Počela je stručna rasprava o cjelovitoj kurikularnoj reformi osnovnoga i srednjeg školstva. Što ona donosi učenicima te hoće li nakon niza neuspjelih pokušaja ova reforma obrazovanja konačno uspjeti u emisiji HRA “U mreži Prvog” govorili su voditelj ekspertne radne skupine za provođenje cjelovite kurikularne reforme Boris Jokić, bivša ministrica obrazovanja i bivša ravnateljica VII. gimnazije u Zagrebu Ljilja Vokić i predsjednik školskog sindikata “Preporod” Željko Stipić.
Ljilja Vokić: Djeca vole da ih se ocjenjuje
“Treba smanjiti obujam gradiva, strukovne škole treba približiti gospodarstvu i treba uvesti izbornu nastavu”, kazala je Ljilja Vokić. Smatra da se ocijene ne bi trebale ukinuti – “Uči se za znanje a ne za ocjenu, međutim znanje moramo ocijeniti”. Vokić se ne slaže ni s potpunim izborom lektire, jer smatra kako mora postojati standard.
“Uspjeh reforme ovisi o tome hoće li njome biti zadovoljni učenici, i hoće li biti nezadovoljni nastavnici”, rekao je Željko Stipić. “Nezamislivo mi je da se može završiti gimnazija a da se ne pročita barem jedan Homerov spjev, Vergilijevu Eneidu, Šenou… Bilo bi dobro da se nađe neki balans između okvira i autonomije nastavnika. Ne mogu se stvari samo prepustiti autonomiji”, smatra Stipić. S tim se složila i Ljilja Vokić – ‘pravila moraju postojati’.
“Nema obveznog popisa lektire, nema kanonskog djela. Nastavnicima se nudi širi popis iz kojega će oni određivati koja bi djela učenici trebali pročitati – u tome imaju autonomiju”, poručio je Boris Jokić. Dodao je kako se djecu mora potaknuti na cjelovito čitanje – u tu svrhu dobit će popis iz kojeg bi mogli birati. “Ideal je da više ne bude bubanja napamet – ali tome treba težiti. Treba naučiti učiti, rješavati probleme, kako stvoriti okruženje za učenje, kako kontrolirati emocije”, kazao je Jokić. Smatra kako “bubetanje činjenica može biti nadoknađeno eksperimentima. Sve to izgleda dobro, ali da bi zaista postalo dobro moraju postojati operativnost”, dodao je.
Svi sugovornici u emisiji složili su se da je za dobro obrazovanje potreban politički konsenzus, odgovornost države i – novac.
