja je u prošlosti maltuzijanskim inženjeringom i zabludama natalitetskih politika imala katastrofalne posljedice, piše Jure Vujić za blog.vecernji.hr.
Na drugu stranu, postoji jedna mainstream tendencija u demografiji koja razmatra i tretira populaciju poput zamjenskih čestica i lego kockica i kao zamjenske radne snage ne uzimajući u obzir identitetsku i kulturnu singularnost svake populacije. Institucionaliziranjem demografskog problema, osnivanjem ministarstava, ne uklanjaju se duboke uzroke demografskog izumiranja ili erozije. Hrvatska pa ni Europa neće se putem normiranja ili simboličkim palijativnim mjerama pretvoriti u veliko rodilište u kojemu se „štancaju“ dobri lojalni domoljubni Hrvati u „ime spasa nacije“.
U Velikoj Britaniji su donedavno zbog sve većeg problema usamljenosti u društvu, osnovali ministarstvo samoće, koje vjerojatno skuplja statistike o usamljenim građanima, ali je nemoćno riješiti krajnju društvenu atomizaciju i otuđenje koji su plod hiper-individualizma i materijalističkog svjetonazora. Nijedna palijativna mjera koja se ne suočava s uzrokom već nastoji liječiti simptomi osuđena je na neuspjeh.
Naravno ne možemo zanemariti doprinos demografa koji nas često upozoravaju na demografsku katastrofu i na stvarni problem iseljavanja mladih iz Hrvatske. Međutim kao svaka znanost koja je usko specijalizirana, sa suženim prostorom istraživanja i interpretiranja, demografska znanost , statistika a još manje palijativne mjere bilo koje demografske politike neće zaustaviti daljnji negativni demografski trend generacijskog neobnavljanja hrvatskog pučanstva, jer je takav proces gotovo neminovan kao sastavni dio starenja i izumiranja europskog pučanstva.
Politike obitelji i financijske poticajne mjere nisu uvijek izravno povezane sa rastom nataliteta, a rast obiteljskih prihoda ne potiče automatski porast nataliteta. Demografska kriza u Hrvatskoj kao i u cijeloj zapadnoj Europi, ima složenije i dublje uzroke moralno-duhovne i civilizacijske dimenzije, koji su usko povezani s dominantnom društvenom, socijetalnom paradigmom tržišnog liberalnog hiper-individualizma i erozijom modela tradicionalne obitelji, a i s ideologijom mazohističke nacionalne viktimizacije. Suvremeni model obitelji, nije više središnja odgojna poluga za očuvanje generacijskih društvenih položaja, i mora omogućiti svakom pojedincu da stekne složeniji „individualni kapital“.
Prateći ovu društvenu antropološku mutaciju, koja se može opisati kao uspon individualizma ili društvene individualizacije, obitelj je manje usmjerena na generacijski opstanak i prenošenje generacijskog „kapitala“ a više je usmjerena na individualne porive, želje i „realizacije“. Obiteljska zajednica favorizira pojavu individualizma, a djecu se tretira kao ravnopravne članove-subjekte od malih nogu a ne više kao dio generacija koje treba odgajati i usmjeravati prema uzorima i formativnim autoritetima.
Liberalizacija bračnog razvoda , društveni individualizam utječu na daljnju prekarizaciju institucije braka, koja se više ne poistovjećuje s institucijom obitelji. Fenomen „solo life-a“ je prisutniji negoli u prošlosti, a već više od četrdeset godina svjedočimo o fenomenu nepovezanosti između bračnih odnosa i roditeljskih odnosa i društvene uloge. Porast broja razvoda povezano je s novim obiteljskim oblikom, jednoroditeljskom tzv. mononuklearnim modelom obitelji. Prekarizacija braka je razvidna kroz proliferaciju „obiteljskih rekompozicija i kombinatorika“ s djecom iz nekoliko različitih brakova, u kojima su pobrkane uloge međugeneracijske transmisije između starijih i mlađih.
Ove obiteljske preobrazbe imaju posljedice za obiteljske politike koje se već dugo ograničavaju na socijalne i financijske dimenzije, a često zanemaruju taj fenomen promjene socijetalnih modela poluobiteljskih suživota koji ne priznaju više posredničku i hijerarhijsku ulogu društva. Prošlo je vrijeme kada se obitelj smatralo “osnovnom ćelijom društva”, kada su brak, seksualnost i reprodukcija bili potpuno povezani. Sada svjedočimo o disocijativnim procesima između obitelji i braka, a ono što je stoljećima bilo jedinstveno sada je odvojeno. „Seksualna želja, želja za suživotom ili želja za djetetom” idu odvojeno. Na drugu stranu, s medicinskim napretkom sve više se pomiče doba smrti, što je preobrazilo logiku plodnosti, ali samo poimanje života i smrti često shvaćeno kompulzivno-fobično a ne kao prirodni proces života.
Easterlinov paradoks
Easterlinov paradoks (Paradoks blagostanja ekonomista Richarda Easterlina) ističe kako povećanje bruto domaćeg proizvoda ne mora nužno povećati osjećaj sreće kod pojedinaca . Slični paradoks se može verificirati u tzv. bogatim zapadnoeuropskim pa i u američkom društvu, u kojima visoki životni standard , kupovna moć, iluzija društva blagostanja ne povećavaju sreću ili pak želju za više djece. SAD bilježe veliki porast stope mortaliteta unatoč materijalnih društvenih postignuća.
Stoga primijenjeno i na pitanje demografije, evolucija sreće , osjećaja društvene i pojedinačne sreće koja bi trebala u načelu potaknuti na veću želju za reprodukcijom, zapravo je relativno povezana s bogatstvom i materijalnom sigurnošću. U razvijenim društvima, pripadnici najbogatijih slojeva ne rađaju više djece, a jasno je da su potonji najsretniji, ali samo zato što povećanje nejednakosti dopušta da napreduju ekonomski brže od ostalih stanovnika. Sličan je paradoks razvidan u svjetskim demografskim kretanjima prema kojima siromašne zemlje trećeg svijeta bilježe veći rast pučanstva u odnosu na bogata razvijena društva.
Duh vremena i društveni narcizam
Demografsko stanje i šire je uvijek odraz određenog“duha vremena“ koji je proizvod društvenog ozračja a ujedno i kulturne paradigme i revolucije. Riječ je o skupu uvjerenja, ideja, predočenja o životu tijekom određenog razdoblja koje utječu i određuju društvenu, kulturološku klimu i načela. Duh vremena je naslov knjige filozofa „kompleksnosti“ Edgara Morina, u kojoj je riječ o simptomima i znakovima duboke “kulturne revolucije” koja nastaje sredinom dvadesetog stoljeća s liberalno-permisivnom 68-osmarskog pobunom u zapadnim zemljama, koja je poremetila kolektivna predočenja i poimanja o obitelji i društvu. Naime, prezir prema tradiciji, generacijskom nasljeđu još uvijek ima dalekosežne posljedice na demografiju kao sastavni dio duboke krize identiteta i smisla koja se provlači danas kao naslijeđe edukativne i odgojne dekonstrukcije iz 68.
Jedna značajka tog suvremenog duha vremena je društveni narcizam prema kojemu ” ništa ne može biti iznad individualne sreće“ i koji legitimira nalo samopostavljenja i auto-konzumacije. Uzvišeno mjesto „želje i auto-satisfakcije“ na društvenoj svjetonazorskoj ljestvici popraćeno je s erotizacijom praksa i objekata-robe, što postaje dodatna zapreka za demografski preporod koji se temelji na generacijskim dijakronskim tokovima i transmisiji nasljeđa unutar dugih vremenskih kategorija. Apsolutizacija «sadašnjosti» u kulturi i društvu tzv. „prezentizam“ također ne doprinosi osjećaju odgovornosti prema prošlim i budućim naraštajima. Masovna kultura koja demonizira «gerontokratske vrednote» i stigmatizira nepoželjnu starost u ime vječne mladosti i imperativa pomlađivanja, također je obilježje duha vremena, koji kombinira generacijske žanrove i vanjske izglede.
Post-tranzicijsko demografsko razdoblje
Cijela je Europa prešla iz tradicionalnog demografskog pra-tranzicijskog sustava prema tranzicijskom ciklusu, iz situacije relativne ravnoteže koju karakterizira visoka stopa nataliteta i visoka stopa smrtnosti. Post-tranzicijsko razdoblje je najsloženiji ciklus jer stopa nataliteta ovisi o društvenim socijetalnim trendovima i na način kako društvo percipira dijete u odnosu na brak, obitelj, rad itd… Također, prirodno ne-obnavljanje generacija je značajka takvog negativnog demografskog trenda. Stoga su uzaludne sve palijativne poticajne financijske mjere i politike obitelji koje ne uzimaju u obzir, ne samo nasljeđe prošle kulturno-socijetalne revolucije već i nužnu promjenu socijetalne paradigme kao tiha i dubinska transformacija strukture i funkcioniranja društvene organizacije određenog kolektiviteta.
Riječ je o percepciji i kolektivnim reprezentacijama, poimanja društva i značenja društvenog života koji utječu neminovno na odluke za osnivanje obitelji , i na povećanja broja djece. U velikom će djelu a pogotovo u Hrvatskoj, demografska situacija ovisiti o takvoj promjeni društvene paradigme, lokalnoga i nacionalnog «zeitgesita» prema većem samopoštovanju kao kolektivitet i narodna zajednica, nužnom povratku povjerenja u državne elite i institucije, naime svi socijetalni preduvjeti i pogodno ozračje u kojem je poželjno imati i odgajati djecu a ne obratno. Naprosto je riječ o promjeni «društvenog ozračja» koji je duboko zaglibio u svakodnevni pesimizam, u širenje defetizma i negativizma, etno-mazohizma ( tipa mi smo ništa, drugi su bolji i vani je bolje ! ») društveni kapilarni nihilizam koje poneki centri moči i mediji sustavno i svjesno šire.
Ako polazimo od stajališta da je svako društvo utemeljeno na duhovnoj i materijalnoj sastavnici, onda se može ustvrditi kako to društvo može poznavati napredak u svom materijalnom razvoju dok je istodobno duhovna sastavnica u regresiji. Duhovni napredak i materijalno blagostanje društva mogu simultano koegzistirati u jednom društvu. No, treba napomenuti kako regresija duhovne sastavnice nužno dovodi do raspada društva, i ako je njegova materijalna i tehnološka sastavnica u usponu, što je razvidno u djelu „stare“ zapadne Europe.
Povjesničar Arnold Toynbee ističe kako “civilizacije izumiru samoubojstvom, a ne zločinom izvana”. Civilizacije kao i narodi opstaju i jačaju kada imaju kapacitete suočiti se s novim izazovima i ponuditi rješenja kako bi usmjerili društvo . Presudna je tu uloga elita kao «kreativna manjina» za pokretanje takvih rješenja. Kada nisu sposobne se nositi s izazovima i krizama, oni izumiru i opadaju a najveći izazov Europe i Hrvatske je svakako demografska obnova koja je ujedno i duhovno-društvena obnova.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
