“Moj otac je uvijek govorio da svatko ima pravo imati svoj grob. Njegova motivacija je ležala u tome što ni sam nije znao sudbinu i grob svog oca.” – ističe za Narod.hr Željka Tenšak.
Za Narod.hr razgovarali smo s gospođom Željkom Tenšak, kćerkom pokojnog Pera Karaule koji ima posebno velike zasluge za otkrivanje masovne grobnice sa 133 žrtve križnog puta pored Prudnica (općina Brdovec, Zagrebačka županija) koje su ovoga tjedna konačno dostojno sahranjene.
U utorak je na groblju u Laduču (općina Brdovec pored Zaprešića) održan ukop 133 žrtve križnog puta, ubijene u partizanskom zločinu nakon Drugog svjetskog rata, 1945. godine. Ove 133 osobe su, najvjerojatnije 13. svibnja 1945., pripadnici 21. srpske divizije Jugoslavenske armije svezali žicom, likvidirali te polili živim vapnom. Žrtve su prije dvije godine ekshumirane iz masovne grobnice u blizini Prudnica (općina Brdovec, Zagrebačka županija, desetak kilometara zapadno od Zagreba).
O ukopu možete pročitati u članku kojeg smo objavili u utorak:
> U Laduču kod Zaprešića pokopane 133 žrtve križnog puta koje su mučki ubili partizani
Među prisutnima na pogrebu posebno je bila pozdravljena gospođa Željka Tenšak.
Ona je nakon sahrane dala i kratak intervju za Narod.hr.
Narod.hr: U utorak su na groblju u Laduču pokopane 133 žrtve križnog puta koje su 1945. ubijene u komunističkom zločinu i zakopane kod Prudnica. Vi ste na toj sahrani bili posebno pozdravljeni kao kćerka pokojnog g. Pera Karaule koji ima velike zasluge da je ta masovna grobnica uopće otkrivena i ekshumirana. Možete li nam reći više o tome kako je Vaš otac došao do saznanja o tome?
Željka Tenšak: Njega je to oduvijek zanimalo jer je u Drugom svjetskom ratu nestao i njegov otac, moj pokojni djed i nikad mu nije nađen grob. Moj otac je inače iz Bosne, a 1958. je doselio ovdje u Brdovec i često je pričao i izmjenjivao iskustva sa starijim ljudima koji su bili svjedoci tih zločina – nekim našim susjedima. Ti ljudi su nažalost u međuvremenu svi umrli. Tada kad se to događalo oni su bili mladi ljudi koji su čak prisustvovali tim egzekucijama i stradavanjima tih ljudi, jedan je susjed čak pokapao te ljude…
> Vlč. Ivan Gretić u Bujici o masovnim grobnicama žrtava križnog puta u Brdovcu
Te su se informacije sve širile usmenom predajom. On je bio iznimno zainteresiran za to jer je uvijek govorio da svatko ima pravo imati svoj nekakav grob. Njegova motivacija je ležala u tome što ni sam nije znao sudbinu i grob svog oca. To mu je bila zvijezda vodilja. Tako je on razgovarao s ljudima iz Prudnica i iz susjednih mjesta – iz Ključa, iz Javorja… Oni su njemu otprilike znali pokazati gdje bi to bilo u Brdovcu, gdje u Prudnicama itd. On je onda, zajedno s predsjednikom udruge Hrvatski domobran, čiji je bio i član (a mi smo ga mladi podržali pa smo i suprug i ja postali članovi udruge), Ivanom Vukelićem, uspio preko Ministarstva branitelja doći do gospođe Ivone Paltrinieri, ravnateljice Uprave za zatočene i nestale i tako su počele pripreme za iskapanje.
“Konačno je došao i dan sahrane”
To se sve nije događalo u par tjedana ili par mjeseci, to je trajalo dugo… Ta mjesta su snimljena dronom. S obzirom da je to bila kao neka tajna, moj otac je mogao samo prenijeti Ministarstvu otprilike što je čuo od lokalnih stanovnika. Tako je u Ključu Brdovečkom, u jednom dvorištu jednog starijeg gospodina, koji je u međuvremenu nažalost isto preminuo, otkrivena grobnica gdje su bili pokopani njemački vojnici. Taj gospodin nam je dao tu informaciju. Tijela su potom izvađena iz tog dvorišta i ekshumirana. Mislim da ih je kasnije preuzelo njemačko veleposlanstvo, ali u ovom trenutku nisam sigurna jesu li pokopani na njemačkom groblju na Mirogoju ili su prevezeni u Njemačku.
Uglavnom, moj otac je uvijek silno želio da svi ljudi koji su tako pobijeni imaju svoj grob. Tako su došle na red i Prudnice. Gospođa Ivona Paltrineri je to sve vodila, došle su njihove jedinice za iskapanje, izvadili su tijela i odnijeli ih na analizu. To je bilo prije dvije godine. I evo, sada je konačno, došlo i do tog utorka kada smo sve te žrtve sahranili.
Moj otac je, dakle, s čisto ljudske strane, imao potrebu raditi na tome da ljudi koji su ubijeni bez suda, nađu svoje posljednje počivalište, a poticaj je imao jer je i sam tražio oca koji je ubijen negdje u Bosni i dan-danas ne znamo gdje.
“Želja mog oca je ispunjena”
Narod.hr: Bilo je rečeno i na sahrani da je to samo jedna od mnogih masovnih grobnica na brdovečkom području. Je li Vaš otac imao saznanja i o drugim lokacijama i kad se može očekivati da će i ostale žrtve biti dostojno pokopane?
Željka Tenšak: Ima još grobnica. Znam da je moj otac pričao o lokaciji prema novom groblju, tj. gradskom groblju Zaprešić, a pričao je i o lokaciji u Javorju. On je sva svoja saznanja prenio – rekao je sve g. Ivanu Vukeliću. Nadam se da će jednog dana doći i to na red, gospođa Ivona Paltrineri je silno angažirana oko toga. Na sahrani smo mogli čuti i kako je brdovečki i zaprešićki župnik koji je vršio tu službu 50 godina, Mirko Cigrovski, a došao je u Brdovec taman negdje u razdoblju nakon rata, kao mladi svećenik, zapisao podatke o tome. Prema njegovim zapisima u njegovoj župi, sve do slovenske granice, pobijeno je oko 5 tisuća ljudi. Hoće li se to tražiti dalje, ja to ne mogu znati.
“Cijela je Hrvatska puna masovnih grobnica”
Kako smo stanovali blizu Prudnica, tati je bilo važno da se barem nešto po tom pitanju postigne, da bar neki ljudi nađu svoje mjesto. Kroz razgovore koje sam vodila s predstavnicima Ureda za zatočene i nestale, vidim je da je cijela Hrvatska puna takvih neobilježenih grobnica. U Maclju je nađeno mnogo žrtava, mnogo se traži i u Vukovaru, iz Domovinskog rata, puno je to posla…
Bitno je da su saznanja prenesena Ministarstvu, a sada, kada će se to iskapati, ne mogu znati.
Znam koja je bila želja i cilj moga oca i žao mi je što nije dočekao taj ukop, ali želja mu je ispunjena i ja sam sretna. Nadam se da će istraživanje ići dalje, ali to je na drugima.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
