Profesor Slobodan Lang u intervjuu za narod.hr govorio je o značaju i očekivanjima od postupka Hrvatske protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, svojim iskustvima na mnogim ratištima za vrijeme Domovinskog rata, stradanju njegove obitelji u Holokaustu, itd.
Narod.hr: Proces Hrvatske protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu mnogi stručnjaci nazivaju procesom stoljeća. Što mislite zašto je taj proces toliko bitan?
Prof. Slobodan Lang: Holokaust je izvor suvremenog odnosa prema genocidu i ravnopravnosti svih ljudi. Propušteno je sprečavanje mržnje. Tada, nakon II. svjetskog rata nije bilo suđenja i nema pravne ocjene. Hladni rat je prekinuo daljnji sudski pristup. Znanost, vjera, ljudska prava, kultura i politika stalno su obrađivale tu temu. To suđenje prvo daje mogućnost za cjelovit pravni odnos prema genocidu. Bez obzira na ishod suđenja, nakon njega bi predsjednici država ovog područja trebali sazvati svjetski sastanak na vrhu za sprečavanje genocida. Treba uključiti i odbacivanje mržnje. Mržnja je nespojiva s istinom, čovječnošću i vjerom. Suđenje je bitno zbog poštovanja svih stradalih u bilo kojem genocidu kroz povijest i njegova sprečavanja bilo gdje u budućnosti.
Narod.hr: Posjetili ste mnoga ratišta. Kakva sjećanja u Vama budi nabrajanje dokaza o genocidu koji je Srbija provodila na okupiranim područjima u Hrvatskoj?
Prof. Lang: Na svim je napadnutim područjima narod pokazao veličanstvenu snagu obrane. Dobro je jače od zla. Sumnje su u glavama elita otuđenih od naroda i vjere.
Narod.hr: Izjavili ste da se mogu povući paralele između genocida koji je Srbija provodila u Hrvatskoj i holokausta? Vidite li kakvu sličnost u pripremama za holokaust u Njemačkoj i pripremama za rat u Srbiji?
Prof. Lang: Prve žrtve Holokausta su Nijemci a ne Židovi. Od 1933. do 1939. nacizam je njemačkom narodu, sa svjetski značajnom kulturom i zajedničkim životom raznih vjera i naroda, oduzeo dobrotu, čovječnost i sposobnost mišljenja. Učinio ih je narodom mržnje. Mržnja prema drugima nametnuta je i srpskom narodu 1986. Oni su prvi postali žrtve i još nisu oslobođeni. Njihovi prvaci još nisu u stanju izjaviti da su svi ljudi jednaki, da nema opravdanja mržnji i da se odreknu nasilja u odnosima među državama. Spremni su se ispričati u Hagu, u Vukovaru, Srebrenici i bilo gdje, ali ne i odustati od nepravedno osvojenog, nadoknaditi žrtvama i osloboditi se mržnje.
Narod.hr: Vaša je obitelj stradala u Holokaustu?
Prof. Lang: Da, moja je obitelj jedna od vodećih židovskih obitelji u Hrvatskoj. Moj je djed još tridesetih godina surađivao s Hannah Arendt u vezi s antisemitizmom u Europi i početkom Holokausta u nacističkoj Njemačkoj. Kao predsjednik Židovske općine Vinkovci, odbio je poziv kardinala Stepinca da mu pomogne pobjeći i da ga tako spasi, riječima: „Sada moram biti sa svojim narodom”. Moji djed i baka ubijeni su u Jasenovcu.
Narod.hr: Kakva su Vaša očekivanja od Međunarodnog suda pravde u Hagu?
Prof. Lang: Ja nisam pravnik i suđenje prepuštam Bogu. Zalažem se kao znanstvenik, liječnik, branitelj, političar, Židov i Hrvat da se čini dobro. Očekujem da presuda otvori put istini među Hrvatima i Srbima i zajedničkom nastojanju da u svoje stradanje uključe i iskustvo Holokausta (i svih drugih) i zajednički potaknu svijet na sprečavanje mržnje i genocida.
Narod.hr: Što Vas kvalificira za te ocjene, vrijednosti i prijedloge?
Prof. Lang: Čim su počeli srpski progoni i agresija formulirao sam humanitarni koncept: snaga dobra i banalnost zla (Hannah Arendt), što više nenasilno i snaga naroda (Mahatma Gandhi i Andrija Štampar), postholokaust (židovsko iskustvo stradanja – mržnje, progona, logora, izbjeglištva i ubijanja – pretvoriti u preventivu kod novih opasnosti) i „Ranjenog Krista“ (vjerovati u snagu ljudi da čine dobro svima (i neprijateljima), brane istinu i slabije.
Praktična primjena tih načela zajedno s tisućama ljudi u Hrvatskoj, svih naroda ovog područja i uglednih stranaca na Kosovu (1989.), Osijeku (1991.), Dubrovniku (1991.), Mostaru (1992. i 1993.), Srednjoj Bosni (1993.), Bihaću (1994.), Srebrenici (1995.), „Oluji“ (1995.), Kosovu (1998. i 1999.) i drugdje.
Bio sam savjetnik za dobro predsjednika Tuđmana, prvi takav u svijetu. Hrvatska je prva država koja je u svoju obranu uključila i strategiju sprečavanja genocida, uključivši i UN. To smo, uz Božje vođenje, i ostvarili.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
