Ljilja Vokić: Kako neki ljudi mogu živjeti u državi koju ne vole, čiji jezik ne vole, čiji jezik ne promiču?

jezik

Gošća u ’55 minuta kod Željke Markić’ bila je prof. Lilja Vokić, nekadašnja ministrica obrazovanja, poznata, uz mnogo toga drugoga i po uvođenju besplatnih udžbenika u hrvatski obrazovni sustav. Prof. Vokić je bila i dugogodišnja ravnateljica jedne od najboljih zagrebačkih gimnazija. Ona je i profesor hrvatskog jezika i književnosti. Povod za ovaj razgovor bio je Zakon o hrvatskom jeziku koji su pripremili stručnjaci koje je okupila Matica hrvatska.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na čelu Matice hrvatske je danas poznati hrvatski književnik Miro Gavran. On je najprevođeniji hrvatski pisac. Njegova su djela prevedena na više od 40 jezika. U razgovoru za Narod.hr na kraju prošle godine rekao je kako bi si, uz ostalo, zaželio da se 2023. U Hrvatsku vrati što više Hrvata koji su otišli na rad u inozemstvo: I da se izglasa Zakon o hrvatskom jeziku. Prema najavama vladajućih, to bi se trebalo dogoditi ove jeseni. Sama najava izrade nacrta Zakona izazvala je brojne napade određenih kolumnista i političara iz pozicije koja jako podsjeća na onu koju koju je Komunistička partija imala u totalitarnoj Jugoslaviji. Ovdje donosimo dio razgovora s prof. Vokić. Cijeli intervju možete pogledati ovdje:

O napadima na Zakon o hrvatskom jeziku i Miru Gavrana kao predsjednika Matice hrvatske

Vrlo mi je zanimljivo da su uvijek isti ljudi protiv svega što nosi predznak “hrvatsko”. Ne znam kako ti ljudi mogu živjeti u državi Hrvatskoj. Kako možeš živjeti u državi koju ne voliš, čiji jezik ne voliš, čiji jezik ne promičeš? Pogotovo novinari. Oni bi zaista morali pisati standardnim jezikom. Najveći atak je prema Miri Gavranu. Nedavno su u Pragu započeli “Dani Mire Gavrana”. Dakle on je vrlo uspješan pisac, fin i odmjeren gospodin.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
>Ljilja Vokić za Narod.hr: Veliki teret svaljen je na roditelje, ove godine treba otkazati državnu maturu

O nijekanju hvatskog imena i hrvatskog jezika

Ne možete zanijekati postojanje hrvatskog imena i hrvatskog jezika. Marko Marulić 1501. g., dok je Srbija bila pod Turskom, piše Juditu s početnim stihom; “U versi hrvatski spletena”. To znači: hrvatskim jezikom je ona napisana. Prije toga imamo Bašćansku ploču pa Valunsku ploču. Sve su to dokazi hrvatskoga jezika. I da su se kroz povijest toliki ljudi trudili očuvati hrvatsko ime. Makar je dio Hrvatske bio pod Venecijom. A dio pod Turskom. Pa pod Austro- Ugarskom… Razni vladari, kako kaže pjesma; “otimali veli mali ali mi je nismo dali”. To je zapravo i poanta Zakona o hrvatskom jeziku.

Osim Hrvatske samo Austrija i Njemačka nemaju zakon o svom jeziku

Sinonim države, snaga identiteta je u jeziku. Petar Preradović je napisao: “Ljubi si rode jezik iznad svega”. Malo ću Preradovića parafrazirati i nadodati stih na stih: “Po njemu si sve što jesi, bez njega si i bez predaka i bez potomaka.” Dakle to je snaga identiteta. Bez njega si bez predaka. Gospodin Gavran je rekao: “Jezik je identitet jednog naroda.” Svi se narodi na svijetu bore da njihov jezik bude obilježje njegove zemlje. Na kraju krajeva zašto smo se borili? Zašto smo stvarali hrvatsku državu ako nećemo u njoj govoriti hrvatskim jezikom? Ispravnim hrvatskim jezikom. U svakodnevnici ja često upotrebljavam svoje lokalizme iz Ljubuškog. Kad govorim službeno ili kad sam predavala u školi, nije mi palo napamet govoriti na način na koji se govori u mom zavičaju. Uvijek sam se trudila govoriti ispravnim hrvatskim jezikom. U Europskoj uniji samo Austrija i Njemačka, od 27 država, nemaju zakon o svom jeziku.

O hrvatskom jeziku kroz povijest

Kao što sam rekla neki ljudi su a priori protiv svega što nosi hrvatsko ime. I protiv svake promjene koja se odnosi na izgradnju ili jačanje hrvatskog identiteta. Mi smo mali narod. Mi smo i jaki narod. Ivo Andrić je napisao: “Teško je živjeti na razmeđu svjetova”. A mi smo baš na razmeđu svjetova. Na razmeđu istoka i zapada. Uspjeli smo se očuvati. Uspjeli smo se održati. Uzmite samo iz kojeg doba datira dogovor između Svetog oca i Branimira, od tada do danas kako je tekla naša povijest.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bili smo i pod Venecijom. I pod Austro-Ugarskom. I nametan nam je mađarski jezik. Kako je Pavao Štos rekao: “Vre i svoj jezik zabit Horvati hote, ter drugi narod postati”. Borili smo se, dakle, s mađaronima. Pa onda uzmite Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji je 1843 rekao da treba u Hrvatski sabor uvesti hrvatski jezik. Svi zapisnici su se do tada pisali latinskim jezikom. Godine 1847. on se izborio da se u Hrvatskom saboru donese zakon po kojem će se koristiti hrvatski jezik. Bartul Kašić, isusovac, 1604. godine piše hrvatsku gramatiku. Uvodi dijakritičke znakove č i š, uvodi jesam ili sam, dakle skraćene i duge oblike glagola biti. Svi su se ti ljudi kroz stoljeća borili za očuvanje hrvatskog jezika. I imena, i sadržaja.

O krađi Vuka Karađića

Vuk Karađić je objavio svoju proklamaciju “Srbi svi i svuda”, tvrdeći da je to jedan jedinstveni jezik, pozivajući se na to što se govori štokavskim narječjem. Na njega se danas oslanjaju kad tvrde da su hrvatski i srpski isti jezik. On je 1814. g. objavio srpsku gramatiku. Ukrao ju je od Bartola Kašića. Koji je napisao gramatiku hrvatskog jezika 200 godina prije njega. A ponavljam da je 1501. objavljena Judita. Marko Marulić je također bio katolički svećenik. Kao i Bartol Kašić. On nije mogao biti išta drugo nego Hrvat i katolik. Marulić i grupa oko njega su se zvali hrvatski začinjavci, znači oni koji su začinjali, započinjali. I kroz svo to vrijeme, od 1501. hrvatski jezik je sačuvan. Unatoč nametanjima i mađarskog i njemačkog i talijanskog. Upravo kako pjesma kaže “Otimali i veli i mali ali mi je nismo dali”. I nećemo je dati. I mi ćemo je čuvati.

O važnosti Zakona o jeziku

Zakon je važan da bi potvrdio naš identitet . Da bi se znalo koji je standardni hrvatski jezik. Izborili smo se da se u EU koristi hrvatski jezik. Naš jezik je ravnopravan u EU sa svim drugim jezicima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Oni koji tvrde da su hrvatski i srpski isti jezik neka iznesu argumente. Mi smo izrasli svi od staroslavenske skupine jezika. Južni Slaveni su Hrvati Srbi, Slovenci, Makedonci i Bugari , dakle logično je da neke stvari imamo zajedničke. Glagoljica je bila obla i uglata. Na glagoljici je napisana Bašćanska ploča. I razlikovala se od ćirilice.

>Ljilja Vokić: Zalažem se za to da se učenicima zbroje ocjene i da ih se pusti na miru

O Daliću, Gavranu i važnosti Zakona o jeziku

U šali sam rekla da bi moji kandidati za predsjednika bili Zlatko Dalić i Miro Gavran. Stekli su slavu svojim radom. Uljuđeni su i skromni. Najvažnije je da čovjek radi. Da je nešto svojim životom postigao. Pogledajte danas one u Zagrebu koji nikad ništa nisu radili, pa pogledajte Zagreb. Gradonačelnik je bio naš učenik. Kako je rekao Ante Starčević: “Ako nisi svoj, svačiji si.” A koliko ćeš biti nečiji ne odlučuješ sam. Ti koji ne odlučuju sami su u službi onoga koji je protiv svega što je hrvatsko. Zagovornik sam da svaki narod ima pravo koristiti svoj jezik. Svaki narod. Ali zemlja koja te hrani, koja te rodila, koja te besplatno školuje, zaslužuje da poštuješ njen jezik.

O segregaciji djece u Vukovaru i ulozi Furija Radina

Predlagala sam u vrijeme mirne integracije da se djeca ne dijele. Podržao me američki veleposlanik Peter Galbraith. Bila sam za to da djeca idu zajedno u školu, a da srpska djeca dodatno uče srpski jezik, srpsku povijest i zemljopis, da upoznaju povijest svoga naroda. Rekli su mi da ih je Furio Radin nagovorio da imaju zasebnu nastavu.

Danas prigovaraju da su škole odvojene, a sami su tako odabrali. Ono što je Matoš napisao i danas je aktualno. Napisao je: “Nisu nam stranci krivi, nego oni što su iz naših njedara”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Izazovi obrazovnog sustava danas

Za profesore su najveći izazov pritisak roditelja na nastavnike. I nezainteresiranost roditelja za rad svoje djece. Na neki način su djeca prepuštena sama sebi. Neki roditelji silom hoće postići neke stvari. Ima krasnih, brižnih roditelja, ali ima roditelja koji su nezainteresirani za rad svoje djece. Najveći propust je emocionalna otupljenost prema svojoj djeci. Profesori vide jesu li se djeca probudila tužna, jesu li zanemarena, bave li se roditelji s njima ili ne.

>Ljilja Vokić za Narod.hr: Nikakve udruge nemaju pravo tražiti uklanjanje križa u školi, štoviše, zbog toga ih roditelji mogu tužiti

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.