Lederer: Plenković je kao briselski namjesnik kreator politike sveopće anesteziranosti društva

Teatrologinja i publicistkinja dr. sc. Ana Lederer dobro je poznata zagrebačkoj javnosti te uživa veliki ugled u kulturnim krugovima. Svoju bogatu i uspješnu karijeru započela je diplomiravši komparativnu književnost i ruski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je magistrirala i doktorirala. U dva mandata Lederer je bila intendantica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, potom zamjenica ministra kulture RH, pročelnica Gradskog ureda za kulturu, a s trenutne pozicije zastupnice u zagrebačkoj gradskoj Skupštini odvažila se kao kandidatkinja za zamjenicu dr. sc. Miroslava Škore krenuti u bitku za Zagreb zajedno s kolegom dr. sc. Slavenom Dobrovićem. O tome je govorila u intervjuu za Objektivno.hr koji djelomice prenosimo.

Zašto ste se odlučili pridružiti timu Domovinskog pokreta te za koje sve resore bi Vi direktno kao zamjenica gradonačelnika bili zaduženi u slučaju da dr. Miroslav Škoro pobjedi u utrci za grad Zagreb?

Ana Lederer: Hrvatska već dugo traži treću antisistemsku parlamentarnu opciju kojom bi se razbio duopol HDZ-SDP, danas stranaka političkih bezidejnosti što već dulje vrijeme gube snagu, iako im sustav duboke države još uvijek ide u prilog. Aktualni premijer kao briselski namjesnik kreator je politike sveopće anesteziranosti društva, nacionalne bezvoljnosti, nametanja kolektivne krivnje, a prije svega potpune neosjetljivosti i sporosti reagiranja na realne životne, socijalne i gospodarske probleme, što je napokon rezultiralo demografskom katastrofom koja je – treba to stalno naglašavati – prije svega posljedica našega duboko koruptivnoga i nepravednoga sustava.

Pojavivši se na predsjedničkim i potom na parlamentarnim izborima dr. sc. Miroslav Škoro pokazao je svojim rezultatom kako može voditi treću snažnu opciju i usprkos tomu što poneki veliki politički analitičari pokušavaju njegov rezultat tumačiti kao neuspjeh, prepoznat je njegov liderski potencijal. Suradnja nam je započela na parlamentarnim izborima, kada je Zlatko Hasangebović bio nositelj liste u I. izbornoj jedinici, a ja sam kao posljednja u 6. jedinici bila, kako je netko napisao, svojevrsna čuvarica liste. Uporno vjerujem da mora doći do promjena i da je dr. Škoro kao lider Domovinskog pokreta glasnik mnogobrojnih koji žele promijeniti našu trenutnu političku sliku potpuno izgubljenoga nacionalnoga identiteta i ciljeva, pa nisam mogla odbiti njegov poziv za Zagreb. S obzirom na naše stručne kompetencije moguće je unaprijed čitati koje resore možemo pokrivati profesor dr. sc. Slaven Dobrović i ja kao zamjenici, ali o tomu nismo razgovarali, to je sada daleka tema jer smo koncentrirani na kampanju.

Koje ste projekte i zamisli s pozicije pročelnice u zagrebačkom Uredu za kulturu za vrijeme mandata gradonačelnika Milana Bandića htjeli realizirati prije nego što ste naprasno smijenjeni te koje ste obrazloženje tom prilikom dobili?

Ana Lederer: Potpisivanjem programske suradnje nakon lokalnih izbora 2017. između stranke BM 365, HDZ-a i Neovisnih za Hrvatsku otvorila se mogućnost moga sudjelovanja u izvršnoj vlasti kao pročelnice Gradskog ureda za kulturu te sam se javila na natječaj. Bila je to obostrana pogreška, kriva procjena o mogućoj suradnji – i s moje i s Bandićeve strane. Kada NHR nije htio podržati proračun, bilo je jasno da me se Bandić mora riješiti i to je učinio na sebi svojstven vladarski sultanatski način, potpuno suprotno zakonu: nakon sedam mjeseci moga „pročelnikovanja“ jedno je jutro poslao u ured dva zaposlenika s kuvertom u kojoj je bio otkaz ugovora s pravno besmislenim obrazloženjem kako je u natječaju bilo propusta. Propusta koji su pronašli u natječaju nakon godinu dana?! Da me pozvao na razgovor, lako bismo se dogovorili o mom odlasku, jer što sam sve vidjela i doživjela u njegovu sultanatu napisano je u mnogim kazališnim tragigroteskama: doživljavao je grad kao svoju privatnu igračku u kojoj može raditi što god želi, bespogovorno odlučivati, naređivati, zapošljavati, urlati, vrijeđati.

Uglavnom, s velikim zadovoljstvom sam otišla iz njegove koruptivne zajednice, ali i na zadovoljstvo njegovih najbližih pobočnika koji me nisu trpili, jer im je mojom pozicijom bio zatvoren jedan od kanala za uhodani modus operandi u svim resorima – prije svega zapošljavanja i financiranja. Vizije i kriterija ionako nije bilo, a nisu se ni mogli očekivati od osoba koje su vodile kulturu i obrazovanje. Posebno sam se čudila brojnim Bandićevim suradnicama koje su potpuno normalno prihvaćale njegovo nepodnošljivo ponašanje smatrajući kako je, eto, samo riječ o gradonačelnikovom specifičnom „stilu rada“. Nekoliko mjeseci nakon odlaska, kada me jedna tv kuća zvala za izjavu u prilogu o gradonačelnikovu vrijeđanju novinarki, bila sam jedina koja se odazvala i usudila dati izjavu – izvukle su se od izjava i one s lošim i one s dobrim iskustvima. Danas, nakon odlaska velikoga lidera za kojega su vjerovali kako će osvojiti još jedan mandat, zabavno je gledati kako im je u jednom oku suza, a drugim gledaju okolo kako će dalje. No, takva je ljudska priroda. Koruptivni i klijentelistički sustav koji je stvoren u Zagrebu u svakom je pogledu bio neviđen, pa ne treba imati iluzija – trebat će vremena da se njegova duboka ukorijenjenost promijeni.

Međutim, u uredu za kulturu rade mnogi vrijedni suradnici za pojedina područja s kojima sam vrlo skladno surađivala, uvažavajući njihovo znanje i poznavanje sustava, pa tako i u drugim uredima sigurno kako ima sposobnih suradnika. U tih kratkih sedam mjeseci imala sam prigodu snimiti situaciju u kulturi iznutra, između ostaloga započela sam raditi na snimci stanja zapuštene infrastrukture zagrebačkih kulturnih ustanova, a njih je u Zagrebu 38 i dvije su u suvlasništvu s državom. Usprkos iznosu koji se u proračunu izdvaja za kulturu, a približava se iznosu na nacionalnoj razini, već godinama u Zagrebu nema promišljene razvojne kulturne politike grada, što je rezultiralo smanjenim interesom građana, koji smatraju kako je prevelik broj kulturnih programa prosječne kvalitete, a premala ponuda vrhunskih kulturnih programa. U jednom od brojih strategija koje su ostale samo mrtvo slovo na papiru, Strategiji kulturnog i kreativnog razvitka grada Zagreba 2015.-2022., provedena analiza mišljenja publike govori i da je kulturna ponuda Zagreba dostatna, ali sadržaj, kvaliteta i teritorijalna zastupljenost nisu prilagođeni stvarnim potrebama građana. Sve je to posljedica lošega upravljanja, klijentelističkoga kadroviranja, između ostaloga i dugotrajajućeg neodgovarajućega sustava vrednovanja programa i projekata te potpune nepromišljenosti u određivanju prioriteta i ciljeva. Od odlaska iz ureda u siječnju 2018. do danas ništa se nije promijenilo, potres je samo prokazao pravo stanje stvari.

Kako kao bivša zamjenica ministra kulture Zlatka Hasanbegovića u Vladi Tima Oreškovića komentirate rad aktualne ministrice Obuljen Koržinek i politiku koju provodi, posebice u kontekstu afera u HNK-u i HAVC-u?

Ana Lederer: Aktualnu ministricu kulture i medija poznam iz vremena kada je kao državna tajnica ministra Biškupića bila njegova predstavnica u Kazališnom vijeću HNK i kao članica i kao predsjednica, pa smo surađivale do moga odlaska iz kazališta 2013. godine. Nakon burnoga petomjesečnog mandata Zlatka Hasanbegovića 2016., nekoliko dana prije odlaska iz Ministarstva kulture na web stranici objavili smo rezultate Upravnih nadzora koji su prokazali stanje stvari HAVC-a i HNK u Zagrebu, što je tada posebno razljutilo novu inače najvažniju ministricu Andreja Plenkovića: između ostaloga, upravo ona je projektant sustava HAVC-a, smatrajući se ekspertom za medijsku problematiku, pa tako danas posve logično imamo i novo ime resora – Ministarstvo kulture i medija.

Željeli smo tada 2016. da ne ostane skriveno ono sve na što se moralo javno upozoriti – još i afera oko izgradnje nesuđenoga Hrvatskog povijesnog muzeja, pa Europski grad kulture u Rijeci, da ne nabrajam dalje – ali sve je ubrzo pomno spremljeno u ladicu do danas i sve je ponovno prekrio veo stare dobre hrvatske kulturne šutnje. Smiješno je zvučalo kad je ministrica više puta javno govorila kako je morala popravljati štetu svoga prethodnika Hasanbegovića koji je samo pet mjeseci bio na čelu ministarstva tek otvorivši itekako važne teme i probleme, ali u kratkom vremenu bez mogućnosti provedbe bilo kakvih kvalitetnih promjena sustava. Ministrica Obuljen Koržinek politički je kontinuitet svoje HNS-Kukuriku prethodnice Andreje Zlatar Violić, a kako sam rekla, kao najvažnija Plenkovićeva suradnica, provodi njegovu najvažniju političku agendu kontroliranja medija: brat na čelu HAKOM-a, vjenčani kum ravnatelj programa HRT-a, suprug načelnik inspekcije kulturne baštine, pouzdanici na čelu različitih ustanova. Kao teoretičarka kulturne politike s velikim birokratskim iskustvom, ne posjeduje ono ključno iskustvo – iskustvo rada u živoj kulturnoj produkciji bilo koje vrste, pa stoga čvrsto vjeruje kako su zakoni i strategije ono što će riješiti probleme, a to je dakako tipična zabluda činovnika, posebice briselskoga tipa ili bolje rečeno soja. Ministrica do sada kvalitativno nije promijenila baš ništa, posebice sustav institucionalne kulture, pa i nadalje ne očekujem ništa, nego njezin mandat vidim kao izgubljeno vrijeme za hrvatsku kulturu. Ako se nikome ne želiš zamjeriti, ništa ne možeš ni mijenjati.

Što mislite o aktualnoj situaciji u zagrebačkom HNK-u?

Ana Lederer: Kao teatrologinji po struci i bivšoj intendantici HNK u Zagrebu u dva mandata, kazalište je prirodno moja profesionalna tema, pa uostalom i privatno – jer sam uz roditelje koji su proveli 40 godina baš u HNK-u, tata kao redatelj i direktor Drame, a mama kao operna zboristica, odrastanjem dakle formativno vezana uz tu kuću. Nemoguće je da me i profesionalno i privatno ne zanima što se događa s kazalištem koje tako dobro poznajem. U Hrvatskoj je uobičajeno da se osobe čija je kompetencija upravljanja problematična javno brane kako su politički progonjeni, pa se tako i intendantica Vrgoč predstavlja žrtvom progona Zlatka Hasanbegovića i mene, iako argumenti protiv njezina vođenja središnje kazališne kuće dolaze sa svih profesionalnih strana, ali i svih političkih opcija – i lijevih i desnih. Kao povjesničar kazališta moram naglasiti kako u povijesti HNK nikada ni jedan intendant nije doživio takav konzenzus kulturne i umjetničke javnosti, kao i samih zaposlenika, njih čak 70%, kao što je doživjela aktualna intendantica – da bezuvjetno mora odstupiti. O umjetničkoj i profesionalnoj devastaciji kazališta – umjetnički posebice Opere i Baleta, produkcijski cijeloga pogona – apel s precizno artikuliranim tvrdnjama potpisalo je i 500 uglednih hrvatskih i inozemnih umjetnika, a protiv profesionalne i umjetničke erozije kuće digli su se i sami zaposlenici i umjetnici, njih 300. U tim apelima sve piše. Usprkos svemu, Vrgoč i dalje radi na plaćenom PR-u o svojoj neviđenoj uspješnosti, pa tako jučer izlazi tekst opetovane lažne slike uspješne menadžerice, gdje se u podnaslovu ističe: stalno je s pravom optužuju za mobing, ali ona je preporodila kazalište. Teza je skandalozna jer nitko, ali baš nitko nema pravo na mobing u ime bilo kojega cilja, a tvrdnja o preporodu bila bi smiješna da nije uvredljiva za sve koji vide da je carica gola. Inače, u biografiji Dubravke Vrgoč zlostavljanje suradnika i zaposlenika ima dugu povijest, još od „Vjesnika“, preko ZeKaeM-a pa sada do nacionalne kuće, ali problem je u tomu što kod nas nema zakona o mobbingu na radnom mjestu. Zaposlenici HNK još 2016. bezuspješno su slali apele na sve nadležne adrese, ali sve do danas uporno ih se ignorira i omalovažava usprkos golim činjenicama. U cijelom slučaju ja sam samo promatrač događanja, a ne pokretač progona, jer se nikada nisam i neću baviti progonom bilo koga, pa tako ni Vrgoč. Problem je u tomu što ministrica Obuljen Koržinek podržava Vrgoč u kreaciji slike o uspješnosti, tvrdeći kako je glede svih apela riječ o šačici ljudi koja širi neistine, pa je pravo pitanje – a zašto je štiti? Pravo je pitanje: misli li doista što javno govori o njezinu vođenju nacionalnoga kazališta i programski i profesionalno, štiteći pritom zlostavljačicu čiji se način upravljanja godinama pokušava raskrinkati?

Kako ocjenjujete stanje na Hrvatskoj radioteleviziji i poteze koje vuče aktualno vodstvo?

Ana Lederer: Kakva je politika Andreja Plenovića i Nine Obuljen Koržinek, takva je i javna televizija – pod kontrolom, sve manje javna, pravo političko jednoumlje. Programski siromašna i stereotipna, bez identiteta, uvijek isti gosti i formati.