Jure Vujić: Vladajuća klasa, odnosno „fiktivna legalna zemlja“, ne želi uzeti u obzir legitimna htijenja realne zemlje

Foto: Glas Slavonije

Metodologija državnog udara u postmodernim demokracijama svojstvo je „duboke države“ koja se zakulisno koristi parainstitucionalnim strukturama usmjerenima protiv suverene volje europskih naroda. U posljednje vrijeme takva se metoda rabi da bi se neutralizirali ili anulirali nepoželjni rezultati izbora i referenduma, piše Jure Vujić za Vijenac Matice Hrvatske.

Kada spominjemo državni udar, gotovo redovito imamo na umu događaje u dalekim egzotičnim državama Južne Amerike ili Afrike. No državni udar nije specifikum totalitarnih ili diktatorskih režima – on postoji i u liberalnim zapadnoeuropskim demokracijama, gdje se preuzimanje, očuvanje ili konsolidacija vlasti provodi sofisticiranim nenasilnim, često bezbolnim sredstvima. Tihi državni udari u demokratskim režimima sastavni su dio društveno-političkoga pravnog inženjeringa i oblik difuzne moći. Držimo li se poznate uzrečice da je demokracija ponajprije procedura, shvaćena kao mirna promjena vladajućih elita putem slobodnih izbora i poštivanja demokratske pluralističke kulture, onda je razvidno kako su ovodobni oblici demotehnokracije još jedan izdanak onoga što je James Burnham već odavno detektirao kao najveću opasnost za demokraciju. Riječ je o „menadžerskoj revoluciji“, vladavini „organizatora“ kao prosvijećenih „tehničara“ koji se postavljaju iznad zakona i pojam demokracije ispražnjavaju od njegove supstancije, lišavaju demokraciju svega što joj semantički i epistemološki pripada.

Politička povijest bogata je primjerima nasilnih državnih udara i zavjera: Katilinina urota iz 63. godine prije Krista, državni udar Napoleona Bonapartea izveden 18. brumairea (9. studenoga) 1799, neuspjeli vojni udari iz 1920. i 1923. u Njemačkoj (Kappov puč u Berlinu i Hitlerov u Münch­enu), a u suvremenoj povijesti nailazimo na mnoge i česte vojne udare u Južnoj Americi, Africi i Aziji.

Zanimljivo je da marksistička teorija ne poistovjećuje revoluciju s državnim udarom jer takvi prevrati ne idu za radikalnim raskidom sa starim sustavom, nego teže redistribuiranju moći unutar postojećega političkog sustava. Metodologiju modernoga klasičnog vojnog udara raščlanjuje i opisuje Curzio Malaparte u djelu Tehnika državnog udara kao umijeće preuzimanja vlasti koje u kolektivnoj svijesti i imaginariju često pripada dalekoj boljševičkoj i fašističkoj protopovijesti. Ipak, u svjetlu nedavnih događaja političke krize u Italiji, moglo bi se reći da je liberalna i parlamentarna demokracija dobro upoznata s „mekim i tihim“ tehnikama državnog udara. Metodologija državnog udara u postmodernim demokracijama svojstvo je „duboke države“ koja se zakulisno koristi parainstitucionalnim političkim i financijskim strukturama usmjerenima protiv suverene volje europskih naroda, u svrhu očuvanja i konsolidacije vlasti.

U posljednje vrijeme svjedočimo kako se takva metoda sve češće primjenjuje da bi se obezvrijedili, neutralizirali ili anulirali nepoželjni rezultati izbora i referenduma. Tihi parainstitucionalni državni udari u demokracijama danas postaju sastavni dio strategije hibridnoga ratovanja u svrhu delegitimiziranja vladajućega političkog režima ili provođenje „promjene režima“ (regime reboot). To se provodi postupno: manipulacija režima, tranzicija režima (mirna ili nasilna) te njegova promjena. Naravno, u takovrsnoj strategiji manipulacije postoji niz nevladinih aktera i radikalnih političkih pokreta, od ljevice do desnice, instrumentaliziranih ideološki i usmjerenih prema postizanju ciljeva takve hibridne strategije. Velike korporacije također financiraju i provode određeni oblik hibridnoga ratovanja protiv tzv. „neprijatelja korporacijskih interesa“ ili pak vrše pritisak na vladu određene države. Uz to postoje određene „filantropske“ ili „pseudohumanitarne“ zaklade ili organizacije (primjerice Sorosova mreža ili saudijski prinčevi) koje često pod plaštem karitativnih organizacija ulažu u određene segmente društva kako bi utjecali na vlade odnosno države u svrhu ostvarenja svojih partikularnih interesa.

Jean-Claude Barreau u djelu Nevidljivi državni udar ističe kako su u novom europskom poretku nacionalni izbori na razini država članica postali „zamke za idiote“ jer građani često biraju zastupnike koji zapravo ne kreiraju niti usvajaju zakone u skladu s interesima onih koji su ih doveli na vlast. Pod učinkom neprestane medijske propagande, građani nisu ni svjesni takva zakrabuljena puča, piše Jure Vujić za Vijenac.

Talijanski slučaj

Italija je nedavno bila izložena tihomu državnom udaru „duboke države“. Talijanski predsjednik Sergio Mattarella postavio je veto na imenovanje Paola Savone na čelo ministarstva gospodarstva i financija zato što euroskeptični ekonomist Savone vidi euro kao „njemački zatvor“. Tada su financijski i bankarski oligarhijski krugovi i financijska tržišta lobirali i snažno pritisnuli političare. Na kraju su Pokret pet zvijezda i Sjeverna liga nastavili pregovore oko formiranja jedinstvene vlasti, pod budnim okom predsjednika Republike, koji je zahtijevao jamstva za ostanak Italije u eurozoni.

Valja također reći da briselska tehnokracija nastoji obezvrijediti volju izraženu na narodnim referendumima. Prisjetimo se da je 6. travnja 2016. nizozemski narod glasao na referendumu protiv (61%) sklapanja ugovora o „partnerstvu“ između Ukrajine i Nizozemske, a četrnaest mjeseci poslije, 31. svibnja 2017, gotovo dvije trećine senatora otkazalo je taj rezultat i ratificiralo ugovor. Ta oligarhija računa na pasivnost, razočaranje i demobilizaciju građana, kako bi predstavila samu sebe kao najmanje vladajuće zlo ili jedini dobar izbor.

U današnjim zapadnim demokracijama održavanje regularnih izbora i ustavno zajamčena mogućnost izjašnjavanja naroda služi kao demokratski plašt s obzirom na to da rezultate izbora ili referenduma može pregledati, revidirati i ispraviti vladajuća klasa. Politička moć odavno je napustila svoje tradicionalne instance pa treba uvijek pitati tko zaista donosi suverene odluke. Carl Schmitt u tom je pogledu eksplicitan: „Suveren je onaj koji odlučuje u izvanrednom slučaju i situaciji.“ Danas je politička moć države u velikoj mjeri ograničena i pod­činjena drugim središtima moći. Oni koji zaista imaju realnu moć često pripadaju izvandržavnim ili ekstrateritorijalnim središtima i krugovima unutar kojih su često članovi imenovani, kooptirani, bez ikakva izbornog demokratskog legitimiteta. I upravo to govori o krizi demokracije i slabljenju načela demokratske zastupljenosti.

U Schmittovoj perspektivi vladajuće se klase u korist „duboke države“ često koriste neproglašenim i latentnim „izvanrednim stanjem“. Provode specijalne derogativne zakone ili posežu za drugim oblicima parainstitucionalnoga zakonodavnog inženjeringa. Paradoksalnim biva da je res publica, opća stvar, kao politička činjenica danas na snazi u samoj bazi narodnog tijela i referendumske prakse što odbacuje vladajuću klasu, koja često simbolizira „fiktivnu legalnu zemlju“. Vladajuća klasa, odnosno „fiktivna legalna zemlja“, ne prepoznaje ili ne želi uzeti u obzir legitimna htijenja i volju realne zemlje. U tom smislu, tihi i nevidljivi državni udari u demokratskim porecima često služe za očuvanje prividnoga reda, koji skriva „uspostavljeni nered u obliku dominantnog uspostavljenog poretka“. Velika prednost te metode vladanja s pomoću „dubokog i trajnog državnog udara“ jest u difuznosti, fleksibilnosti, hibridnosti i pragmatičnosti, čime se apsorbiraju svi oblici neravnoteža i vlast se zahvaljujući tomu prilagođava svim metamorfozama bez gubljenja snage. Takav sustav upravljanja proizlazi iz tzv. kreativne destrukcije, kao što to iznosi ekonomist Joseph Schumpeter, teoretičar dinamike promjena i prilagodbe suvremenoga kapitalizma. Schumpeter time objašnjava beskonačnu mogućnost transformacije kapitalističkoga sustava.

Demokratski paradoksi

Takav pravno-politički inženjering temelji na dvama procesima koji su protivni demokratskim načelima. Prvo, na pravnom području, briselska tehnokracija nastoji mimo volje europskih naroda promicati federalizaciju i u tom smjeru poseže za pravnim presedanima i pogodnom pravosudnom jurisprudencijom Europskoga suda pravde, koji proklamira primat europskoga prava nad nacionalnim zakonodavstvom. Drugo, na gospodarskom planu provlači se pogrešan argument da jedinstveno tržište obuhvaća u svim područjima ujednačena pravila uključujući i valutu i monetarnu politiku. No praksa demantira takav argument jer je Unija otvorila trgovinske granice prema trećim zemljama svijeta, bez prethodne harmonizacije socijalnih, okolišnih i sanitarnih zakonodavstava.

Chantal Mouffe u djelu The Democratic Paradox smatra da moderna pluralistička demokracija, odnosno liberalna demokracija, počiva na artikulaciji dviju različitih tradicija: liberalne demokracije, koja stavlja naglasak na zaštitu zakona, individualne slobode i ljudskih prava, i demokratske tradicije demosa, koja se temelji na slobodnom i aktivnom sudjelovanju građana, na narodnom suverenitetu. Problem današnje tehnokratske ili oligarhijske devijacije i izopačenosti demokracije proizlazi iz činjenice da liberalna sastavnica demokracije pridaje suviše važnosti liberalnoj komponenti, dok zanemaruje ili nastoji negirati demokratske tradicije narodnoga suvereniteta. Chantal Mouffe smatra da porast populizma održava taj jaz između političkog establišmenta i narodne volje, između demosa i političke klase. Metodologija tihoga državnog udara koja preispituje izborne referendumske rezultate putem pravno-političke kombinatorike nalikuje na pregovore oko reprogramiranja duga MMF-u te je neka vrsta stand-by aranžmana na rezultate i ishod izbora. Upravljanje kroz kreativnu destrukciju nalikuje na burzovno mešetarenje i špekuliranje.

Raskid između demosa i kratosa

Negiranje izbornih rezultata i narodne volje izražene na referendumima otvara još jednom raspravu oko pitanja legaliteta i legitimiteta. Takva se rasprava odvijala u kontekstu ukidanja i nestanka Weimarske Republike 1932. što pravni stručnjaci često nazivaju ustavnim državnim udarom. Članak 48. Ustava Weimarske Republike omogućio je tadašnjem predsjedniku Paulu von Hindenburgu i premijeru Franzu von Papenu da smjene prusku vladu i tako otvore put nacistima za preuzimanje vlasti u siječnju 1933.

Taj povijesni primjer ustavnoga legalnog državnog udara zapravo pokazuje koliko demokratski sustavi i vladajući poreci mogu biti legalni i počivati na ustavno-pravnom poretku premda su zapravo politički nelegitimni jer se ne oslanjaju na republikansko načelo narodnoga suvereniteta koje podrazumijeva poštivanje slobodno izražene volje građana na izborima i referendumima. U tom smjeru Jacques Sapir postavlja pitanje legitimiteta nadnacionalnih europskih normi, često suprotnih interesima nacionalnih država. On razlikuje dvije vrste legitimiteta: supstancijalni i proceduralni. Prvi se temelji na širokomu pristanku narodne zajednice na posljedice i učinke odluke državnoga vrha. Proceduralni legitimitet podrazumijeva kolektivni konsenzus o procedurama i okviru u kojima nastaju i djeluju političke vladajuće strukture. Takav legitimitet pretpostavlja maksimalnu inkluzivnost, jer ako je dio građana isključen iz prostora političkog odlučivanja ili ako nije poštivana većinska odluka naroda, onda proceduralni legitimitet nestaje, a politički autoritet postaje nepravedan ili nelegitiman. Demokracija se tako suočava s raskidom između demosa, naroda, i kratosa, tehnokratske vladavine i moći, zaključuje Jure Vujić za Vijenac.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Vijenac