“Moramo pronaći gnijezdo odakle je ovo krenulo, tko je taj tko radikalizira mladog čovjeka? Moramo to doznati”, ovo je između ostalog, na jučerašnjoj tiskovnoj konferenciji rekao Predsjednik Vlade Republike Hrvatske, Andrej Plenković. Radi se o njegovoj reakciji na ovotjedni užasni čin napada automatskim oružjem, pucanja na Banske dvore i Sabor pri čemu je ranjen jedan od tri policajca.
Plenković je nadalje zaključio kako “Imamo ozbiljan problem radikalizacije, domaćeg ekstremizma kojim ćemo se baviti.” te su mu i ovog puta, kao i svakom drugom egotriperu, krivi njegovi politički neistomišljenici, i ono malo slobodnih medija koje nije uspio kupiti reklamama državnih firmi i koji kritički izvještavaju o njemu pa dodao: “Moramo se zapitati kako je došlo do ovakve radikalizacije. Ovo je sigurno uvjetovano informacijama pod kojima je on bio, izvorima kojima se napajao da napravi ovo. Vidjet ćemo tko je odgovoran, ali moramo se zapitati tko su akteri pa i u politici koji potiču netrpeljivost…”
Teza Andreja Plenkovića jest da ovaj čin nije samo pitanje patologije, nego i političke radikalizacije. Iako tek treba vidjeti je li ova hipoteza točna, za potrebe ovog teksta prihvatit ćemo ju kao ispravnu. No, krenimo redom.
Kada govorimo o radikalnosti i radikalizmu treba poći od samog značenja tog pojma. Hrvatski jezični portal riječ radikalan definira kao: “… koji sve radi vrlo temeljito, sustavno, u kojem se sve mijenja, temeljit.” Sama riječ dolazi iz latinskog jezika, radix, radicis, f. je korijen, kada taj pojam stavimo u politički kontekst, onda je radikalan onaj koji smatra da iz temelja (korijena) treba mijenjati društveno uređenja, odnosno onaj koji je izgubio svaku vjeru u smisao i logiku sustava koji postoji te će pristati i uz ekstremne, nekonvencionalne i uobičajeno neprihvatljive mjere kako bi ostvario promjenu.
I doista, moramo se zapitati, zašto mladi čovjek, dvadesetdvogodišnjak, ispred kojeg je cijeli život, a koji ranije nije bio liječen zbog psihičkih problema, zapadne u takvo pomračenje uma da će pucati na nevine ljude iz automatskog oružja i kasnije počiniti samoubojstvo. Ne samo da više nije vidio smisla u društvenom sustavu i državi, mladić ga nije nalazio niti u svom životu. Psihijatri su već počeli govoriti o transgeneracijskoj traumi koja je u njegovoj obitelji prisutna s obzirom na ubojstvo strica u obrani od velikosrpske agresije. Dio o psihopatologiji valja prepustiti struci, psihijatrima. Ali, da se vratimo na sustav i državu i političku situaciju kao specifični kontekst u kojem se prema magistru Plenkoviću dogodila radikalizacija koja je dovela do pucnjave.
Cilj svake zajednice je uključenost njezinih članova u život kolektiva. Oni koji nisu uključeni u zajednicu, s vremenom ju prestanu osjećati kao svoju, a time i postaju indiferentni prema njezinim pravilima. Čovjek koji Hrvatsku državu osjeća kao svoju, nikad neće pucati na policajca koji na kapi nosi njezin grb, jer taj policajac štiti njegovu državu, njegovu zajednicu i njega kao člana te zajednice. Sustav koji postoji, a koji policajci osiguravaju, čini njegov život boljim, postoji zato da bi njemu kao građaninu služio, pomaže mu da mu bude bolje u životu. Ovo je svakako pojednostavljen prikaz i pitanje koje se tu postavlja je: “U redu, ali što kada većina u toj zajednici ima drugačiju viziju društva nego ja? Hoću li ju onda i dalje osjećati kao svoju?”. I odgovor na to pitanje je: da! I onda kada u zajednici stvari ne funkcioniraju onako kako bismo mi željeli, postoje pravila i procedure prema kojima se donose odluke. Ta pravila su tu, ista za sve, i po njima se promjena događa.
Dakle, čak i ako moja država, društvo u kojem živim ide u smjeru s kojim se ja ne slažem, ja imam mogućnost djelovanja, držeći se određenih pravila i procedura, utječući na promjene. I baš zahvaljujući tome je to i dalje moja država i zato oni koji ju čuvaju, nisu moji neprijatelji. Jer, prema svima uvijek djeluju na isti način. I jamče pravila – i onda kad se ja kao pojedinac s njima slažem, i onda kad se s njima ne slažem. Upravo zato, svaka jaka država-demokracija, radi na tome da svakome bude jasno da u demokraciji najvažnija funkcija nije niti ona predsjednika, premijera, ministra ili zastupnika, nego ona građanina – onoga koji ima moć mijenjati stvari. Onoga koji ne želi iz korijena mijenjati sustav pod svaku cijenu, nego onoga koji shvaća da je sustav njegov saveznik i da je tu da se svatko može unutar njega kretati i uspijevati!
Radikalizirani građani su oni koji sustav prestanu doživljavati kao svoj, pa time i njegova pravila, a onda i njegove službenike. Premijer Plenković je vrijeme koje je o našem trošku proveo u Parizu iskoristio da nauči francuski (isto tako o našem trošku) pa pretpostavljam da je u njihovim medijima čitao o problemu radikalizacije koji danas ima kolijevka građanske revolucije. Ali, radikalizacija u Francuskoj i domaći terorizam s kojim se oni susreću, nešto je sasvim drugo. On traje već desetljećima i vezan je uz niz faktora, ali ideološki motor koji je u pozadini je radikalni pristup islamu kao religiji velikog dijela bivših kolonija, Alžira kao države s kojom su prije svega par desetljeća bili u ratu te migranata islamske vjeroispovijesti. Zašto primjerice migrant druge generacije, koji je druge vjere i civilizacijske pripadnost nego država i društvo u kojem živi, a s kojim je njegov djed bio u sukobu ne osjeća Francusku kao svoju državu i zašto nema povjerenja u nju svakako je važno pitanje, ali je nepovezano s ovotjednim slučajem u Zagrebu. Mladić u čijim je užasnim odabirima ulogu zasigurno odigrala i ‘radikalizacija’ s tim obrascem nema veze.
Stric mu je dao život za slobodnu i demokratsku Hrvatsku, otac mu je dio hrvatske policije, pripada ovoj kulturi i većinskoj vjeroispovijesti te mu ovo društvo i država svakako ne bi trebali biti strani. Primjeri ‘domaćeg terorizma’ usmjerenog protiv institucija i države u Hrvatskoj su se do sada javljali samo za vrijeme rata devedesetih, a pokrenuti su od strane dijela srpske manjine. ”Domaći terorizam”, kako je Plenković okarakterizirao pucanje 22-godišnjaka na Markovom trgu, Hrvata protiv Hrvatske do sad se nikada nije dogodio. Ovo bi, po Plenkoviću, bio prvi takav slučaj. Premijer se pred medijima pitao koje je to gnijezdo iz kojeg takva radikaliziranost dolazi, a odgovor je – njegovo gnijezdo, ono u kojem je on cappo di tutti i cappi.
Upravo je politika Andreja Plenkovića ona koja radikalizira i otuđuje i ruši povjerenje u sustav i njegovu pravednost. I ako se nekog može nazvati odgovornim za novu pojavu domaćeg terorizma Hrvata prema Hrvatskoj državi onda je to on. Dok se Plenković liječio od anemije, mladićev stric se borio s četnicima i ‘kapama partizankama’ u Vukovaru.
Na presici je isto tako rečeno da Vlada vodi politiku “… uključivosti i ima onih aktera na političkoj sceni koji se s tim ne slažu.” Ta uključivost je primjerice ona u kojoj većinu sa svoja tri glasa drži SDSS. Predsjednik glavne skupštine SDSS (Samostalna demokratska srpska stranka ) je dr. Vojislav Stanimirović. Stanimirović je bio ministar bez portfelja u Vladi zločinačke Republike Srpske Krajne koja je iznikla iz domaćeg terorizmu i koja je nad nesrpskim stanovništvom počinila etničko čišćenje, te je 1993. u službenom glasilu okupacijskih snaga “Vojska Krajine” broj 7-8, na str. 43., objavio tekst pod naslovom “Bolnica u pravom ruhu” čija je prva rečenica “Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar…”. Visoki funkcioner najvećeg pojedinačnog koalicijskog partnera Plenkovićevog HDZ-a je čovjek koji je glorificirao domaći terorizam čija je meta bila bolnica i koji je kasnije bio gradonačelnik okupiranog grada Vukovara koji je u akciji domaćeg terorizma (poduprtog od strane JNA) sravnati sa zemljom. Stranka u kojoj je Vojislav Stanimirović jedan od najviše pozicioniranih funkcionera osigurava vlast Andreju Plenkoviću i ima potpredsjednika Vlade, kakve li ironije, za ljudska prava! Što je to ako ne normalizacija domaćeg terorizma i njegovih počinitelja odnosno podupiratelja počinitelja.
Bez njihovih ruku, nema glumatanja i naslikavanja po briselskim hodnicima, oni su jezičac na vagi koja odlučuje o tome je li Andrej Plenković na vlasti ili ne. Radikalizira li ta činjenica mlade ljude, one koji odrastaju s obiteljskom traumom ubojstva člana obitelji za vrijeme obrane Republike Hrvatske? Ili tako nešto dovodi do smirivanja tenzija i vjere u sustav i njegovu pravednost? Ali, kada se maknemo od omiljenih suradnika Andreja Plenkovića i HDZ-ovaca, je li poruka koju su oni slali građanima ona da se sudjelovanje u demokratskoj utakmici isplati?
Andrej Plenković je ukrao građanske referendume, i arbitrarno uz obrazloženje “Promatrače nismo dozvolili jer po mom dubokom uvjerenju nema potrebe!” odbio mogućnost da se kontrolira provjera nevaljanih potpisa GI Narod odlučuje u situaciji gdje je za prvo referendumsko pitanje prema priznanju njegove Vlade bilo prikupljeno 99.13% potrebnih potpisa, a za drugo 97.8% potrebnih potpisa. EU je naravno šutjela, i naknadno nije zaključila kako Hrvatska, za razliku od Mađarske i Poljske ima problem s vladavinom prava. Kakvu su poruku krađa referenduma i zlorabljenje pozicije moći u slučaju građanskih inicijativa poslali državljanima Republike Hrvatske? Da se zakonita borba za demokratizaciju izbornog sustava isplati? Da ima smisla sudjelovati u društvenim procesima? Ili da u ovoj državi postoje oni koji su jednakiji od drugih? Ishodište svakog radikalizma je gubitak povjerenja u zajednicu protiv koje se radikali onda okreću. Gubitak povjerenja Hrvata u hrvatska vlast proces je koji traje već dugo, ali Andrej Plenković ga je svakako ubrzao i nedvojbena je činjenica da se dok je on na vlasti, taj gubitak povjerenja po prvi put ikada pretvorio u, prema rezoniranju samog Plenkovića, domaći teroristički čin Hrvata prema institucijama Republike Hrvatske.
Premijeru ne pada na pamet da to ima veze s njim i njegovim političko-klijentelističko-uhljebničkim gnijezdom koje je korumpirano do srži. A i kako bi, pa to je najljepše gnijezdo na svijetu, u kojem je toplo i glamurozno, a i Bruxelles je s njim zadovoljan. Dakle, razloga za propitkivanje – nema!
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
