Analiza: kako glasuje 4 milijuna Hrvata koji žive izvan Hrvatske?

Hrvatska dijaspora je raznolika i kompleksna – pregled obrazaca glasovanja na izborima i referendumima u Hrvatskoj.

Procjenjuje se da u inozemstvu živi oko 4 milijuna Hrvata, što znači da je dijaspora brojčano jednaka broju Hrvata koji žive u samoj domovini.

Hrvata ima doslovno po cijelome svijetu, a prema najnovijim službenim procjenama od prije nekoliko godina, najveća skupina živi u SAD-u (1,2 milijuna), zatim u Njemačkoj (350 000), Argentini, Australiji (250 000) i Čileu (200 000), prenosi total-croatia-news.com.

Ulaskom u Europsku uniju značajno se povećao broj Hrvata koji žive u Njemačkoj, a od 2013. godine pojavila su se i nova središta dijaspore, poput Irske. To naglašava jednu od stvarnosti hrvatske dijaspore, a to je činjenica da ona ne čini jednu kohezivnu skupinu, jer se emigracija odvijala u različito vrijeme i iz različitih razloga – ponekad zbog ekonomskih, a ponekad zbog političkih razloga – te Hrvatska danas svjedoči četvrtom značajnom valu emigracije.

Kao netko tko nije imao nikakvu predodžbu o suptilnim razlikama između različitih dijelova dijaspore, bilo je zanimljivo razgovarati s povratnikom s Novog Zelanda, čija je obitelj emigrirala iz ekonomskih razloga 1916. godine, prije uspostave jugoslavenskih zemalja.

Njegovi roditelji, djed i baka smatrali su se ponajprije Dalmatincima a zatim Hrvatima. Malo sjevernije, veći dio hrvatske dijaspore emigrirao je iz Titove Jugoslavije, pri čemu su mnogi otišli iz političkih a ne iz ekonomskih razloga. Razlika je važna, jer utječe na odnos prema domovini. Neki dijelovi australijske dijaspore su među najotvorenijim i najdomoljubnijim na društvenim mrežama.

Odnos između dijaspore i domovine dodatno usložnjava osjećaj razočaranja zbog nezahvalnosti i očite prijevare koja je učinjena s ogromnom svotom novca koju je dijaspora poslala kao pomoć u ratu i nakon stjecanja neovisnosti. Ono što je mogao i trebao biti početak jednog lijepog odnosa završio je uzajamnim optuživanjem i nepovjerenjem, a brojni Hrvati u dijaspori imali su osjećaj kao da se nalaze između dvije vatre – želje da pomognu svojoj zemlji iz ljubavi prema njoj i žestokog protivljenja onima koji su na vlasti.

Ipak, novac i dalje pristiže. Dijaspora šalje oko dvije milijarde eura godišnje u Hrvatsku putem novčanih doznaka i sl., što je više od ukupnog iznosa stranih ulaganja. To je ogromna svota novca bez koje bi se gospodarstvo našlo u problemima.

Dijaspora ima pravo glasa, a ne plaća porez, što smeta onima koji žive u zemlji. Povijesno gledano, dijaspora je pretežito glasala za desnicu i HDZ, a tri saborska zastupnika koji ih predstavljaju u Saboru obično dolaze iz te stranke.

Situacija je složena i ima daleko više slojeva od onih koji su prethodno opisani.

Ovogodišnji predsjednički izbori imali su veoma zanimljiv dodatak, a to je dostojan protivnik dvama najjačim kandidatima, bivšem premijeru iz SDP-a, Zoranu Milanoviću, i službenoj kandidatkinji HDZ-a i bivšoj predsjednici, Kolindi Grabar-Kitarović. Grabar-Kitarović koja bi inače pokupila većinu glasova dijaspore (a i desnice) naišla je na desničarskog konkurenta – populističkog pjevača Miroslava Škoru. Škori je zamalo pošlo za rukom da je prestigne u prvom krugu izbora, za što bi mu trebalo manje od 50 000 glasova, te je odnio veliku pobjedu u istočnoj Hrvatskoj, uključujući simbolični Vukovar. Mene je zanimalo kako je dijaspora glasovala s obzirom na ovu dodatnu dinamiku.

I tako sam jedno poslijepodne počeo proučavati službene statističke podatke, što me je odvelo puno dalje od toga tko je glasao za koga 2019. godine te je dovelo do veće šarolikosti hrvatske dijaspore. Krenimo od početka…

Prvo veliko iznenađenje bio je broj ljudi iz dijaspore koji su glasovali. Premda većina Hrvata od procijenjenih 4 milijuna diljem svijeta nema hrvatsko državljanstvo i prema tome ne bi imala pravo glasa čak i da je pokazala dovoljno velik interes, očekivao sam mnogo veći broj birača iz dijaspore. Samo 40 782 birača dalo je svoj glas u prvom krugu predsjedničkih izbora 2019. godine. A ako izuzmemo susjednu Bosnu i Hercegovinu, gdje je Kolinda odnijela veliku pobjedu, broj birača iz hrvatske dijaspore u svijetu iznosio je samo 16 136. Kolinda je dobila samo trećinu tih glasova, budući da je Škoro bio glavni pobjednik, kao što se može vidjeti iz prikazane tablice.

U samo 5 zemalja izvan Hrvatske glasovalo je više od 1000 ljudi, a silno sam se iznenadio otkrivši da je u Švicarskoj glasovalo više ljudi nego u Kanadi ili Australiji, gdje se otvoreno izjašnjavaju na društvenim mrežama. U SAD-u, gdje prema procjenama živi 1,2 milijuna Hrvata, prikupljena su samo 443 glasa.

Naravno, nemaju svi Hrvati u inozemstvu putovnicu, a osim toga, Hrvatska sigurno ne olakšava stvari onima koji žele dobiti državljanstvo. Vrlo je malo biračkih mjesta (u Australiji su, na primjer, bila samo 4 biračka mjesta za referendum o pristupanju Europskoj uniji, a ne znam koliko ih je bilo za vrijeme ovih izbora) a što se tiče onih koji su otišli zbog političkih razloga, siguran sam da je prisutan strah i nepovjerenje kada je riječ o suradnji s hrvatskom državom prije tražene lustracije.

Međutim, 40 782 birača čini oko 1 % Hrvata izvan domovine. To baš i nije razina uključenosti koju sam očekivao s obzirom na mnoštvo ljutitih komentara koje svakodnevno pronalazim u svom pretincu elektroničke pošte od Sydneyja nadalje.

Službena internetska stranica posvećena izborima imala je arhiv s informacijama o prethodnim izborima i referendumima. Bio sam znatiželjan, pa sam odlučio provjeriti kako je dijaspora glasovala u dva najveća referenduma u novijoj hrvatskoj povijesti, jedan iz 2012. godine o tome treba li Hrvatska ući u Europsku uniju i onaj iz 2013. godine o izmjenama ustavne definicije o braku, koji se često naziva referendum o istospolnom braku.

Raznolikost glasova hrvatske dijaspore diljem svijeta odražava njena mnoga obličja.
Dvije trećine glasača podržalo je prijedlog za ulazak u Europsku uniju na referendumu iz 2012. godine (66,27 %), ali u dijaspori su mišljenja bila mnogo više polarizirana. U Venezueli je oko 94 % glasovalo za prijedlog, nakon čega su slijedili glasovi ih BiH (87 %), Irske (86 %), Ujedinjenog Kraljevstva (85 %), Nizozemske, Austrije i Njemačke (84 %). Zanimljivo, iako je većina birača podržala referendum, ta je podrška bila znatno slabija u Australiji (51 %), Kanadi (56 %) i SAD-u (65 %). U tri zemlje dijaspora je glasovala protiv ulaska u Europsku uniju – Argentini, Siriji i Južnoj Africi. Odaziv birača bio je mnogo slabiji, samo 14 494 glasova.

Premda je konačni rezultat glasovanja bio sličan na referendumu iz 2013. godine o izmjeni ustava (65,87 %), glasovi su bili puno više polarizirani u dijaspori, od 96 % u BiH do samo 8 % u Irskoj.

Pitanje je glasilo:
„Jeste li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?“

Kanada (92 %), Argentina (91 %) i Švicarska (86 %) bile su među zemljama koje su glasovale za prijedlog, ali u mnogim zemljama Hrvati su glasovali protiv – u Belgiji, Bugarskoj, Češkoj, Čileu, Danskoj, Finskoj, Grčkoj, Irskoj, Kataru, Kini, Mađarskoj, Nizozemskoj, Norveškoj, Portugalu, Rumunjskoj, Rusiji, SAD-u, Slovačkoj, Sloveniji, Španjolskoj, Švedskoj, Turskoj, Ukrajini i Ujedinjenom Kraljevstvu. Odaziv birača bio je sličan kao na referendumu za pristupanje Europskoj uniji, odnosno ukupno je iznosio nešto manje od 14 000 glasova.

Život ide dalje, a složeni odnos između hrvatske dijaspore se nastavlja. Dijaspora ima pravo glasa, ali se ne služi njime. Čuo sam da se obje strane žale na pravo glasa birača u dijaspori. Ljudi u Hrvatskoj su ogorčeni zbog toga što im dijaspora koja ne plaća poreze „drži lekciju“ (iako nikada ne spominju veliku svotu novca koja pristiže iz inozemstva), dok neki Hrvati u dijaspori mrmljaju zbog toga što nemaju dovoljno zastupnika, budući da samo 3 zastupnička mjesta u Saboru zastupaju 4 milijuna ljudi izvan Hrvatske.

Kao i većina drugih stvari u ovoj predivnoj zemlji, ništa nije jednostavno.