Izjava Rade Borić kako ju srce boli kada vidi mlade ljude kako odlaze u crkvu izazvala je niz reakcija. Dodala je i kako je to znak da mlade treba obrazovati, odnosno ući u institucije. Potom se pravdala kako je njezina izjava „izvučena iz konteksta“. Ovaj slučaj iznjedrio je rasprave o tome koliko je slobodna bila Katolička Crkva u Hrvatskoj u komunističkom periodu? Je li se slobodno i bez posljedica moglo sudjelovati u obredima Crkve? Nastojeći umanjiti i relativizirati komunističku represiju nad Hrvatima, a time i nad Katoličkom Crkvom, ekstremna ljevica kreira alternativnu povijest u kojoj je Jugoslavija bila slobodna država, kako za komuniste, tako i za vjernike. Kako je bilo biti katolikom u komunističkoj Hrvatskoj, otkrili smo iz znanstvene knjige „Katolička Crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.“, autora dr. sc. Miroslava Akmadže.
> Radu Borić srce boli kad vidi mlade u crkvi: Moramo ih obrazovati
Najteže razdoblje bilo je poratno, od 1945. do 1952.
Najviši stupanj represije i nasilja nad Crkvom zabilježen je u zadnjoj godini rata. Stotine svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova ubijeno je 1945. godine. U odnosu na broj stanovnika i broj ubijenih svećenika, Hrvatska prednjači u Europi. Nadbiskup Alojzije Stepinac simbol je te represije nad vjernicima i klerom. Komunistički sud osudio ga je 1946. na zatvorsku kaznu. U materijalnom smislu, Crkvi je opljačkano više od 80% imovine.
> Neprekidni progoni Crkve u Nikaragvi: Najgori trenuci u povijesti
Povod za totalni obračun s Katoličkom Crkvom bilo je „Pastirsko pismo“ iz rujna 1945. u kojem je Stepinac pobrojao zločine prema Crkvi. Povjesničar Akmadža taj trenutak navodi kao prekretnicu i konačnu odluku Tita da krene u otvoreni rat protiv Crkve. Do tada, nastojao je uvjeriti Stepinca da se odvoji od Rima i pape, te stvori nacionalnu crkvu. Naravno, Stepinac je to odbio, rekavši da će radije umrijeti nego to učiniti. Ovo razdoblje završava 1952. kada je Jugoslavija prekinula diplomatske odnose s Vatikanom.
> Donosimo nadahnut govor dr. Harrisa: Stepinac je i mučenik za Hrvatsku
Hodočašće u Mariju Bistricu 1945.
U srpnju, dva mjeseca prije „Pastirskog pisma“ na hodočašću u Mariji Bistrici okupilo se oko 50 000 vjernika. Stepinac je u propovijedi istaknuo kako je vlast bezbožna. Rekao je: „Neka im bude vlast, ako je žele imati, ali ne uništavanje, već pomaganje naroda, vodstvo i miroljubiv rad“. Nakon Stepinčeve propovijedi na masovnom hodočašću, na sjednici Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (CK KPH) donesena je odluka da se počnu provoditi „protuakcije protiv crkvenih procesija“. Katolička Crkva identificirana je kao „stup reakcije“. Stepinac i svećenici optuženi su za manipulaciju „zaostalim narodom“. Ne vidimo li i danas slične akcije na našim trgovima i gotovo identične izjave političara ili “aktivista za ljudska prava”?
> Ovdje možete pročitati Izvješće o kršenju prava molitelja krunice
Ubojstva svećenika Katoličke Crkve broje se u stotinama
Vjernici katolici stradali su u ratnim zbivanjima i u poraću na razne načine. Komunistička Partija Jugoslavije obračunavala se sa svim stvarnim, izmišljenim i potencijalnim protivnicima. Kod vjernika laika presudna je bila činjenica kojoj su političkoj opciji ili vojsci pripadali. Međutim, svećenici su ubijani kao neprijatelji naroda prvenstveno zbog vjere i „štetnog utjecaja na narod“.
Točan broj ubijenih svećenika teško je utvrditi no okvirna brojka iznosi oko 350. Ovdje nisu uključene časne sestre i bogoslovi. Svećenici su najčešće ubijeni u smaknućima. Ubojicama nije bilo suđeno ili su nakon blage presude brzo bili pušteni na slobodu. U uvodu spomenute knjige Akmadža je napisao: „Komunistički režim će iz ovog sukoba u početku procijeniti da je postignut uspjeh, no dugoročno će to biti njegov veliki neuspjeh, jer nije shvatio koliko je čvrsta veza između većine hrvatskog naroda i Katoličke crkve“.
Neki oblici gušenja vjerskih sloboda od strane nižih tijela vlasti
Nakon završetka rata i neposredno u godinama nakon njega, na nižim razinama vlasti dolazilo je do čestih gušenja vjerskih sloboda. Neka od tih postupanja viša razina vlasti nije odobrila, no nije i mnogo činila da ih spriječi. Osim ubojstva svećenika, događala su se i njihova premlaćivanja. Oduzimanje crkvene imovine, zabrana vjeronauka, zabrana sakupljanja milodara i sprječavanje crkvenih manifestacija bili su najčešći oblici represije prema katolicima. Hajku na vjernike predvodili su ravnatelji institucija, lokalni političari i učitelji u školama. Rušili su se križevi, upadalo se u župne dvorove i razbijao inventar.
Naprimjer, u noći s 28. na 29. kolovoz 1946. provaljeno je u zagrebačku katedralu. Ukradena je i razbijena kopija kipa Majke Božje Bistričke. Dijelovi kipa razbacani su po središnjim gradskim ulicama. Biskup Antun Akšamović morao je 1948. odgoditi krizmu u Podravskoj Slatini zbog prijetnje smrću. Godinama nakon rata brojnim svećenicima onemogućavao se boravak i dolazak u nove župe. Primjera ima mnogo.
> Stanić: Crkva se ne može odijeliti od društva
Izbacivanje vjeronauka i ukidanje vjerskih blagdana
Postepeno su ukidani vjerski blagdani. Godine 1947. ukinuti su neradni dani za sv. Josipa te na Veliki Četvrtak i Veliki Petak. Iduće godine, donesena je uredba kojom se učenicima opravdava izostanak iz škole samo povodom Božića i Svih svetih. Završni udarac vjerskim blagdanima zadan je 10. prosinca 1951. kada su iz školskih praznika izbačeni svi vjerski blagdani. Iste godine, vlast je raspravljala o vjeronauku u školama. Tada još nije bio zabranjen iz straha što bi se moglo izroditi iz poučavanja vjeronauka u župama. Konačno je 31. siječnja 1952. ukinut vjeronauk u školama. U crkvama je zabranjeno podučavati vjeronauk po razredima. Dva dana ranije, Katolički bogoslovni fakultet izbačen je iz sastava Zagrebačkog sveučilišta. Ti događaji bili su usko vezani uz prekid diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom.
> Stanić: Što je vjeronauk značio u komunizmu, a što znači danas
Kardelj: Katolička Crkva jedina vjerska zajednica s kojom je država u konfliktu
U razdoblju između 1953. i 1960. utišali su se problemi između Crkve i države. Edvard Kardelj je na IV. Kongresu Narodne fronte Jugoslavije u Beogradu ustvrdio kako je Katolička Crkva u Jugoslaviji jedina vjerska zajednica s kojom je država u konfliktu. Međutim, represija prema Crkvi se smanjila. Taj period obilježilo je držanje Stepinca u kućnom pritvoru gdje je i umro 10. veljače 1960. godine.
Komunistički režim je nakon popisa stanovništva uvidio da nije uspio suzbiti vjeru u narodu. Katolicima se u Hrvatskoj 1953. izjasnilo 85,5% stanovništva. Ugled Crkve je rastao, a represija prema Crkvi nije doprinijela ugledu režima. Popis stanovništva unio je nemir među hrvatskim komunistima. Počelo se sumnjati i na političke istomišljenike. Tito je donio novu strategiju za borbu protiv Crkve: političko djelovanje i ignoriranje.
> 5. lipnja 1945. komunistička ubojstava svećenika i bogoslova u Maceljskoj šumi
Obračun s komunistima vjernicima 1950-ih
Partijsko vodstvo 50-ih se godina odlučilo obračunati s vjerskim elementima u svojim redovima. Na sjednici Politbiroa CK KPH 1951. ustanovljeno je kako sve više komunista slavi Božić. Također, sve više ih sklapa brakove u crkvi i krsti djecu. Iduće godine, na VI. kongresu SKJ Statutom je određeno kako je članstvo u Savezu komunista nespojivo s ispovijedanjem vjere. Od 1955. do 1958. iz članstva je zbog religioznosti isključeno 7048 komunista, najviše u Hrvatskoj i Sloveniji. U tom periodu porastao je i odaziv mladeži na svećenički poziv. Pojačan je pritisak na vjerske škole, neke su i zatvorene, a mladiće se poticalo da ih napuste. Mnogima je nuđen i novac.
> Kriptokomunistička proslava u centru Zagreba pod pokroviteljstvom Grada: Tomašević i Pupovac feštali uz srp, čekić i zvijezdu petokraku
1960-ih normalizaciju stanja otežavale su lokalne vlasti
Smrt Stepinca 1960. i pape Pija XII. dvije godine ranije, Partija je iskoristila kako bi pokušala popraviti odnose s Crkvom. Nastojala je pokojnog zagrebačkog kardinala i papu prikazati kao glavnu smetnju odnosima Crkve i države. Stepinčev nasljednik Franjo Šeper bio je gotovo istog svjetonazora kao i Stepinac. Izbjegavao je razgovore s vlasti ako za to nije bilo potrebe. 1960-e obilježili su Drugi vatikanski koncil i pokušaji normalizacije odnosa s Vatikanom.
> HRT smatra da su Stepinac i Tito usporedivi, Grbin zna kome bi dao prednost
Državne vlasti nastojale su smanjiti represiju prema Crkvi. Dio je to strategije kojom su se vjernička uvjerenja nastojala iskorijeniti „tišim“ i mirnijim načinima. Međutim, na lokalnoj razini javljali su se problemi. Sustavna diskriminacija vjernika i otežavanje prakticiranja vjere neznatno su popustili u lokalnim sredinama. Pljenidba crkvene imovine, te otežano rješavanje gospodarskih i pravnih pitanja bili su stalni problemi kako klera, tako i laika.
> (VIDEO) Evo kako Milanović brani komunističku pljačku crkvene imovine
Ometanje vjerskih događanja 1960-ih bila su učestala i 20 godina nakon rata
Na lokalnoj razini i dva desetljeća nakon rata ometali su se vjerski obredi. Nije se dozvoljavalo moliti na grobljima, a svećenike se nije puštalo bolesnicima ili umirućima u bolnicama i staračkim domovima. Zabranjivao se blagoslov kuća. Zabilježena su i brojna otpuštanja s radnog mjesta zbog sklapanja crkvenog braka.
U školama su prosvjetni radnici davali niže ocjene djeci koja su pohađala vjeronauk. Javno su ih izrugivala, a onemogućeno im je sudjelovanje u pionirskim organizacijama s drugom djecom. Vođeni su i popisi djece koja pohađaju vjeronauk! Bilo je i slučajeva tjelesnog kažnjavanja djece zbog prisustvovanja vjerskim obredima. Neki djelatnici škola pregledavali su sadržaj torbi djece, tražeći križeve, krunice i molitvenike. U vrijeme vjeronauka i svetih misa produžavala se nastava ili su se organizirale izvanškolske aktivnosti i sportska događanja.
> Progon Crkve u Poljskoj: Vlada reducira satove vjeronauka u školi
Zbog Hrvatskog proljeća pojačan je pritisak na Crkvu koji je tek popustio
Godine 1970. Sveta Stolica i Jugoslavija obnovili su diplomatske odnose. Iduće godine, papu Pavla VI. posjetio je i sam Tito. I Vatikanu i Jugoslaviji tada nije odgovaralo zaoštravanje odnosa. Crkva je željela ublažiti progon, a režimu je odnos s papom bio važan za stabilnost države i vanjskopolitički ugled. Zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić ipak je smatrao da treba oštrije reagirati na postupke vlasti prema onima koji su tražili političke promjene u zemlji, u kontekstu Hrvatskog proljeća 1971. godine.
Nakon sloma tog pokreta, zabilježena su određena zaoštravanja crkveno-državnih odnosa. Neki svećenici su i zatvoreni. Ponovno je pojačan pritisak na vjeronauk, ometana je gradnja crkava, a u javnim službama vjernici su pojačano bili diskriminirani. U nadbiskupu Kuhariću režim je vidio novog Stepinca koji se pokušava nametnuti kao politički predstavnik hrvatskog naroda. Represija prema vjernicima bila je u postepenom slabljenju nakon 1980. i smrti Josipa Broza Tita. Opstanak države i budućnost umirućeg režima nužno su doveli do toga da je represija prema Crkvi znatno oslabila.