Današnji svetac Hrvat i svećenik Marko Stjepan Krizin rođen je u slobodnom kraljevskom gradu Križevci na sjeveru Hrvatske. Grad je to bogate kulturne i povijesne baštine kojom je Hrvatska tako bogata, a o kojoj se tako malo zna . Upoznajmo rodni grad hrvatskog mučenika i sveca svetog Marka Križevčanina.
Križevci se u pisanim dokumentima prvi puta spominju u jednoj ispravi kralja Bele III iz 1193. Najistaknutije središte naselja bio je kastrum. Sjeverno od ove križevačke utvrde ban Stjepan organizira naselje doseljenika (današnji Gornji grad) kojemu 24. travnja 1252. dodjeljuje povlasticu slobodnoga kraljevskoga grada.
Križevci su sve do 18. st. bili podijeljeni na dva dijela: Donji križevački grad (Inferior civitas Crisiensis), i Gornji križevački grad (Superior civitas Crisiensis). Kralj Sigismund podijelio je 1405. Donjem Križevcu povlastice slobodnog kraljevskog grada.
Česte sukobe i zavade ova dva grada riješila je carica Marija Terezija1752. ujedinivši Gornji i Donji Križevac u jedan grad koji od tada nosi ime u množini: KRIŽEVCI.
Križevci – središte naobrazbe ovog dijela Europe
Osnivanjem Gospodarskog i šumarskog učilišta 1860. Križevci postaju najstarije i najpoznatije središte za naobrazbu poljoprivrednih stručnjaka u cijeloj jugoistočnoj Europi te stjecište brojnih učenika i studenata, a naročito vrhunskih profesora, od kojih su mnogi kasnije stekli i svjetsku slavu zbog dostignuća u poljoprivrednoj znanosti.
Tradicija školstva zadržala se do danas kada u gradu ima dvije osnovne škole, tri srednje i jednu višu školu.
Križevci – grad Hrvatskog državnog sabora
Važnost Križevaca u srednjem vijeku bila je značajna. Tu je bilo sjedište jedne od najstarijihi prostorno najvećih županija u Hrvatskoj, a posebnu važnost gradu davala je činjenica da su se u njemu održavali hrvatski državni sabori. Kao saborski grad, Križevci su često puta ugošćavali brojne velikaše, crkvene dostojanstvenike, kraljeve i careve. U gradu je održano tridesetak hrvatskih sabora, ali je najviše spominjan onaj iz 1397. kojega je sazvao kralj Žigmund. Dio hrvatskog plemstva pristiglog na sabor predvodio je ban Stjepan Lacković i u svađi koja je tada nastala (ili u unaprijed pripremanoj uroti) izgubio je život sa svojim pristašama. Zbog prolivene krvi ovaj sabor je poznat u povijesti kao “krvavi križevački sabor”.
Prestankom turske opasnosti u 17. i 18. st. grad doživljava svoj mirnodopski procvat. Broj stanovnika u gradu se povećava, stvara se potreba za jačanjem obrtničke proizvodnje. Osnivaju se brojni novi cehovi pa je potkraj 18. st. u gradu zabilježeno čak 224 majstora.
Križevački „štatuti“ – gostoljubivost hrvatskog čovjeka
Od pamtivijeka je poznata velika gostoljubivost Hrvata spram svakog gosta koji dolazi s poštenim namjerama. Križevci, kao jedan od najstarijih gradova u sjevernom dijelu Hrvatske prednjače u tome, a o gostoljubivosti Križevčana se uvijek rado priča.
Prava zabava i veselica sjevernih Hrvata teško je zamisliva bez “štatuta” i “regula” koje su još zaista davno utvrdili naši gostoljubivi preci. Jedan zapis o tome rječito govori, a on kaže: “Gdje nema one stare hrvatske gostoljubivosti, neprisiljenosti, dobroćudnosti, pobratimstva i odanosti, tamo nema ni i one sklonosti i onog raspoloženja u zabavi radi kojega su naši dični predi i pred stranim svijetom došli na daleki glas.”
Odvajkada su se takve domaće proslave i veselice u krugu prijatelja zvale “spravišća” i “pajdaštva”. U takvim veselim zgodama važila su posebna pravila ponašanja čiji je cilj bio da njihova primjena stvara ugodu, dopadljivost i zanimljivost.
Među različitim takvim pravilima ili regulama najpoznatiji su svakako “Križevački štatuti” koji sežu u davno 14. stoljeće.
Dva su osnovna pravila kojih se drže “štatuti”. Prvo kaže “da je živa istina kako vince razblažuje i razveseljuje čovjeka, da iz njega čini društvenjaka i veseljaka, a mnoge brige mu umanjuje i uljepšava”. Ali drugo kaže “da vino i svako žestoko piće ako se troši nerazumijevanjem i prekomjernošću ne samo truje i razara cio naš život, nego čini čovjeka nečovjekom i dovodi do mnogoga duševnoga i tjelesnoga zla“. Stoga, kaže se dalje, „budimo prijatelji vesele pobratimske društvenosti, učvrščujmo staru hrvatsku gostoljubivost, ne tuđimo se od čestitoga i trijeznoga domaćega pajdaštva, ali bježimo kao od kuge od svake prekomjernosti koja ubija ozbiljan polet i zanos, a prouzrokuje mnogo zla“.
