Ljilja Vokić o obrazovnoj reformi Blaženke Divjak, vjeronauku, intoniranju himne u školama, štrajku učitelja…

Foto: snimka zaslona

Bivša ministrica obrazovanja u Vladi Republike Hrvatske Ljilja Vokić u nedjelju je bila gošća Dnevnika N1. Komentirala je pregovore sindikata s ministricom obrazovanje Blaženkom Divjak, kao i novu kurikulnu reformu, vjeronauk u školama, intoniranju hrvatske himne i kvaliteti obrazovanja u Hrvatskoj.

Može li ministrica Divjak, odnosno je li spremna, razgovarati sa sindikatima?

Pa, prije svega mislim ako su sindikati korektni i pošteni onda se ne bi preko djece trebalo prelamati ono što oni zahtijevaju. Dakle, moglo se o tome pregovarati i u 7. i u 8. mjesecu, a ne sada na samom početku školske godine.

Sindikati traže, koliko sam ja informirana, negdje oko četiri posto. To je u prosjeku nekih 200 kuna, mislim da je, bez podcjenjivanja, to novac, ali zbog toga se ne bi trebalo štrajkati, ako će se štrajkati. Ja sam uvijek govorila, onda se štrajka za najmanje 1000 kuna, koliko nudi gospodin Bandić. Koliko sam shvatila, on kaže da ako Vlada ne da, da će on zagrebačkim učiteljima i profesorima povećati plaću za 17 posto jer djelatnik u vrtiću ima 17 posto veću plaću nego učitelj u razrednoj nastavi. To je stvarno neprimjereno.

Je li to pravedno da zagrebački nastavnici i učitelji onda imaju toliku plaću, a svi ostali nastavnici u Republici Hrvatskoj puno manju?

Pa dobro, gospodin Bandić je mudar političar. On računa da ako on da, da će onda Vlada biti prisiljena dati svima. Ja držim i pozdravljam, dapače, njegov prijedlog pa se nadam da će Vlada prihvatiti taj njegov prijedlog od 17 posto. Tek tada su učitelji izjednačeni, a sve drugo je zapravo razvlačenje iz godine u godinu. Ali trebaju se napraviti i reforme što se tiče nastave, što se tiče odjela, razreda, škola. Dakle, i tu treba napraviti određenu redukciju pa će novca biti.

Na tragu toga, osim štrajka, potpuno je izgledno da od ponedjeljka imamo novu obrazovnu reformu u većini hrvatskih škola. Kakva je to zapravo reforma? Kako je vi možete ocijeniti?

Vi ste vrlo dobro postavili pitanje, kakva je to zapravo reforma. Unatoč svojim godinama i iskustvu u radu u školi, mislim da to nije neka specijalna reforma, osim što će tableti zamijeniti udžbenike. Ja ne znam tko bi mogao kroz par edukacija promijeniti svoj stav, svoje obrazovanje, svoj pristup nastavi… Stalno se govori da će biti sad neki novi pristup nastavi. Pa bilo je, ja ću evo sad spomenuti jednu školu u Bjelovaru u kojoj je kolega prije 20 godina uveo određene inovacije i tražio dopuštenje i, recimo, dobio je to dopuštenje. Nije to neka novina koja se sada uvodi da bi nastavnici trebali biti kreativni. Pa to se podrazumijeva.

Ako si nastavnik i ako si u razredu, ti u svakoj učionici nemaš iste učenike. Nastavnik ima različite učenike i normalno da će svojom sposobošću, svojom inovativnošću i svojom kreativnošću približiti se tim učenicima i od njih izvući maksimum. Za to ne treba nikakva teorija i nikakva kurikularna reforma. Ne vidim smisao sintagme Škola za život. Za što smo mi išli u školu? Za što je ministrica išla u školu? Je li njena škola njoj služila za život? Je li svima nama škola služila za život? Zar naši učenici po svijetu ne osvajaju nagrade? Dolaze s osvojenim zlatom, srebrom, u najmanju ruku s brončanom medaljom. Dakle, ti učenici su to naučili u ovoj državi, u ovoj školi.

Našu školu ne treba pretjerano reformirati i nikakve egzibicije – ja to zovem egzibicije, s tabletima jer su sve zemlje poput Francuske, Australije, zapravo, a neke nikad nisu ni dale tablet u razred. Francuska je recimo prošle godine zabranila. Ne smije se ni mobitel donijeti u školu, Australija već prije. Dakle, oni su isprobali, a zašto bismo mi sada probali ako je netko probao, zašto mi to ne bismo primijenili?

Ne vidim razloga zašto bismo djeci davali tablete kad oni moraju razmišljati svojim mozgom. Ako mi damo sve na dlanu, pa što ćemo mi dobiti, s oproštenjem, idiote? A ne normalne ljude koji će znati svojom glavom razmišljati i koji će se znati suočiti s problemom. Koji neće “kliknut” da riješe svoj problem. Ne, nego ga oni moraju riješiti.

Da se razumijemo, nisam protiv nove suvremene tehnologije, ali joj ne trebamo robovati.

Nitko nije, niti će za kurikularnu reformu nekad netko odgovarati.

Vi ste od 1994.-1998. bili ministrica obrazovanja u Vladi RH. I prije i poslije toga bili ste ravnateljica jedne poznate zagrebačke gimnazije i, samim time, Vi ste osoba iz sustava. Svojedobno ste predlagali određene reforme, tražili ste i hrvatsko obrazovanje po europskim praksama, tražili ste i devetogodišnju osnovnu školu u Hrvatskoj. To nije prošlo. Danas se ponovno priča o tim stvarima, danas mi i dalje to nemamo. Vremena se mijenjaju: tableta tada nije bilo, ali bilo je nekih drugih obrazovnih elemenata. Kada biste mogli povući paralelu – što biste rekli – danas i onda – ide li naše obrazovanje naprijed ili nazaduje?

Naše obrazovanje ne nazaduje. Tu a priori odbijam svaku rečenicu koja kaže da mi stagniramo ili da naše obrazovanje ide nazad. Rekoh malo prije da su naši učenici oni koji osvajaju zlato i srebro po Europi i svijetu. Netko je to njih ipak naučio, u nekoj školi su to ipak naučili. Ja sam zagovornik da djecu treba “upregnuti” u smislu razvijanja njihovih intelektualnih sposobnosti. U 42 godine koliko sam ja bila vezana za obrazovanje, rijetko sam srela ograničeno dijete. Ali zato sam srela djecu koja su bila zapostavljena i zapuštena. I takve mi je djece bilo uvijek žao. Kad vi otkrijete u toj djeci određeni talent, određene vrijednosti, a zapravo, nitko ih nije uočio. Tomu treba posvetiti pozornost. Mi našu nadarenu djecu rijetko kada ističemo, rijetko se kada njima posvećujemo, mi se, nažalost, više brinemo o nekim nevažnim stvarima.

Prijeđimo na sljedeću temu: vjeronauk u školama. Na Malu Gospu čuli smo poruke s oltara kako je Crkvi mjesto u školama, kako ondje treba biti vjeronauk. Možete li se Vi složiti s time, u kojem smislu Crkva treba biti u hrvatskim školama?

Crkva je sastavni dio našega naroda, i svakog naroda na svijetu i ja ne vidim razloga zašto bi netko priječio da Crkva ima slobodu djelovanja u školama – to je temeljno ljudsko pravo. Nijedno dijete u Hrvatskoj nije na vjeronauku bez potpisa svoga roditelja. I sada ja postavljam pitanje: tko je taj tko uzima roditelju pravo da odgaja svoje dijete kako on hoće? Nitko nije prisiljen, i ne idu djeca samo na katolički vjeronauk – djeca idu na pravoslavni vjeronauk, na islamski vjeronauk, dakle, zakonodavac je tu bio vrlo fleksibilan: gdje je sedmero djece – može se osnovati sat vjeronauka. I ne vidim razloga zašto bi to nekome smetalo. Evo, nedavno je bilo pitanje, smije li križ stajati u školi, pa su upravo mene pitali o tome. Tada sam rekla da je na Europskom sudu za ljudska prava na zahtjev škole u Italiji, gdje je došla jedna Finkinja i tražila da se skine križ u školi – molim Vas, ona je Finkinja i došla je u Italiju i traži da se skine križ u školi –  na kraju Europski sud za ljudska prava donio odluku – koja vrijedi za sve nas – da križ ima mjesto u javnim prostorima i da to ni na koji način ne djeluje na odgoj djece. Dijete se odgaja u svojim obiteljima. A nastoji se koliko je moguće više rastočiti obitelj. To je ono što je, ja mislim, naš najveći problem.

Ljilja Vokić za Narod.hr: ‘Nikakve udruge nemaju pravo tražiti uklanjanje križa u školi, štoviše, zbog toga ih roditelji mogu tužiti’

(VIDEO) Tko je Ivan Zidarević koji traži uklanjanje raspela u OŠ Dugave?

Intoniranje himne, kada smo već na tom tragu. Premijer Plenković u tome ne vidi ništa sporno, jedni kažu: to je poticanje domoljublja kod djece i mladih, drugi kažu to je nešto sasvim drugo. Kako to komentirate?

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Ja držim da bi bilo dobro svako jutro intonirati himnu, kao što Francuzi intoniraju, kao što Amerikanci intoniraju. Dakle, nije Papua Gvineja – nego Amerikanci i Francuzi. Dakle, dva kulturna naroda svijeta – velika Amerika i jedna kulturna Francuska to rade, prema tome, ne vidim razloga zašto bi to nekome smetalo.

Izvor: narod.hr/N1