“Vatikanski ugovor ima veći problem, a to je imovinski dio, gdje se crkvi, dakle Vatikanu, vraća ogromna imovina koja je predana hrvatskom narodu nakon 2. svjetskog rata, nije popljačkana, hrvatskoj državi“, ustvrdio je tijekom sučeljavanja na HRT-u SDP-ov predsjednički kandidat Zoran Milanović braneći komunističku pljačku crkvene imovine.
Miroslav Škoro upozorio je u replici da je crkvena imovina nakon Drugog svjetskog rata oteta crkvi, a ne predana. “Nije samo Crkvi oteto, oteto je i mnogim ljudima. Do danas taj problem koji je napravljen 1945. i u poraću nije riješen“, istaknuo je Škoro.
Komunistička pljačka 1945.-1990.
Prema ugovorima sa Svetom Stolicom, država je bila dužna utvrditi popis imovine oduzete Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj za komunističkog režima. Ugovorom o gospodarskim pitanjima Republika Hrvatska obvezala se da će:
* vratiti u naravi ona dobra koja je moguće vratiti
* naći odgovarajuću zamjenu za ona dobara koja nije moguće vratiti
* isplaćivati naknadu u novcu za ostalu imovinu.
> Pet činjenica o ‘Vatikanskim ugovorima’!
Međutim, takav popis nikad nije napravljen. Crkvi je u proteklih 20-ak godina država darovala zamjenske nekretnine vrijedne oko 300 milijuna kuna, no to je tek djelić oduzete imovine. Također, Katolička crkva nije u povlaštenom položaju u odnosu na 19 vjerskih zajednica koje imaju ugovore s RH.
Nakon osamostaljenja Hrvatske mnogi su zatražili povrat oduzete imovine pa su doneseni zakoni o povratu ili naknadi otuđene imovine ali nepravda utemeljena na komunističkim zakonima nikada neće biti ispravljena.
Prvo otimanje Crkvene imovine uslijedilo je nakon Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945. godine. Zatim je uslijedilo izvlaštenje crkvene imovine po Osnovnom zakonu o eksproprijaciji iz 1947.
Prema službenim podatcima tadašnje Komisije za vjerska pitanja, Crkvi je oduzeto 328 zgrada, sve na elitnim lokacijama u centru Zagreba, Rijeke, Splita, Varaždina. Crkvena imovina stjecana je stoljećima, zahvaljujući plemićima koji su svoju imovinu oporučno ostavljali Crkvi ili časnim sestrama koje su donosile svoj miraz dolaskom u samostane. Od sve oduzete imovine malo je toga vraćeno.
Titov komunistički režim otuđenje imovine provodio je preko:
* konfiskacije, koja je značila oduzimanje dijela ili cjelokupne imovine bez naknade a u korist komunističke države
* eksproprijacije uz simboličnu naknadu
* nacionalizacije, bez ili sa simboličnom naknadom.
Imovina se oduzimala najprije pod izgovorom da je riječ o imovini njemačkog Reicha i njegovih državljana, zatim pod izgovorom suradnje s okupatorom. Komunistički zakoni krojeni u tu svrhu davali su najšire moguće interpretacije, te podržavateljima režima i ideologije, raznim “proleterima”, pružali mogućnost stjecanja željene imovine. Dotadašnji vlasnici i njihove obitelji imali su “sreće” ako bi prilikom oduzimanja imovine sačuvali vlastite živote.
> Poništena smrtna presuda komunističkih vlasti – Filip Lukas je nevin čovjek!
> Dr. sc. Ivo Lučić: Što je svećenik bio moralniji, to su komunističke optužbe bile bezočnije
> Komunisti su htjeli u potpunosti eliminirati Katoličku crkvu u Istri 1945. – 1971.
Titovi komunisti osmislili su i ograničavanje veličine privatnoga posjeda na maksimalno 10 do 20 hektara što je dovelo do uništavanja sela i vlasnika poljoprivrednoga zemljišta.
Izostankom lustracije komunistički zločini nikada nisu kažnjeni a komunistički pljačkaši postaju “ugledni građani“. Milanovićev SDP kao formalni i pravni slijednik Saveza komunista Hrvatske pljačku je zapravo nastavio prodajom otete imovine koju je bivša partija prisvojila.
“U Hrvatskoj komunizam nikada nije pobijeđen. Partijski kameleon samo je promijenio boje i pojavila su se nova lica. Nije bilo lustracije. Komunisti nikada nisu priznali svoja nedjela“, ističe dr. sc. Robin Harris, ugledni britanski povjesničar, pisac i publicist, upozoravajući da danas u Hrvatskoj imamo, u suštini, postkomunistički model bivše partijske države.
“Zorana Milanovića jedva nagovorili pozdraviti Svetog Oca”
Podsjetimo, Zoran Milanović 2011. kao predsjednik SDP-a izjavio je kako povrat imovine oduzete Crkvi u vrijeme komunističke vladavine – nije nova obveza.
“To nije nova obveza. Ona je definirana međunarodnim ugovorom koji hrvatsku obvezuje kakav je da je, no zašto nije riješen i godinama traje, to je drugo pitanje. Predizborno vrijeme koristimo svi da bi se nekome dopali. Postoje doduše, različiti motivi. Možda su to mogli napraviti ranije to i tako čeka sljedeću Vladu”, kazao je 25 dana do parlamentarnih izbora čelnik SDP-a Zoran Milanović.
Tadašnja HDZ-ova premijerka Jadranka Kosor na novinarski upit o sastanku predstavnika Vlade i Crkve u vezi s povratom imovine oduzete za komunističke vladavine, rekla je da se razgovaralo o neriješenim pitanjima povrata crkvene imovine te kako pretpostavlja da to nikomu u Hrvatskoj ne smeta.
“Čula sam komentare Zorana Milanovića, ali su oni očekivani, s obzirom na to da smo ga svi skupa u Hrvatskoj jedva nagovorili da dođe pozdraviti Svetog Oca“, rekla je Kosor. “Stajalište ove Vlade vrlo je jasno – treba raditi na povratu imovine onima kojima je nepravedno oduzeta i to je bila tema jučerašnjeg sastanka, a nikakve konkretne odluke nisu donesene”, rekla je početkom studenoga 2011. Jadranka Kosor.
> Robin Harris: EU se mora pridružiti borbi protiv novog komunizma u Hrvatskoj
> Presuda Perkoviću i Mustaču: Što su vještaci utvrdili o Titovom režimu?
Čak i Vlada Jadranke Kosor na kraju mandata dotaknula je nekakvu nulu, no kad je uskoro nakon toga na vlast došla Kukuriku koalicija predvođena SDP-ovim Zoranom Milanovićem, Hrvatska je opet nezadrživo krenula nizbrdo. Uz brojne korupcijske afere, politiku mi ili oni, duboke ideološke podjele, najviše je ostala upamćena po “lex Perković”, kojim je uoči ulaska u EU Milanović htio spriječiti izručenje udbaških naredbodavaca i doveo Hrvatsku na rub sankcija.
> Napad je najbolja obrana: Pročitajte kako se Milanović brani zbog ‘lex Perkovića’!
> Kronologija slučaja Perković-Mustač: Od služenja u tajnoj službi do zatvorske kazne
SDP i HNS 2013. izglasovali su poseban zakon, “Lex Perković” kojim su spriječili izručenje Perkovića i Mustača Njemačkoj nakon ulaska Hrvatske u EU. Udruga U ime obitelji je u prosincu 2013., dva tjedna nakon referenduma o braku, zahvaljujući svojim podupirateljima i mnogim ljudima dobre volje, spriječila promjenu Ustava koju je pokrenuo bivši predsjednik Ivo Josipović skupa sa SDP-om, kako bi, između ostalih ograničenja građanskih sloboda i prava na referendum – još jednom, trajno, spriječili izručenje Perkovića i Mustača Njemačkoj, u siječnju 2014.
Krajem 2014. Kukuriku koalicija poslužila se i poznatom političkom trgovinom za opstanak na vlasti. U početku mandata imali su 81 zastupnika, no nakon brojnih napuštanja i isključenja iz stranaka (Radimir Čačić, Mirela Holy, Marina Lovrić Merzel, Slavko Linić, Damir Kajin, Natalija Martinčević, Petar Baranović…) spali su na 75 što je jedan manje od natpolovične većine svih zastupnika.
Time je Milanovićeva Vlada postala manjinska vlada, koja ovisi o dobroj volji zastupnika manjina i neovisnih zastupnika. Ne iznenađujuće – klub SDP-a tada je podnio 9 amandmana kojima se okreću potrebama nacionalnih manjina, a oni osiguravaju Milanovićev opstanak na vlasti do kraja mandata.
