Foto: fah

Prema izvješću Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača o zločinima u logoru Jasenovac ustaše su: „Primjenjujući u Hrvatskoj rasističku teoriju o čistoći rase i nacije, odlučili su da istrijebe sve Srbe, Židove, Cigane; odlučili su da istovremeno likvidiraju i sve Hrvate, koji su ma na bilo koji način ispoljili svoje protufašističko raspoloženje“.

Prema tom izvoru u Jasenovac su radi likvidacije preseljeni „svi Cigani sa područja “NDH”, (…)“. Dalje se navode detalji i preciziraju se brojke deportiranih Roma od ožujka do kraja 1942. godine. Navodi se da su ustaše: „pokupili po cijeloj tzv. NDH sve Cigane i Ciganke, na broju oko 40.000 te ih dopremili u Jasenovac“. Nedvojbeno se navodi: „Tako su ustaše likvidirali kroz nekoliko mjeseci sve Cigane i Ciganke, mlado i staro“. Nakon što se tvrdi da su svi ubijeni lakonski se navodi da se spasilo: „ (…) vrlo malo Cigana (…)“.

Nije navedeno koliko je to malo, ali kasnije se objašnjava da niti oni nisu preživjeli jer: „(…) ustaše su ih početkom 1945. sve pobili, (…)“. Prema zapisniku iskaza Jakoba Danona, jednog od agilnijih svjedoka o događajima u Jasenovcu, danog ubrzo nakon kraja Drugog svjetskog rata pred komunističkom tzv. Zemaljskom komisijom spominje se: „Ukupno likvidirani 20.000 Cigana.“ , a zatim se u nadopuni izjave malo dalje u istom tekstu s više detalja navodi za 5.000 do 10.000 tj. za 25% do 50% uvećan broj žrtava navodno stradalih u samo dva mjeseca: „(…) u junu i julu iste godine pobijeni oko 25.000—30.000 Cigana“.

Jefto Šašić u Predgovoru prve Miletićeve knjige o Jasenovcu citira M. Ivekovića: „Ne znam koliko je u Jasenovcu u svemu pobijeno Cigana. Dok sam ja tamo bio (M. I. do početka septembra 1942) najmanje 30.000“. Dakle 30 do 40 tisuća je gotovo standardna brojka žrtava prema komunističkim interpretacijama i to je brojka koja znatno nadmašuje procijenjeni broj Roma u NDH. U Milišinoj knjizi izdanoj već 1945. precizno se navodi: „(…) 40.000 Cigana i Ciganki našlo je u paklu Jasenovcu svoju smrt.“ U Bergerovoj knjizi izdanoj dvadesetak godina nakon rata navodi se još veća brojka od „Četrdesetipethiljada cigana (…) stradalih u Jasenovcu“.

Apsolutni maksimum broja romskih žrtava navodi se u iskazu Dušana Ćuluma prema kojem: „Računa se da je pobijeno 80—100.000 Cigana“. To je brojka koja 4 do 5 puta premašuje procjenu broja Roma koji su živjeli na teritoriju NDH početkom rata i znatno je viša od ukupnog broja Roma na teritoriju cijele predratne Jugoslavije. Prema nekim procjenama u Drugom svjetskom ratu stradalo je između 220.000 i 500.000 Roma pa kad bi se ozbiljno shvaćale komunističke procjene broja stradalih to bi značilo da je svaki drugi ili bar svaki peti Rom na svijetu ubijen od ustaša. To pokazuje koliko su realne komunističke procjene broja žrtava.

Josip Erlih, još jedan česti svjedok o događajima u Jasenovcu, navodi da: “Godine ’44. u logoru vise nije bilo zivih Cigana.“ To je u suprotnosti s gore navedenim izvješćem Zemaljske komisije prema kojem je dio Roma ubijen početkom 1945. godine. U mrežnom jasenovačkom popisu je oko 700 navodno romskih žrtava kod kojih se kao godina smrti navodi 1944. i oko 50 kod kojih se kao godina smrti navodi 1945. U tekstu Jasenovac nije mit autor Ivo Banac navodi da je: „Metodom osobne identifikacije dosad je utvrđeno da su samo u jasenovačkom logorskom kompleksu (…)“ ubijeno „(…) 7.745 Roma, (…)“.

Nije jasno što se u ovom slučaju točno misli pod metodom osobne identifikacije jer nije poznato da su izvršena neka iskapanja i sustavna istraživanja kojima bi se utvrdio identitet navedenog broja zemnih ostataka romskih žrtava, a sastavljanje popisa žrtava bez znanstvene verifikacije teško bi se moglo nazvati metodom osobne identifikacije.

Tomasevicheve procjene

Osim literature iz doba propale komunističke Jugoslavije u kojoj je politička propaganda bila važnija od znanstveno utvrđene istine i slične literature memorandumskog tipa iz susjedne agresorske države, u nezavisnoj Hrvatskoj tema Roma u Drugom svjetskom ratu obrađivana je tek rijetko i fragmentarno. Pri tome ne ulazeći sad u njihove motive autori najčešće nekritički preuzimaju podatke iz literature izdane za vrijeme komunizma. Prema Tomasevichu u Srbiji, Makedoniji, Banatu, Bačkoj i Baranji je 1921. godine živjelo 34.919 Roma.

Prema nesustavno obrađenim statističkim podacima iz popisa 1931. godina objavljenim za vrijeme rata u Beču u Jugoslaviji su živjela 70.424 Roma. Da bi dobio broj Roma u 1941. godini, Tomasevich je povećao broj Roma iz 1931. za prosječno povećanje ukupnog broja stanovnika u Jugoslaviji 1930-ih tj. za 12.7%. Tako je došao do podatka da je 1941. godine u Jugoslaviji živjelo oko 79.500 Roma. Prema Tomasevichu „više od četvrtine“ Roma živjelo je na području koje odgovara Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Četvrtina navedene brojke koja bi otprilike odgovarala broju Roma u NDH 1941. godine bila bi 19.875 tj. oko 20.000.

Tomasevich spominje još jedan postupak za izračunavanje broja Roma u NDH. Navodi da je Mladen Lorković, kasniji ministar u vladi NDH 1939. godine „upotrijebio je ugrubo definirane podatke iz popisa stanovništva iz 1931. godine da bi izračunao kako je 1931. godine na području koje je 1939. godine uključeno u Banovinu Hrvatsku, ukupno bilo 14.830 Roma“. Tomasevich je zatim „realno pretpostavio“ da je na preostalom području Bosne i Hercegovine bilo „otprilike upola manje Roma“ i na taj način je došao do brojke od 22.200 Roma na području NDH 1931. godine. Toj brojci je dodao porast od 12.7% i tako dobio broj Roma u 1941. godini koji prema njemu iznosi oko 25.000. Kad se to sve preciznije izračuna bez zaokruživanja dobije se 25.070, a to je po ovom drugom proračunu za 5.195 ili čak 26% Roma više nego u prvoj varijanti. Takva velika odstupanja od ±25 do 30% navodi i Žerjavić u svojim proračunima.

Prema podacima D. Vojaka u Hrvatskoj je 1921. godine živjelo 5.911, a 1931. godine 14.284 Roma. Ako pretpostavimo da je postotni udio Roma koji su živjeli na području koje odgovara NDH u odnosu na ukupni broj Roma u Jugoslaviji bio 1921. i 1931. godine približno isti kao i 1941. godine tj. prema Tomasevichu oko četvrtine, tada je 1921. godine trebalo na području buduće NDH biti oko 11.600, a 1931. godine oko 17.600 Roma. Kad se ti podaci usporede s Vojakovim i nivelira ih se na istu razinu tj. na područje NDH tako da dodamo 50% vrijednosti prema procjeni Tomasevicha da je u Bosni i Hercegovini bilo otprilike pola manje Roma nego u Hrvatskoj, rezultati pokazuju da je 1921. godine bilo premalo, a 1931. godine previše Roma.

U prijevodu to znači da je moralo doći do utjecaja nekog vanjskog faktora, a u ovom slučaju pretpostavljeno je da se radi o migracijama tj. o doseljavanju Roma u Hrvatsku iz drugih dijelova tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Prema Vojakovom podatku o broju Roma u Hrvatskoj 1931. godine usporedbom s Lorkovićevim proračunom proizlazi da je u Banovini Hrvatskoj 1939. godine, znači nakon 8 godina i na većem području, živjelo samo 546 Roma više nego u Hrvatskoj 1931. godine. Ako na Vojakove brojke Roma iz popisa 1921. i 1931. godine upotrijebimo principe Tomasevichevih proračuna, tada je na području NDH 1941. godine moglo živjeti otprilike 24.147 Roma. To je za oko 1.000 manje od Tomasevicheve procjene. Naravno, „gola statistika“ ne uzima u obzir stvarni život u koji spadaju i migracije stanovništva, naročito onog nomadskog načina života kakav je tada bio kod velikog dijela Roma. To se može vidjeti iz razlike broja Roma u Hrvatskoj na popisima 1921. i 1931. godine. Prema tim podacima broj Roma se je između popisa povećao za 8.373, a to je čak 142% u 10 godina.

Do takvog enormnog povećanja broja Roma u Hrvatskoj nije moglo doći samo prirodnim prirastom, već i na neki drugi način, primjerice doseljavanjem iz Srbije i ostalih dijelova tadašnje Jugoslavije. Proračuni pokazuju da bi se moglo raditi o migracijama reda veličine od 4.000 do možda čak preko 7.000. Logično je za očekivati da bi se dio tih pretpostavljenih doseljenika tijekom rata vratio u područje iz kojeg su doselili, a to znači većinom u Srbiju ili Makedoniju. Uz to dio pravoslavaca je tijekom rata deportiran u Srbiju. U knjizi o suđenju Artukoviću navodi se da je do sredine srpnja 1941. iz Hrvatske protjerano u Srbiju 80.000 do 85.000 Srba. Može se pretpostaviti da je među deportiranima bilo i Roma koji su se možda predstavljali kao Srbi.

Tomasevich točno zaključuje da je brojka od 40.000 Roma stradalih u Jasenovcu nemoguća u odnosu na njegovu procjenu od 25.000 Roma u NDH 1941. godine, ali smatra: „Puno su realističnije procjene Jakoba Danona, bivšeg zatočenika u logoru Jasenovac, brijača koji je i u logoru obavljao taj posao te preživio rat. Prema Danonovu mišljenju, u Jasenovcu je ubijeno oko 20.000 Roma“. Tomasevich je potpuno nekritički preuzeo Danonovo „mišljenje“ o broju romskih žrtava.

Možda su te „procjene“ naizgled realističnije i to samo zato jer se uklapaju u njegove procjene, ali Jakob Danon je u zapisniku danom tzv. Zemaljskoj komisiji iz kojeg potječe i „puno realističnija procjena“ tj. „mišljenje“ o 20.000 u Jasenovcu ubijenih Roma, kako je već prije navedeno, samo koju stranicu dalje naveo i da: „su u junu i julu iste godine pobijeni oko 25.000—30.000 Cigana“. To znači da je tijekom samo dva mjeseca 1942. godine ubijeno više Roma ili kako ih Danon naziva Cigana nego što ih živjelo u NDH. O neuvjerljivosti i nepouzdanosti Jakoba Danona kao svjedoka već je pisano, a još o toj temi može se naći u nastavku teksta.

Stječe se dojam da je cijela Tomasevicheva konstrukcija broja romskih žrtava temeljena na procjeni broja od oko 25.000 Roma u NDH 1941. godine, za koju je pokazano da može jako varirati i broja od 847 Roma na popisu 1948. godine. Iz toga se nehajno ili zlonamjerno može izvući zaključak da je u NDH ubijeno oko 97% Roma. Pri tome uopće nisu uzete u obzir „sitnice“ kao što su migracije u razdoblju između dvaju popisa i drugačije izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti.

Ipak u prilog Tomasevichu može se reći da je on umro 1994. godine. Njegova knjiga War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration izdana je posthumno 2001., a u ovom tekstu korišteni su podaci iz hrvatskog izdanja iz 2010. objavljenog čak 16 godina od autorove smrti (recenzija Ivo Banac, za izdavača Ninoslav Pavić i Slavko Goldstein, urednik prof. dr. Ivo Goldstein). Sapienti sat. Stječe se dojam da domaći i strani autori preuzimaju podatke iz komunističke literature, primjerice u Tomasevichevom slučaju Danonove procjene romskih žrtava, kao neupitne činjenice, premda se blago rečeno radi o vrlo neuvjerljivim i diskutabilnim podacima. Posljedica je da se onda površne procjene pretvaraju u neupitne znanstvene istine o kojima možemo čitati i na Wikipediji.

Ciganski logor

Prema skoro svim gore navedeniim podatcima, a to se ne odnosi samo na knjige i svjedočanstva pojedinaca, već i na službeno izvješće Zemaljske komisije, znači na službeni dokument jednog bar naizgled ozbiljnog tijela, ubijeno je više Roma nego što ih je živjelo u NDH. Da nešto ne štima s navedenim brojkama, može se vidjeti iz knjige Milka Riffera iz 1946. godine prema opisu tzv. Ciganskog logora: „»Ciganski logor« bio je mali odvojak, separee logora III C, velik kojih 400 kvadratnih metara, odvojen bodljikavom žicom. Ulaz u taj logor nije imao vrata. Tamo su nekada logorovali Cigani, (…)“. Iz Rifferovog opisa vidi se da se radi o relativno malom prostoru primjerice 20×20 metara.

Prema izvješću tzv. Zemaljske komisije u dijelu u kojem se spominje logor IIIC navodi se da su tamo: „(…) u prvo vrijeme boravili samo Cigani, koji su ovdje razapeli svoje šatore, ili su ležali pod vedrim nebom (…)“. Postavlja se pitanje koliko je moglo stati romskih logoraša na takav ograničeni prostor dijelom ispunjen šatorima? Sigurno se ne radi o tisućama, već vjerojatno o par stotina. Ako je točan podatak o 400 kvadratnih metara, to bi moglo značiti da je tamo boravilo možda dvjestotinjak logoraša. U ekstremnom slučaju možda bi ih moglo biti najviše četiristotinjak. Treba napomenuti da se kao „ciganski logor“ spominje i ograđeni dio sela Uštica gdje su u nekim srpskim kućama bili smješteni Romi.

U izvješću Zemaljske komisije spominju se izuzetno velike brojke navodnih žrtava, a onda se navodi: „Zatočenici su često vidjeli kako se prema Savi kreću iz logora III-C velike grupe ljudi i žena, u kojima je moglo biti 500-800 osoba, pa spominju naročito one grupe, koje su pošle u smrt na Gradinu 17. VIII 1942., 29. VIII. 1942. i 18. X. 1942. (…)“. Iz izvješća Savezne komisije saznajemo da se navedeni podaci tenelje na iskazima čak 9 svjedoka, koji su „često vidjeli“, a ipak sveukupno se spominju samo 3 navodno likvidirane grupe u kojima je moglo biti ukupno između 1500 i 2400 logoraša.

To ukazuje da se u ovom slučaju broj navedenih i procijenjenih žrtava u svjedočenjima razlikuje minimalno za puno više od 10 puta. Koliko dokaza stvarno ima tj. koliki bi mogao biti stvarni zabilježeni broj žrtava, nehotice se otkriva u Pogovoru na samom kraju treće Miletićeve knjige o Jasenovcu. Prema Miletiću: „vrlo malo je evidentiranih Cigana — samo nekoliko stotina (…)“ i tako indirektno priznaje da nema dokaza za ubojstva peteroznamenkastog broja Roma, već možda za nekoliko stotina. Komunistima je očito bilo premalo ako je ubijeno „samo“ nekoliko stotina ljudi.

U nedostatku dokaza o zločinima preostaje samo dogma pa tako Miletić uvjerava: „(…) , a zna se da su svi sa područja NDH likvidirani u Jasenovcu, a to nije mali broj od 20 do 40.000“. Nevjerojatna je ta lakoća procjene s pogreškom od „samo“ ±20.000 žrtava tj. sa stopostotnom pogreškom. Slične vrlo rastezljive procjene, samo nešto manje u apsolutnim iznosima, postoje i kod Riffera: „možda deset, a možda i dvadeset hiljada“. Takvim relativiziranjem broja stradalih gubi se pijetet prema žrtvi ili stotinama njih i otkriva se da pravi motiv nije istina i pravda, već politička propaganda, a iza toga uvijek stoji neka korist koja posljedično mora biti na štetu nekog drugog.

Prema Žerjaviću izravni ratni gubitak Roma u Jugoslaviji je 18.000, a da je „u Jasenovcu i drugim ustaškim stratištima stradalo (…) 10 tisuća Roma“. Dakle prema Žerjaviću broj stradalih Roma u Jasenovcu morao bi biti manji od 10.000, a prema trenutnom stanju u rubrici narodnost u mrežnom jasenovačkom popisu ima 16.171 Rom, ne računajući one kod kojih se to navodi u napomenama. To je preko 60% više od Žerjavićeve procjene za sve logore i stratišta u NDH i 90% od njegove procjene izravnog ratnog gubitka Roma na području cijele Jugoslavije. Ako se tome dodaju Romi stradali na području NDH izvan logora Jasenovac ispada da su skoro svi Romi s područja nekadašnje Jugoslavije stradali u Hrvatskoj.

Srbija je imala najveći broj Roma pa ispada da tamo kao da niti jedan nije stradao. Međutim M. Pisari navodi nekoliko procjena broja Roma stradalih u Srbiji tijekom Drugog svjetskog rata. Prema jednoj radi se o 12.000 stradalih Roma tj. o petini ukupne romske populacije u Srbiji, prema drugoj procjeni stradalo je 16.000 Roma ili više od četvrtine. Prema trećoj vrlo širokoj procjeni stradalo je između 1.000 i 10.000 do 20.000 Roma. U toj trećoj procjeni sadržane su i dvije druge procjene. Ne može se reći jesu li te procjene točne, ali sigurno je veliki dio Roma stradao i u Srbiji. Pisari također navodi da su Romi strijeljani u Topoli, Deliblatu, Zasavici tj. stratištu logora Šabac, beogradskim stratištima u Jajincima i Rakovici i u Jabuci kod Pančeva. Navode se i brojke u odmazdama strijeljanih Roma u Beogradu (1000), Leskovcu (300), Kragujevcu (250), Šapcu (150), Kruševcu (70). Sveukupno se radi o 1.770 strijeljanih Roma samo u navedenim gradovima.

Prema popisu iz 1964. godine u Jasenovcu i Staroj Gradiški stradao je 1.471 Rom, prema stanju iz 2013. godine u mrežnom jasenovačkom popisu bilo je 13.116 Roma, a prema recentnom stanju to bi značilo da je broj Roma porastao za 3.055 do trenutnih 16.171. Primjerice Banac spominje 7.745 stradalih Roma. Vjerojatno se radi o jednoj od starijih „procjena“ ili podataka iz jasenovačkog popisa. Oko 2.500 romskih žrtava s jasenovačkog popisa nema navedeno ime i/ili prezime. To je više od 15% svih navodnih romskih žrtava iz jasenovačkog popisa. Pri tome otprilike kod 2/3 nije navedeno niti ime ni prezime. Kad se oduzmu bezimene romske žrtve ostaje približno broj Romskih žrtava od prije 3 godine. Kod više od 6000 Roma* i Romkinja* (38%) nacionalna pripadnost označena je od autora popisa kao nepouzdan podatak (*). U napomenama se vidi da se uglavnom radi o „bivšim“ Hrvatima, Srbima i manjim dijelom Muslimanima.

Primjerice u jasenovačkom popisu se od 2013. povećao broj Roma za više od 3.000, a istovremeno se smanjio broj Hrvata za više od 2000. To je dobar primjer neznanstvenog pristupa kad se u komesarskom stilu kroji povijest. Selo Pavličani je dobar primjer nelogičnosti podataka o osobama bez imena i prezimena koji se nalaze na jasenovačkom popisu. Na jasenovačkom popisu je 139 Roma iz Pavličana kod Čazme kojima se ne navodi ime i prezime. To bi značilo da je ubijeno oko 90% predratnog stanovištva sela, a na prvom poslijeratnom popisu bilo je 40% stanovnika više nego prije rata, a stvarno 10 puta više kad se samo računaju navodno preživjeli tj. oni koji nisu na jasenovačkom popisu. Postoje dva moguća objašnjenja tog paradoksa.

Intenzivno naseljavanje Hrvata u to moslavačko selo ili netočni podaci u jasenovačkom popisu. Postavlja se pitanje na koji način je utvrđen broj od baš 139 stradalih muškaraca, žena i djece iz grupacije koja je uglavnom bila isključena iz glavnih društvenih tokova. Nije to jedini slučaj iz Moslavine. Primjerice, u popisu se nalazi 20 muškaraca iz Velikog Trojstva s prezimenom Đorđević. Svi su bez navedenog imena tj. navodi se samo NN-muškarac i prezime. U tri kilometra udaljenim Prokljuvanima ima 12 takvih NN-muškaraca s prezimenom Đorđević, u susjednom Bjelovaru 24.

Ovdje se ne postavlja suvišno pitanje je li možda netko provjerio da se u ova tri slučaja ne radi o istim ljudima, već je glavno pitanje kako je uopće utvrđen broj stradalih i mjesto rođenja NN-muškaraca kad je prema Miletiću u Jasenovcu evidentirano samo nekoliko stotina Roma, a u trenutnom popisu se navodi čak 2.500 NN romskih žrtava?

Romi Đorđevići su inače zanimljivi jer se kod njih petoro iz okolice Nove Rače u napomenama navodi da su Židovi. U jasenovačkom popisu je sve moguće. Svi Romi Đorđevići s popisa su podskup svih Đurđevića s jasenovačkog popisa. Preciznije, svi Đorđevići s popisa imaju bar jednog ekvivalentnog imenjaka Đurđevića. To može značiti da su svi Đorđevići samo preslika Đurđevića tj. da se neke navodne žrtve ponavljaju dva puta pod raznim, ali vrlo sličnim prezimenima. Naravno ima nekoliko izuzetaka kada se imena djelomice razlikuju, primjerice Cvetko/Cveta, Dušan/Duško, Gajo/Georgije (ista godina rođenja).

Nisu to jedini diskutabilni i manjkavi podaci. Kod 6.206 (38%) Roma nije navedeno ime otca, kod 2.910 (18%) nije navedena godina rođenja, a preklop te dvije grupe je 2.495 (15%). Ovdje se može uočiti velika podudarnost u broju romskih žrtava izdvojene grupe bez imena i prezimena i broja romskih žrtava grupe kod kojih nije navedeno ime otca i godina rođenja. Kao da se i u ovom slučaju dva puta ponavljaju isti podaci. Zanimljivo je da se u samo 92 slučaja navodi lokacija stratišta. Još je zanimljivije da se radi o 45 žrtava iz 1942. godine i 47 žrtava iz 1944. godine.

Znači to se može tumačiti tako da se više zna o žrtvama iz 1944. godine kada je prema podacima iz popisa navodno stradalo oko 4% Roma nego o žrtvama iz 1942. godine kada je navodno stradalo čak oko 80% Roma, a primjerice o žrtvama iz 1941. godine (14%) ne zna se lokacija niti jednog stratišta. Glede žrtava iz 1942. godine navedena su 4 člana obitelji Filipović s vrlo šturim identifikacijskim podatcima o čijem stradanju se zna uglavnom iz jedne priče u knjizi Milka Riffera. Priča je diskutabilna ne samo sadržajno, već i činjenično jer Rifferova knjiga bi trebala opisivati događaje iz 1943. godine kojima je on tijekom boravka u logoru svjedočio.

U pedesetak slučajeva je kao prvi ili jedini izvor navedena zbirka fotografija. Da bi fotografija bila dokaz da je netko ubijen u Jasenovcu, nije dovoljno priložiti obiteljsku fotografiju iz mirnodopskih vremena, već bi na njoj morali biti snimljeni leševi ubijenih s prepoznatljivim licima, a uz to bi bio potreban i neki dokaz da su fotografije snimljene u Jasenovcu. Jesu li zadovoljeni ti minimalni uvjeti? Teško je to reći bez uvida u fotodokumentaciju, ali može se pretpostaviti da je vrlo mala vjerojatnost da jesu i da se većina dokaza vjerojatno bazira na neupitnoj nepogrešivosti „stručnjaka“ iz raznih u napomenama navedenih SUBNOR-a.

Slične su kvalitete i uvjerljivosti izvori temeljeni na srpskim popisnicama iz doba novog memoranduma (AOISV). U slučaju kad je AOISV jedini izvor svega u nekoliko slučajeva piše mjesto/općina rođenja, a tek u nešto više slučajeva ime otca, premda ta imena više liče na nadimke (Jole, Joca, Miša, Triva) ili se ne zna radi li se o muškom ili ženskom imenu (Đukica), a u nekim slučajevima možemo pretpostaviti da je umjesto očevog imena upisano žensko ime (Draga). Kod većine iz ove izdvojene grupe utvrđena je godina rođenja i to bez oznake nepouzdanosti. Bilo bi zanimljivo saznati kako se može precizno utvrditi godina rođenja ako se na zna ime otca i mjesto rođenja, a prema Miletiću ukupno je popisano nekoliko stotina Roma. Veća je vjerojatnost da se zna mjesto od godine rođenja koju točno znaju roditelji, djedovi i bake i osim njih rijetko netko izvan tog kruga.

Starost se može znati otprilike unutar kruga osoba iste generacije. S protokom vremena ta se saznanja gube i zanemariva je vjerojatnost deda bi neki svjedok pola stoljeća nakon rata točno znao takve podatke. I tako par stotina puta. Zanimljivo je da se samo 39 puta kako izvor navode Narodne novine iz razdoblja neposredno nakon rata, a taj se izvor još nekoliko puta spominje i u napomenama. Još je zanimljivije da se u 2/3 slučajeva navodi da se radi o nestalima, a ne ubijenima, a u jednom slučaju navodi se da je osoba otjerana. Ukupno se u popisu i napomenama u 56 slučajeva navodi da se radi o nestalima.

Nestalima se ne zna sudbina pa se tako ne može niti specificirati točno mjesto stradanja. Prema prethodno citiranom podatku iz Wikipedije na popisu iz 1964. godine bio je 1.471 Rom stradao u Jasenovcu i Staroj Gradiški. U mrežnom jasenovačkom popisu prije zadnjih promjena kod 13.999 žrtava označenih kao Romi je jedini ili jedan od izvora popis iz 1964. godine (SZSJ64). SZSJ64 se kao jedini izvor navodi u 5.771 slučaju. Očit je nesklad između podataka navedenih u Wikipediji i podataka iz mrežnog jasenovačkog popisa. To nisu sitne razlike, već se radi i do 10 puta većim brojkama. Osim toga broj žrtava prema izvoru SZSJ64 veći je za oko 900 od ukupnog broja romskih žrtava iz 2013. godine. Već je u nekoliko tekstova ukazano na ovakve nesukladnosti između navođenja izvora u mrežnom jasenovačkom popisu i izvornih podataka. Odgovorni iz Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac moraju objasniti te nepodudarnosti.

Svi proračuni i suhoparne statistike teško mogu odražavati pravo brojno stanje i sve uzroke promjene broj Roma na nekom području. Dobar primjer za to može se vidjeti na primjeru promjene broja Roma u Vojvodini. U razdoblju između predratnog popisa 1931. godine i poratnog popisa 1948. godine došlo je do minimalnog pada broja Roma u Vojvodini za 424 tj. za oko 5%. U jasenovačkom popisu su 992 Roma iz srijemskih općina koje su komunisti nakon rata poklonili Srbiji, dvoje iz Bačke, a još 149 ih je nepoznatog mjesta rođenja, ali u popisu se nalaze prema izboru AOISV što znači da su s područja Srijema ili Vojvodine.

To znači da je stradalo oko 13% do 15% srijemskih Roma u odnosu na zadnji predratni popis stanovništva odnosno 11% do 13% od procijenjenog broj srijemskih Roma iz 1941. godine. I to su samo oni koji su navodno stradali u Jasenovcu. Očit je veliki nesklad u podatcima s poratnog popisa i broja navodno stradalih srijemskih Roma samo u Jasenovcu. U razdoblju između poslijeratnih popisa 1953. i 1961. godine došlo je do drastičnog pada broja Roma u Vojvodini u apsolutnom iznosu od 8.213. To je smanjenje za više od 70%. U razdoblju između popisa 1971. i 1981. godine došlo je do enormnog povećanja broja Roma za čak 11.933 (+154%). To je povećanje veće za 7.485 u odnosu na povećanje između popisa 1961. i 1971. godine. Znači na jednoj strani je nagli pad (-8.000), a zatim nakon jednog desetljeća kasnije taj je pad anuliran skokovitim porastom u gotovo istom iznosu (+7.500).

Te dvije anomalije mogu se objasniti tako da se u jednom razdoblju većina Roma iz nekog razloga izjašnjavala u nekoj drugoj nacionalnoj kategoriji ili su možda popisivači umjesto Rom upisivali neku drugu nacionalnost. Nije teško pretpostaviti koju. Na popisu 1981. godine ponovno su se počeli izjašnjavati kao Romi ili se promijenila popisna politika glede nacionalne pripadnosti. Znači nije došlo do genocida nad Romima u Vojvodini sredinom 1950-ih, već razloge treba tražiti u političkim prilikama tijekom komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji.

Nestali u Australiji

U trećoj Miletićevoj knjizi o Jasenovcu priložen je popis od 115 Roma iz sela Jemene u Srijemu koji su 1942. godine odvedeni u logor Jasenovac. Kod 9 Roma detaljnije se navode identifikacijski podaci, a najvažniji zajednički podatak je da su svi preživjeli rat. Od tih devetoro njih petoro se preziva Rađenović. Radi se o jednoj ženi i četvero djece. Žena je Boja Rađenović rođena 1903. u selu Beke u općini Dvor.

U srpnju 1942. godine zarobljena je na Kozari, dovedena u Jasenovac, a zatim poslana na rad u Njemačku. Nakon rata živjela je u Rumi u istočnom Srijemu. Sva djeca su rođena u Dobrljinu selu uz rijeku Unu u općini Bosanski Novi. Dvor i Bosanski Novi su susjedne općine uz Unu. Djeca su: Bosiljka Rađenović udana Šakotić (1933.), Ljubica Rađenović udana Kerežić, (1931.) , Dragan Rađenović (1935.) i Dušan Rađenović (1937.). Kod sve četvero djece navodi se da su u srpnju 1942. godine s Kozare dovedena u Jasenovac i da su „dodijeljena“ domobranskoj obitelji iz okolice Bjelovara, a kod Bosiljke i Ljubice se specificira da se radi o selu Narta.

Kod prvo troje djece navodi se da u trenutku prikupljanja podataka nakon Drugog svjetskog rata žive u Rumi baš kao i Boja Rađenović, a kod Dušana Rađenovića navodi se da živi u Australiji. Iz tih navedenih podataka može se zaključiti da se vjerojatno radi o rođacima. Najverojatnije je majka rođena kod Dvora na Uni i četvoro djece koji su rođeni u susjednoj općini Bosanski Novi. Možemo pretpostaviti da su između 1937. i 1941. godine preselili iz Bosanskog Novog u selo Jamena u Srijemu i da su u ljeto 1942. godine bili na Kozari tj. da su se vjerojatno početkom rata vratili u rodni kraj, zatim su s Kozare odvedeni u Jasenovac i potom su djeca dana na skrb obitelji pripadnika hrvatske vojske iz Moslavine. To znači da nisu svi Romi upućeni u Jasenovac tamo i ubijeni.

Dio Roma je upućen na rad u Njemačku i dio ih se vratio, a to može značiti da ni tamo nisu sustavno ubijani prema rasnoj pripadnosti. Sudeći po ovom slučaju vlasti NDH su se prema romskoj djeci ponašale kao i prema ostaloj djeci i pokušavali su im pomoći dajući ih na skrb obiteljima u Hrvatskoj. U ovom konkretnom slučaju radi se o obitelj čiji su neki članovi bili pripadnici hrvatske vojske, a uzeli su na skrb četvoro malih Roma i svi su zahvaljujući njihovoj brizi preživjeli rat. To značajno odudara od povjesnih postulata komunističke historiografije kojom je još i danas kontaminirana hrvatska povijest.

Iz podataka možemo vidjeti da se velikosrpska politika prije Drugog svjetskog rata nastavlja i s dolaskom komunista na vlast 1945. godine. Naime, može se uočiti kolonizacija Srijema od srbijanskoj vlasti podobnog stanovništva da bi se ostvarila prevlast nad Hrvatima i oteo Srijem što je konačno i provedeno za vrijeme Titova komunističkog režima. Kako se vidi iz podataka obitelj pravoslavnih Roma doseljena je u zapadni Srijem neposredno prije Drugog svjetskog rata, a zatim nakon rata u Rumu u istočnom Srijemu. U Rumu je nakon Drugog svjetskog rata doselio i Stojan Ražokrak, već spominjana lažna dječja žrtva iz Jasenovca. Njegova priča iz 2012. godine dostupna je na mrežnoj usluzi YouTube. Može se pretpostaviti da se u velikom broju slučajeva vjerojatno radi o useljavanju u kuće protjernih Nijemaca. Iz Dvora na Uni je i Milan Borojević. On je prema navedenim podacima rođen 1928. u selu Ljubna u općini Dvor. U podatcima se navodi da je otjeran u listopadu 1942. godine, a pušten u veljači 1943. godine. Znači bio je u Jasenovcu manje od 5 mjeseci prije nego što je pušten. Ana Grujić rođena je 1937. godine u Gornjem Međuvođu u općini Bosanska Dubica, otjerana je u Jasenovac u srpnju 1942. godine, a puštena je u travnju 1943. godine nakon 10 mjeseci. Kako se radi o tada malom djetetu, a ne navodi se da je dana nekoj obitelji na skrb, moglo bi se pretpostaviti da je s njom pušten i neki član obitelji.

U balkanskim inačicama Wikipedije navodi se da je do masovnog uhićenja Srba i Roma iz Jamene došlo u dva navrata 9. i 17. rujna 1942. godine i tu se u nedovoljno jasnom kontekstu spominje i 115 odvedenih Roma koji „su svi pobijeni u logoru Jasenovac“. To je suprotnosti s navodima iz priloga u Miletićevoj knjizi gdje se uglavnom navodi srpanj 1942. godine, a u jednom slučaju listopad 1942. godine. Svakako je netočan podatak da su svi „pobijeni“ jer se navodi bar devetoro koji to nisu, a za ostale nema detaljnijih podataka, već samo da su odvedeni u Jasenovac, a iz priloženog se može vidjeti da odvedeni ne znači da su poubijani. Kod Milana Borojevića i Ane Grujić navodi se da su u trenutku prikupljanja podataka živjeli u Nikincima u istočnom Srijemu. Nikinci su bili jedno od sela u Srijemu s vrlo brojnim hrvatskim stanovništvom pa se može pretpostaviti da se i u ovom slučaju radi o sustavnom mijenjanju etničke slike Srijema započeto u vrijeme srpske Kraljevine Jugoslavije, a nastavljeno u komunističkom režimu.

Priča ima i svoj uobičajeni nastavak u jasenovačkom popisu. Na popisu se nalazi većina navedenih imena preživjelih iz Jamene. Kao mjesto rođenja navode se uglavnom Dvor i obližnje općine. Međutim godine rođenja su dijelom različite, ali su u velikom broju slučajeva ostale generacijski bliske. Neka osobna imena ostala su ista primjerice Dušan i Boja. Ljubice imaju i alteraciju Ljuba. Osim Milana ima i mogućih alteracija Mile/Milanko/Milinko. Umjesto Dragana na popisu su Dragoljubi. Umjesto Ane Grujić ima Ana Gruičić, a dvojba je i za Anastaziju Gruičić. Kod obje se navodi da su nestale. To „nestajanje“ je jedan od glavnih zajedničkih elemenata kod navedene grupe. Možemo pretpostaviti i kamo su mogli nestali. U Rumu, Nikince i Australiju.

Prema podatcima iz jasenovačkog popisa Boja Rađenović je tri godine starija od „imenjakinje“, također je rođena u općini Dvor, ali u pretežno hrvatskom selu Zamlača. U napomenama piše da je otjerana. Prema gore navedenim podatcima bar u ovim slučajevima može se zaključiti da „otjeran“ ne znači ubijen, već prije otjeran na rad u Njemačku i taj podatak nije bio nepoznat. U popisu iz 1956. godine bila je samo jedna Bosiljka Rađenović, a u trenutnoj inačici mrežnog jasenovačkog popisa su tri. Od tri Ljube Rađenović iz popisa iz 1956. godine danas su četiri, ali primjerice sve godine rođenja trojke iz 1956. godine i današnje četvorke su različite. Usporedbom podataka iz 1956. godine i kasnijih može se vidjeti kako je sve relativno u jasenovačkom popisu pa su tako i imena, prezimena, godine i mjesta rođenja podložni promjenama, a svi „nestali“ i „otjerani“ naći će se prije ili poslije na popisu ubijenih. Temeljem navedenih međustanja raznih lista i popisa može se nazrijeti da je taj prividni kaos proizvod jednog sustava.

Jasenovački grobari

U komunističkoj literaturi mogu se naći podaci o grupi navodno ličkih Roma u ustaškim uniformama koji su radili kao grobari zamjenivši tzv. grupu D. Prema tim navodima ubijali su zatočenike zajedno s ustašama i na kraju su i sami poubijani. Kao i obično kontradiktorni su podaci o vremenskom razdoblju djelovanja i brojnosti te grupe. Prema Josipu Erlihu 1943. godine je u Jasenovac je dovedeno oko 200 Roma iz Perušića u Lici. Prema već spominjanom „grobaru“ Egonu Bergeru dovedena je jedna grupa ličkih Roma seljaka.

Dobili su kuće u selu Gradini s druge strane Save nasuprot Jasenovcu, gdje su se nastanili s obiteljima, radili su godinu dana prije nego su poubijani. To je glede vremenskog razdoblja kontradiktorno Erlihovom iskazu. U izvješću Zemaljske komisije puno su opširniji o ovoj epizodi iz Jasenovca. Prema tom izvoru lički Romi „pomagali“ su ustašama na Gradini i u Uštici, ali nisu za to dovedeni u Jasenovac, već su radili na nasipu, a ustaše su ih izabrali da budu grobari i krvnici. U ovoj inačici priče ima bizarnih detalja prema kojima su žrtvama prvo vadili zlatne zube pa su tek onda nakon vađenja zubi morali sami skočiti u jamu, a u toj jami već sigurno punoj krvi, leševa i umirućih su ih čekali ustaše i Romi-ustaše i onda ih ubijali udarcem malja ili nožem. Prema ovoj inačici ti Romi su poubijani početkom 1945. godine. Prema D. Ćulumu u Gradini je bilo „petnaestak ličkih Cigana, katolika“, a ne 200 kako je tvrdio Erlih. U svim pričama navodi se da su poubijani od strane ustaša zato što su bili nezgodni svjedoci zločina. U toj konstrukciji se zaboravlja da bi oni prema tim istim navodima prvenstveno bili smatrani zločincima i masovnim ubojicama. Ako su nosili ustaške uniforme to je bio dovoljan razlog da ih bez suđenja maljem, sjekirom ili metkom u potiljak smaknu pripadnici komunističkih eskadrona smrti kao što je primjerice bio KNOJ. Znači motivi ustaša, da njihove navodne suradnike u zločinima ubiju čine se puno manje vjerojatnim od partizanskih.

U navodima Zemaljske komisije spominje se ogroman broj od 40.000 romskih žrtava, a može se zaključiti da je velika većina ubijena 1942. godine i to od ožujka do kraja godine. O uvjerljivosti takvih podataka možemo suditi na temelju iskaza nekih od bivših logoraša. U Bergerovoj knjizi navodi se da je 1942. godine ubijeno “nekoliko stotina hiljada nedužnih jadnika” ili stranicu dalje preciznije navodi da je “Od mjeseca juna do novembra poginulo je u Gradini preko dvijestotine i pedeset hiljada ljudi.” Naravno, u ovom slučaju se ne radi samo o Romima, već o svim logorašima, ali brojke su strašne. To bi značilo da je cijeli grad veličine današnjeg Splita poubijan u nekoliko mjeseci.

Do sada nikakva iskapanja nisu potvrdila ove navode, a i trenutno stanje ukupnog broja navodnih žrtava na mrežnom jasenovačkom popisu je bar tri puta manje za sve godine trajanja logora Jasenovac od navedene Bergerove brojke za razdoblje od pola godine. Prema izvješću tzv. Zemaljske komisije iz 1946. godine o zločinima u logoru Jasenovac navodi se da su „preslušana“ 62 svjedoka. Odmah pri vrhu na rednom broju 5 navodi se “Berger Egon, komanda grada Zagreba, namještenik Propodjela”.

O Bergeru bi se moglo puno toga reći jer je bio jedan od najvažnijih svjedoka. U izvješću Zemaljske komisije ga se kao svjedoka strašnih zločina spominje čak 8 puta. Njegovi opisi navodnih ustaških zločina maestralan su prikaz što sve može ljudski um. Inače Berger je bio predratni komunist i Židov, znači i po političkoj i rasnoj osnovi trebao je sukladno njegovim opisima situacije u logoru biti smaknut na neki strašan način čim je zakoračio u Jasenovac. Umjesto toga on je proživio 44 mjeseca i na kraju i nije bio u središnjem logoru Ciglana, već kao povlašteni logoraš u tvornici za preradu kože i izradu kožne galanterije u mjestu Jasenovac, odakle je 1945. godine pobjegao s ostalima. Zanimljivo je da je na početku svog boravka u logoru od prosinca 1941. godine Berger radio kao grobar.

Prema izvješću Zemaljske komisije Berger je jedini preživjeli od 80 grobara i prema tome jedini svjedok zločina. Prema tom „jedinom svjedoku“ samo kod sela Košutarica pokopano je 50.000 ustaških žrtava. Jedan drugi važni svjedok Jakob Danon, također Židov, u svom iskazu pred Zemaljskom komisijom spomenuo je zvjerstva o kojima mu je pričao „zatočenik grobar Dudica prezimenom Barar“ koji je primjerice radio s “još osmoricom grobara” iz grupe D i “svi su kasnije likvidirani, da nebi mogli kasnije o tome govoriti”. Prema iskazu Gabriela Wintera on je nazočio kad su ustaše vodili kolone Roma tj. kako on navodi „Cigana“ u selo Ušticu i tamo ih ubijali.

Za ovu temu najzanimljiviji je ovaj detalj iz iskaza: „Pred njima je išao Dudo Bararon, tuzlak Jevrej, raskopčanog kaputa da mu se vidi revolver. On je pored Danona bio najistaknutiji član tzv. »D« grupe koja je kopala jame za mrtve, a i sama ubijala zajedno sa ustašama i snimala žrtve. »D« grupu sačinjavali su sami zatočenici”. Iz tog iskaza može se zaključiti nekoliko stvari: a) da nisu likvidirani baš svi grobari; b) da su i zatočenici grobari ubijali ostale logoraše; c) da je grobar Židov bio naoružan, očito kao ustašama povjerljiva osoba; d) da je Jakob Danon poznavao Dudu Bararona ili kako se tamo navodi prezime u formi Barar; e) da je neki Danon bio jedan od „najistaknutijih“ grobara, a kako su se poznavali Barar(on) i Jakob Danon, razložno je pretpostaviti da bi se moglo raditi baš o njemu; f) Jakob Danon je imao razloga skrivati što je stvarno radio u logoru; g) postavlja se pitanje stvarnog broja grobara, 80 ili 8, a to nije trivijalno pitanje jer iz njega proizlazi i opseg posla, a time indirektno i broj mrtvih i red veličine zločina. Tome se treba dodati da je kako je gore navedeno i Egon Berger bio grobar pa to znači da su sva trojica grobara koje znamo imenom i prezimenom bili Židovi. Bergerova svjedočanstva i opisi strašnih zločina i primjerice vađenja zlatnih zuba žrtvama time dobivaju sasvim nove, osobne dimenzije.

Ako su preživjeli grobari Berger i vjerojatno Danon stvarno sudjelovali u ubijanju logoraša, onda je razumljivo i njihovo ponašanje nakon rata. Vrijednost njihova života u komunizmu mjerila se brojem zločina i žrtava kojima su “svjedočili”. Iz navedenoga se može nazrijeti kako je svjedočenjem „pouzdanih svjedoka“ grobara od kojih su neki kasnije postali namještenici komunističkih odjela za propagandu kreiran jasenovački mit. Čini se da bi jasenovački grobari na kraju mogli postati i grobari jasenovačkog mita.

Može se reći da su podaci iz komunističke literature vrlo diskutabilni i moraju se znanstveno verificirati, a ne nekritički preuzimati kao znanstvene istine. Glavni svjedoci imaju svoje mračne tajne i upitno je što su oni vidjeli tijekom rata, a što su morali ili htjeli vidjeti nakon rata. O stradanju Roma se malo zna jer se i malo istraživalo, a uglavnom prepisivalo od komunističkih „Propodjela“. U tekstu su predstavljeni podaci preuzeti iz komunističkih izvora koji pokazuju potpuno drugu sliku o stradanju Roma u Jasenovcu. Pogotovo je to izraženo kroz smanjenu perspektivu od 400 kvadrata. Kroz tu skučenu perspektivu može se vidjeti da nisu „svi“ Romi poubijani u Jasenovcu, neki su bili na radu u Njemačkoj, a neki su preselili, ali ne down under u grad mrtvih kako bi rekao Riffer, već primjerice Down Under u Australiju.

Izvor:

1) Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača – Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb 1946, Izdavač reprint izdanja Spomen-područje Jasenovac, 1980. http://www.krajinaforce.com/dokumenti/zlocini_u_logoru_jasenovac.html#_Toc526960438
2) Zapisnik sastavljen u kancelariji Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i nijihovih pomagača u Zagrebu dne 26. svilbnja 1945. na osnovu izjave Jakoba Danona o ustaškim zločinima u koncentracijskom logoru Jasenovac
http://elmundosefarad.wikidot.com/zapisnik-od-26-maja-1945-sacinjen-u-zemaljskoj-komisiji-za-u
3) Antun Miletić, Koncetracioni logor Jasenovac 1941.1945., Dokumenta, Knjiga I, Narodna knjiga, Beograd i Spomen-područje Jasenovac, 1986. iz Predgovora Jefte Šašića str. 9 (pdf)
4) Đorđe Miliša, U mučilištu – paklu Jasenovac, piščeva naklada , Zagreb, 1945. str. 142
5) Egon Berger, 44 mjeseca u Jasenovcu, Grafički zavod Hrvatske, 1966. str. 67
6) Antun Miletić, Koncetracioni logor Jasenovac 1941.1945., Dokumenta, Knjiga I, Narodna knjiga, Beograd i Spomen-područje Jasenovac, 1986. Iskaz Dušana Ćuluma koji je pobjegao iz logora u dane velike ofenzive na Kozaru, str. 559-560 (pdf)
7) https://en.wikipedia.org/wiki/Porajmos
8) Ispovest: Josip Erlih, Jasenovački svedok, www.krajinaforce.com
9) Ivo Banac, Jasenovac nije mit http://www.svjetlorijeci.ba/clanak/3801/svijet/jasenovac-nije-mit objavljeno 15.11.2016.
10) Jozo Tomasevich, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945: Okupacija i kolaboracija, EPH i Novi Liber, 2010., Dodatak: Uništenje jugoslavenskih Roma str 675-678. (recenzija Ivo Banac, za izdavača Ninoslav Pavić i Slavko Goldstein, urednik prof. dr. Ivo Goldstein)
11) Danijel Vojak, Romi u popisima stanovništva iz 1921. i 1931. na području Hrvatske , Migracijske i etničke teme 20 (2004), 4: 447–476 hrcak.srce.hr/file/10694
12) Jovo Popović, Suđenje Artukoviću – I što nije rečeno, Stvarnost Jugoart, Zagreb, 1986., radi se o navodnom citatu njemačkog generala Edmunda Gleise von Horstenaua, str. 62
13) Jozo Tomasevich, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945: Okupacija i kolaboracija, EPH i Novi Liber, 2010., Dodatak: Uništenje jugoslavenskih Roma str 675-678. (recenzija Ivo Banac, za izdavača Ninoslav Pavić i Slavko Goldstein, urednik prof. dr. Ivo Goldstein)
14) Zapisnik sastavljen u kancelariji Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i nijihovih pomagača u Zagrebu dne 26. svilbnja 1945. na osnovi izjave Jakoba Danona o ustaškim zloèinima u koncentracionom logoru Jasenovac za vrijeme njegovog boravka u logoru od 1941. do 1945. godiine http://elmundosefarad.wikidot.com/zapisnik-od-26-maja-1945-sacinjen-u-zemaljskoj-komisiji-za-u
15) Blanka Matković, M. Koić, Nikola Banić, Ruše li podaci JUSP-a Jasenovac optužnicu i presudu Dinku Šakiću? (2,3,4 dio feljtona), Hrvatski list, 22.12.2016., 29.12.2016. i 5.1.2017.
16) Jozo Tomasevich, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945: Okupacija i kolaboracija, EPH i Novi Liber, 2010., Dodatak: Uništenje jugoslavenskih Roma str 675-678.
17) https://hr.wikipedia.org/wiki/Jozo_Tomašević
18) https://hr.wikipedia.org/wiki/Holokaust_u_NDH
19) Milko Riffer, Grad mrtvih Jasenovac 1943, Nakladni zavod Hrvatske, 1946. str. 38
20) Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača – Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb 1946, Izdavač reprint izdanja Spomen-područje Jasenovac, 1980. http://www.krajinaforce.com/dokumenti/zlocini_u_logoru_jasenovac.html#_Toc526960438
21) http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5961
22) Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača – Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb 1946, Izdavač reprint izdanja Spomen-područje Jasenovac, 1980. http://www.krajinaforce.com/dokumenti/zlocini_u_logoru_jasenovac.html#_Toc526960438
23) Antun Miletić, Koncetracioni logor Jasenovac 1941.1945., Dokumenta, Knjiga III, Narodna knjiga, Beograd i Spomen-područje Jasenovac, 1987. Pogovor str. 701 (pdf)
24) Antun Miletić, Koncetracioni logor Jasenovac 1941.1945., Dokumenta, Knjiga III, Narodna knjiga, Beograd i Spomen-područje Jasenovac, 1987. Pogovor str. 701
25) Milko Riffer Grad mrtvih Jasenovac 1943., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1946. str. 154
26) Vladimir Žerjavić, Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu*, str. 83 – 106., u: Političko-geografska i demografska pitanja Hrvatske, Savez geografskih društava Hrvatske, Posebna izdanja, svezak 8, Zagreb 1991. (*članak skraćeno donosi rezultateautorova istraživanja objavljenog u istoimenoj knjizi), tablica 11 str. 98
27) https://hr.wikipedia.org/wiki/Sabirni_logor_Jasenovac
28) Milovan Pisari Stradanje Roma u Srbiji za vreme Holokausta, Forum za primenjenu istoriju, Beograd, 2014. str 33
29) Milovan Pisari Stradanje Roma u Srbiji za vreme Holokausta, Forum za primenjenu istoriju, Beograd, 2014. str 64 – 68
30) Milovan Pisari Stradanje Roma u Srbiji za vreme Holokausta, Forum za primenjenu istoriju, Beograd, 2014. str 67.
31) https://hr.wikipedia.org/wiki/Sabirni_logor_Jasenovac Treba napomenuti da je brojka od 13.116 Roma podudarna s brojem Židova iz 2017. koji se navodi na http://jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284. Prema kontrolnim podacima 2013. bilo je 16.173 Roma na popisu.
32) Ivo Banac, Jasenovac nije mit http://www.svjetlorijeci.ba/clanak/3801/svijet/jasenovac-nije-mit objavljeno 15.11.2016.
33) Blanka Matković, M. Koić, Nikola Banić, Ruše li podaci JUSP-a Jasenovac optužnicu i presudu Dinku Šakiću? (1), Hrvatski list, 22.12.2016. str. 31-39.
34) Milko Riffer, Grad Mrtvih Jasenovac 1943, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1946.; Cigani se privode konstruktivnom radu str. 153-158
35) AOISV – Popisnice Anketnog odbora za utvrđivanje istine o događajima u periodu od 1941. do 1948. godine u Vojvodini, Skupština Vojvodine i VANU, Novi Sad, 2008.
36) Tamara Kovacevic, Andjelija Ivkov, Branislav Djurdjev, Age Structure of Gypsies in Vojvodina, Geographical Institute “Jovan Cvijic”, Collection of Papers No. 54, 2005., 9111.3.:314(497.113); Graphic 1. Changes in the number of Roma population in Vojvodina, as per Censuses from 1931-2002.
37) Chain index 28.7
38) Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945., Dokumenta, knjiga III; Narodna knjiga Beograd, Spomen-područje Jasenovac, 1987. , Prilog 15
39) https://www.youtube.com/watch?v=S5lRwT63as0
40) https://sh.wikipedia.org/wiki/Hronologija_ustaških_zločina_1942
41) Antun Miletić, Koncetracioni logor Jasenovac 1941.1945., Dokumenta, Knjiga III, Narodna knjiga, Beograd i Spomen-područje Jasenovac, 1987. Prilog broj 8
42) Ispovest: Josip Erlih jasenovački svedok (www.krajinaforce.com )
43) Egon Berger, 44 mjeseca u Jasenovcu, Grafički zavod Hrvatske, 1966., str 67
44) Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača – Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb 1946, Izdavač reprint izdanja Spomen-područje Jasenovac, 1980.
http://www.krajinaforce.com/dokumenti/zlocini_u_logoru_jasenovac.html#_Toc526960438
45) Antun Miletić, Koncetracioni logor Jasenovac 1941.1945., Dokumenta, Knjiga I, Narodna knjiga, Beograd i Spomen-područje Jasenovac, 1986. Iskaz Dušana Ćuluma koji je pobjegao iz logora u dane velike ofenzive na Kozaru, str. 559-560 (pdf)
46) Egon Berger, 44 mjeseca u Jasenovcu, Grafički zavod Hrvatske, 1966. str. 68-69
47) http://genocid.info/index.php/2013-04-28-21-05-37/2013-05-02-09-03-15/izvjestaj-zemaljske-komisije1946
48) Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača – Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb 1946, Izdavač reprint izdanja Spomen-područje Jasenovac, 1980.
http://www.krajinaforce.com/dokumenti/zlocini_u_logoru_jasenovac.html#_Toc526960438
49) Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača – Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb 1946, Izdavač reprint izdanja Spomen-područje Jasenovac, 1980. http://www.krajinaforce.com/dokumenti/zlocini_u_logoru_jasenovac.html#_Toc526960438
50) Antun Miletić, Koncetracioni logor Jasenovac 1941.1945., Dokumenta, Knjiga III, Narodna knjiga, Beograd i Spomen-područje Jasenovac, 1987. Dokument br. 230
51) Antun Miletić, Koncetracioni logor Jasenovac 1941.1945., Dokumenta, Knjiga III, Narodna knjiga, Beograd i Spomen-područje Jasenovac, 1987. Dokument br. 232 Brošura “Jasenovački logor” u izdanju propagandnog odsjeka AVNOJ-a od kraja 1942. o zločinima ustaša u koncetracionom logoru Jasenovac.

Izvor: narod.hr / croatiarediviva.com / Hrvatski tjednik