Popularni ‘meme’ u Hrvatskoj prikazuje Donalda Tuska kako govori Angeli Merkel da je Hrvatskoj, koja će iduće godine presjedati Vijećem EU, povjerio pregovore za izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz EU. Zaprepaštena, Merkel pokriva lice rukom i izjavljuje: ‘Britance će biti s***ani papirologijom za narednih deset godina!’. Hrvati su ponosni na svoju državu, za koju su prije samo 25 godina prolili krv u ratu, ali su ogorčeni na nesposobnost, birokratizam i endemsku korupciju koju trpe. To je naslijeđe komunizma, koji je i dalje sveprisutan.
Zapad je sklon proklamacijama da je komunizam uništen padom Berlinskog zida 1989. godine. No, partijski kameleon je samo promijenio boje i pojavila su se nova lica. Kako je Ryszard Legutko primijetio u djelu Demon u demokraciji: “Do današnjega dana, bivši i sadašnji komunisti pod zaštitom su Europske unije…”.
U Hrvatskoj komunizam nikada nije pobijeđen. S njime su se suočili 1989/1990. godine, kao i ostatak Istočne Europe, no kada je Srbija pokrenula rat nije bila važna ideologija, već nacionalnost. Hrvatska je preživjela ponajviše zbog toga što je većina hrvatske Komunističke partije te većina tajne policije odlučila dati priliku predsjedniku Franji Tuđmanu. Vrh partije se ionako već pripremao za raspad Jugoslavije, pohranjujući velike količine novca u inozemstvu da bi kasnije oni s pravim vezama – partijskim vezama – zgrnuli još više novca, putem korumpirane privatizacije. Hrvatski su se komunisti zatim priključili dvjema najvećim strankama, Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i Socijaldemokratskoj partiji (SDP).
Nije bilo lustracije. Komunisti nikada nisu priznali svoja nedjela. Šok je nastupio 2014. kada je Njemačka zatražila izručenje hrvatskih agenata odgovornih za ubojstvo disidenta 1983., no još je šokantnija bila njihova osuda na doživotni zatvor u 2016. To nije, naime, potaklo istraživanje teških komunističkih zločina počinjenih u Hrvatskoj. Jedina stranka bez pripadnika komunista u svojim redovima, Most – tada dio vladajuće koalicije s HDZ-om – je inzistirao na otvaranju arhiva Komunističke partije i tajnih službi. Ubrzo nakon toga, ne slučajno, HDZ je odlučio prekinuti vezu s Mostom i koalirao sa Hrvatskom narodnom strankom (HNS) koja je također ima svoje bivše komuniste. Tadašnji premijer i predsjednik HDZ-a bio je Andrej Plenković koji će uskoro presjedati pregovorima o izlasku Britanije iz EU.
Plenković je sin komunističkih roditelja, kao i većina današnje visoke političke elite koja je uspjela ugrabiti stipendije i unapređenja koja su uskraćivana drugima. On nije ni brutalan ni korumpiran; mogao bi biti osrednji diplomat drugoga reda. No on je sada hrvatski, a uskoro i britanski – problem. Kada su ga spustili iz Europskog parlamenta da preuzme vodstvo, mnogi su mislili kako će preobraziti stranku. No, nakon nekoliko razmirica s vodstvom stranke, koncentrirao se na ono što ga je zaista zanimalo – njegova ambicija za poziciju u vrhu Europske komisije. EU je postala jedina publika za koju će se kreirati hrvatska politika. Jedino što mu je u trebalo u Hrvatskoj je ”stabilnost”.
Naravno da je bilo protivnika njegovoj politici, no oni su slomljeni. U Hrvatskoj se u 2013. održao referendum koji je definirao brak kao zajednicu muškarca i žene. Plenković je znao da to nije dobar temelj za stvaranje prijatelja u Europi. Odlučio je da toga više neće biti. Referendumske inicijative o Istanbulskoj konvenciji i izbornom sustavu su opstruirane kada je vlast arbitrarno odbila priznati da ima dovoljno prikupljenih potpisa. Nadležni ministar, optužen za korupciju, je kasnije dao ostavku, no odluka je i dalje ostala na snazi. Također, neće dozvoliti ni referendum o planiranom uvođenju eura u Hrvatsku.
U međuvremenu, stopa iseljavanja dosegla je katastrofalne razmjere. Procjenjuje se da je Hrvatsku napustilo preko 350,000 Hrvata od 2013. godine. Iako ti ljudi predstavljaju najpoduzetnije u slojevima stanovništva, političari zbog njihova odlaska nemaju neprospavanih noći. Slobodoumni ljudi uvijek predstavljaju prijetnju državnom etatizmu. Njihovi prihodi ionako nisu potrebni jer masovni turizam plaća poreze.
Zadržavanje državnog zapošljavanja velikim, regulaciju sveprisutnom te državnu intervenciju konstantnom, daje političkim elitama mogućnost da vrše vlast i utjecaj. Stranke u kvazi-komunističkom sustavu nisu platforme za različite politike i mišljenja, kao u modelu na Zapadu, već natjecatelji u nagrađivanju svojih podupiratelja na svakoj razini i području aktivnosti. Ovo jest, u suštini, postkomunistički model bivše partijske države.
Odan navedenom modelu – čak i u vrijeme održavanja kongresa Europske pučke stranke u Zagrebu 20. studenoga, s Plenkovićem u centru pozornosti vođa Europe – HDZ provodi internu čistku. Skupina nezadovoljnih stranačkih pripadnika je putem privatnih poruka na WhatsAppu i Viberu izražavala kritike na račun Plenkovića, Gorana Jandrokovića, nepopularnog stranačkog tajnika, te Andrije Mikulića, šefa Zagrebačkog ogranka HDZ-a, koji je namješten od Plenkovića na nov, vrlo moćan položaj šefa inspektorata za tvrtke u cijeloj zemlji. Žrtve su optužene za ‘govor mržnje’ te izbačene iz stranke bez saslušanja, čime je prekršen stranački Statut. Odbijanje predsjednice stranačkog prizivnog suda da se složi s izbacivanjem iz stranke je zaustavilo proces, što čini izglednim da će se on nastaviti pred civilnim sudovima. Izgleda kako je ovo prvo od mnogih izbacivanja koja imaju za cilj riješiti se Plenkovićevih najtežih protivnika uslijed priprema za stranačke izbore koji će se održati u lipnju 2020. te na kojima je vjerojatan njegov gubitak.
Kako će se Plenković u konačnici ponašati tijekom pregovora za izlazak Velike Britanije iz EU ovisit će o tome što on smatra da će mu donijeti željenu europsku poziciju za kojom žudi. Ranije je izjavio kako je Brexit posljedica ”laži, obmana i dezinformiranja.” No, ako Njemačka i Francuska žele taj postupak okončati, a Hrvatska strana može na pravi način posložiti papirologiju – možda će i surađivati.
Na širem planu, sučeljavanja oko Brexita bi trebala potvrditi dva zaključka. Prvo, nijedna organizacija koja povjeri Andreju Plenkoviću vodstvo nad izuzetno važnim međunarodnim pitanjima nije razumno posložena. Drugo – EU, koja je daleko od njegovanja načela dobre vladavine u svojim državama članica, spremna je okrenuti glavu na zlouporabe – dokle god oni koji su na vlasti podržavaju njenu ideologiju. Oboje pokazuje koliko su Britanci zapravo u pravu u želji za izlaskom iz EU.
* Naslov članka prilagođen je hrvatskom čitateljstvu, a članak je preveden s engleskog izvornika koji je dostupan na http://theconservative.online/ (broj 14/2019)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
