Krešimir Miletić: O Anti Tomiću i anfifašističkom džihadu….

“Dnevno se valjda u Hrvatskoj dogodi barem desetak razbojstava, tučnjava, napada na ljude na ulici. Tučnjave nakon utakmica ili za vrijeme utakmica. No, kada netko napadne Antu Tomića i uzme mu šešir, to je onda poseban napad. To je fašizacija društva. To je odmah napad na slobodu medija”, objavio je na svom Facebooku Krešimir Miletić komentirajući nedavni napad na pisca i novinara Antu Tomića.

Objavu donosimo u nastavku:

Kada novovjeke antife do koštane srži izvrijeđaju, blate, difamiraju, povezuju s koncentracionim logorima (Stazić) ili Eichmanom (Nikša Spremić) Željka Markić ili građane okupljene oko U ime obitelji, onda to nije ‘fašizacija’ društva. To je onda festival ljubavi i cvijeća, mira i tolerancije.

Tada novovjeki antifa zapravo, u srži ništa drugačije od bombaša samoubojice koji provodi neki svoj đihad, brani neku svoju istinu i ugrozu tekovina antifašističke borbe.

Toliku količinu pažljivo uzgajane i usmjeravane mržnje trebalo je nekako sam sebi objasniti; da to nije zapravo čista mržnja, u svome esencijalnom izdanju, čisti koncentrat zloće, netrpeljivosti, gnušanja, gađenja – koje će u odsutnosti korektiva završiti u određenim povijesnim okolnostima i u obliku fizičkih likvidacija poput one Bleiburške. Jer, za novovjekog antifu mržnja prema drugome i drugačijem ispada krepost, a likvidacija istih iz društvenog ili političkog života ultimativni zadatak.

Taj antifa-đihad primjerice izvire iz glasnica i nosnica jedne pravobraniteljice kojoj smeta krštenje djece ili kompletne smijenjene garniture voditelja s HRT-a koji su jednog ministra bez da trepnu okom nazivali fašistom, a referendumsko izjašnjavanje birača – homofobnim i sramotnim.

Tada se može zapaliti štand, može se trgati knjige za prikupljanje potpisa, može se rigati uvrede i klevete – jer ‘sloboda izražavanja’ u unutarnjem etičkom antifa-kodeksu podrazumijeva da se radi tek o nježnom preodgoju društveno neprihvatljivog ponašanja u odlučnoj zaštiti tekovina antifašističke borbe.

Trenutak u kojem podupiratelj pokreta “Glas razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku” udara šakom Ružicu Čavar na Cvjetnom trgu u Zagrebu i nanosi joj teške ozljede ruke, po tom unutarnjem antifa – kodeksu nije niti izbliza usporediv sa otimanjem šešira Anti Tomiću. Tada se ‘kulturni kulturnjaci’ nisu osjećali pozvanima pojasniti javnosti o čemu se tu zapravo radi, iako se radilo o ženi, o starijoj ženi, o osobi koja je mirno izražavala svoje drugačije uvjerenje.

Kakav je tretman, prisjetimo se, imala Judith Reisman?

Čak se može primjetiti da su najbrutalnije medijske hajke i napadi ovih navodno zaštitnika ženskih prava bili upravljeni prema – ženama (Željka, Judith, Karolina, Marijana Petir, sestre Husar, Blanka Vlašić, Nina Badrić, …). Zanimljivo.

Svako nasilje je neprihvatljivo. I da, Hrvatska treba imati nultu toleranciju na nasilje. Nasilje nije samo kada se napadne ‘moj’, onaj koji misli kao i ja, nego kada se napadne bilo koji čovjek, ljudsko dostojanstvo.
Ali, daleko ste vi, gospodo, od mirotvoraca i zagovornika ljubavi, mira i tolerancije. Daleko su i sve one kolumne nakon kojih raste netrpeljivost i mržnja prema onima koji zagovaraju drugačije stavove.
Onog dana kada se ispričate Željki, Marijani, Judith, Karolini (…), ali i tisućama drugih (svećenici, Crkva, politički neistomišljenici, …) prema kojima se u vašim medijima ili kroz javno djelovanje raspiruje i potiče mržnja – tada će i u Hrvatskoj moći biti bolje, drugačije. Do tada, nema tog šešira koji bi mogao prekriti ili prikriti vaše licemjerje.