U posebno bijesnom i uvredljivom, čak i za standarde “Indexa”, tekstu Gordana Duhačeka u kom se obrušio na Predsjednicu koja se u srijedu izjasnila protiv revizije ugovora sa Svetom stolicom, kolokvijalno poznatih kao “Vatikanski ugovori”, sažeta je većina dezinformacija i zabluda koje inače postoje u javnosti o tim ugovorima.
Kad se iz teksta “Za koga radi Kolinda, za Hrvatsku ili za Vatikan?” isfiltriraju primitivne i vulgarne uvrede, poput onih o “dojučerašnjem jaranju poznatom po odijevanju u nacističku uniformu i plaćanje usluga prostitutki kokainom”, “druženju s biskupom poznatim po tome da ljubi ruke osuđenim ratnim zločincima i otvoreno zagovara filoustaške stavove”, i sličnima, uz obavezno napominjanje kako predsjednica voli škampe i šampanjac (tko ne voli?), ostaje nekoliko problematičnih, odnosno jednostavno lažnih tvrdnji.
Prva se ne tiče izravno ugovora sa Svetom Stolicom, već “moralnog kompasa Crkve”.
“Pitanje je i kakav je to moralni kompas Katoličke crkve s obzirom na to da je aktualni papa Franjo proveo veći dio svojeg pontifikata ispričavajući se uzduž i poprijeko za razne zločine Katoličke crkve i klera”, piše Duhaček. “Taman nakon što se pomalo stišala bura oko masovnog silovanja djece od strane svećenika, što je Rimokatolička crkva kao institucija tolerirala i zataškavala desetljećima, eksplodirao je skandal oko silovanja časnih sestara, za što se Franjo također morao ispričavati …. Moralni kompas Katoličke crkve je već bezbroj puta pokazao da ne zna ni gdje je sjever ni gdje je jug pa je upitno koliko je moralno slijediti pravac očito neispravnog kompasa. Odnosno, ne jamči li baš slijeđenje moralnog kompasa Katoličke crkve, kako to demonstrira katolički kler, odlazak u pakao kakav zamišljaju katolici?”
Moralni kompas Crkve i moralni kompas Indexa
Moralni nauk Crkve nikad, naravno, nije bio silovati dječake, za razliku od “liberalne filozofije” i LGBT pokreta kojeg je Duhaček dio, a koji je zagovarao legalizaciju pedofilije sve tamo negdje do slučaja Marka Dutrouxa, kad je pedofilija konačno odbačena kao opcija u liberalnim krugovima. Do tad se nerijetko upravo crkvu u liberalnom tisku optuživalo da “zabranjuje djeci da slobodno izražavaju svoju seksualnost”. Isprika je pak upravo dokaz moralne snage koja nedostaje bivšim komunistima koji se nikad nisu ispričali za masovne zločine nad građanima u komunizmu, uhićenja zbog verbalnog delikta, masovne pljačke, i svega ostalog.
No važnije od toga piše Duhaček: “Vatikanski su ugovori par excellence primjer dokidanja suvereniteta RH, s obzirom na to da Katoličkoj crkvi i Vatikanu – de facto i de iure stranoj državi – omogućavaju kapilarno uplitanje u unutarnja pitanja Hrvatske. Oni omogućavaju da Katolička crkva preko vjeroučiteljskog kadra ima odlučan utjecaj u sustavu javnog obrazovanja, da Katolička crkva uređuje program javne televizije i, posljednje ali ne manje važno, da se sve to financira iz džepova hrvatskih poreznih obveznika željeli oni to ili ne.”
Ovdje, kao prvo, valja reći da su predmetni ugovori sklopljeni sa Svetom Stolicom, ne s Vatikanom, pa se ni de facto ni de iure ne radi o stranoj državi.
Naime, za razliku od grada-države Vatikana, koji jest država sui generis (ali sui generis, ne dakle država kao svaka druga jer nema svoju diplomaciju, niti stalno stanovništvo, već se radi samo o tome da je Vatikan izdvojen iz sastava Italije kad je ona prestala biti papinskom državom jedino zato da papa ne bi potpadao pod svjetovnu vlast Italije, već kako bi se zadržao nadnacionalni karakater Crkve) Sveta Stolica nije država. Sveta Stolica jest zaseban subjekt međunarodnog prava, no ona je jednostavno krovno tijelo katolika u svijetu.
Vatikanski ugovori su ugovori s međunarodnom organizacijom, a ne drugom državom
Dakle, ugovore sa Svetom Stolicom treba promatrati jednako kao i ugovore sklopljene s EU, s NATO paktom, s Ujedinjenim narodima, ili s bilo kojom međunarodnom organizacijom koja ima međunarodno pravni subjektivitet.
Kao što plaćamo određen iznos za NATO, za EU, i za UN, temeljem međusobnih sporazuma, pretpostavljajući da Hrvatska ima određene koristi od ugovornog uređenja odnosa s tim organizacijama ili od članstva u njima. Primjerice, ugovori Hrvatske s UN-om nisu “ugovori sa Švicarskom” ni “ugovori s New Yorkom” samo zato jer je sjedište UN tamo, pa isto tako ni ugovori sa Svetom Stolicom nisu “ugovori s Vatikanom” zato jer je Sveta Stolica u Vatikanu.
Brkati Svetu Stolicu s “drugom državom” je ili plod posvemašnje neukosti, ili pak izrazite zloće i namjernog širenja dezinformacija, radi se jednostavno o međunarodnoj organizaciji. Ugovori sa Svetom Stolicom nisu međudržavni, ali jesu međunarodni. No i da su međudržavni, Hrvatska i s drugim državama ima bilateralne ugovore, pa i s Izraelom, primjerice, gdje se isto regulira pitanje odštete za otetu imovinu Židovima. Taj ugovor Duhačeku, naravno, nije sporan.
Nadalje, “Pritom sve te milijarde koje država svake godine isplaćuje Katoličkoj crkvi ostaju obavijene velom tajne jer biskupima – čast izuzecima – ne pada na pamet objavljivati financijske izvještaje i biti transparentan u trošenju tuđeg novca. Kome sve to nije problem, neka samo zamisli da iste ovlasti kakve Vatikanu u Hrvatskoj daju Vatikanski ugovori ima, primjerice, Srbija.
Drugim riječima, tko je protiv revizije Vatikanskih ugovora, nije suverenist, bez obzira na to što se takvim voli predstavljati, a to vrijedi i za Kolindu.”
Ugovori s međunarodnim organizacijama su odlika suverenih država
Niti se Crkvi isplaćuju ikakve milijarde, niti tu ima tajne o tome kako Crkva troši novac. Država je ta koja izravno plaća vjeroučitelje, i taj novac ne ide Crkvi nego – vjeroučiteljima koji su često laici. Država isto tako izravno plaća župnike, tako da Crkva nema ni to što pravdati. Jedini novac koji se Crkvi daje kao novac je – naknada za otetu imovinu, koja je vrlo niska obzirom na količinu imovine koju je komunistički režim oteo Crkvi. U slučaju da Hrvatska jednostavno prestane plaćati tu naknadu, od oko 250 milijuna kuna godišnje – pri čemu se Crkva dobrovoljno odrekla dijela novca koji joj je odobren – ona bi imala pravo na sudu tražiti povrat svoje imovine ili obeštećenje u realnom iznosu, kao što su imali i Židovi i svi ostali čiju je imovinu komunistički režim oteo i nije je bilo moguće vratiti u naturi. Ta naknada bi iznosila zacijelo puno više.
Ivica Šola: Vatikanski ugovori su zapravo – plaćanje stanarine!
Isto tako, taj novac ostaje u Hrvatskoj, i niti jedna kuna ne ide u Vatikan. Njime se održavaju crkve i katedrale, među ostalim, a probajmo si zamisliti koliko bi to koštalo da to radi država i koji bi bili razmjeri korupcije na radovima.
I na kraju, ostaje pitanje suverenizma. Samo suverene države ugovorima mogu uređivati odnose s drugim subjektima međunarodnog prava, pa tako ti ugovori jesu odraz suverenosti Hrvatske, a ne toga da ona to nije, kako tvrdi Duhaček. Ti ugovori su i jamac sekularizma Hrvatske, jer su njima jasno i crno na bijelo razdvojene nadležnosti države od nadležnosti Crkve.
I, na kraju, te ugovore nije donio “Tuđman” nego ih je ratificirao Sabor, i oni su posve nalik sličnim ugovorima kakve imaju druge države. Svaka civilizirana država ima uređene odnose sa Svetom Stolicom, bilo u formi konkordata ili preko ugovora, pri čemu su ugovori svakako bolje rješenje. Svaka država svijeta izdvaja za vjerske institucije, najviše za one kojima pripada najveći dio stanovništva; zanimljivo je međutim da se Duhaček i slični nikad ne bune protiv davanja milijardi iz proračuna za razne udruge koje zastupaju vrlo mali broj stanovnika RH, i koje se usto financiraju i iz stranih veleposlanstva i od Soroseve, Gatesove i drugih fundacija koje promiču interese globalnih korporacija i hegemonističkih država a imaju velik utjecaj na formiranje hrvatskih državnih politika (toliko o suverenizmu!)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
