Marcel Holjevac: Plenković je otišao Rimcu vidjeti kako se obavlja premijerski posao – privlače strane investicije

Foto: Narod.hr

Dvije stvari koje su ovog tjedna ostale pomalo u sjeni proslave dva međusobno posvađana praznika- Dana državnosti i Dana antifašističke borbe – te Kuščevićevih svinjaca i kokošinjaca s pet zvjezdica: Priznanje ministra Horvata da Kinezima ne pada na kraj pameti ulagati u hrvatska brodogradilišta s muzejskom tehnologijom i radnom snagom naviklom da im dan prođe u muvanju bezveze, i posjet premijera Plenkovića najuspješnijem hrvatskom industrijalcu, Mati Rimcu, koji se treba dogoditi danas.

O tome zašto su škverovi neuspješni baš onoliko koliko je Rimac uspješan sam već pisao: Zato ostanimo sad na tome da su se brodogradilišta, s izuzetkom onih koja grade kruzere gdje mi nemamo kompetencija, odavno odrekli svi u Europi, od Engleza do Poljaka, no zato auto-industrija u istočnoj Europi cvjeta.

Osim u jednoj zemlji: Hrvatskoj. Hrvatska je jedina koja nije uspjela privući njemačke i ostale kompanije da kod nas grade makar proizvodne pogone, ako ne već i razvojne centre. Čak je i jedna Srbija uspjela privući ponešto od auto-industrije, nudeći doduše mogućnost izvoza u Rusiju koja se nije realizirala. S druge strane je Orbanova Mađarska, koja je najuspješnija u privlačenju stranih investicija, naročito auto-industrije, i Češka s moćnom “Škodom”.

Političari nas plaše uspješnijima od nas

I dok nas političari i mediji plaše time da bismo mogli postati poput Orbanove Mađarske ako dozvolimo da “opasni populisti” dođu na vlast, umjesto umjerenih i poštenih Europejaca poput Plenkovićevog HDZ-a, Orban niže uspjehe. Dok Hrvatska tone u korupciju a narod bježi za Irsku, Nijemci i Japanci otvaraju pogone u Mađarskoj. Trebamo li ipak Orbanizirati Hrvatsku, ili je učiniti sličnijom Češkoj, umjesto da se zgražavamo po medijima nad “desničarima”?

Da. Pogledajmo za početak Čehe. Čim je pao komunizam, postavilo se pitanje: što sa Škodom? Odgovor je bio: Prodati strancima, privatizirati. Bez Hrvatskih gluposti tipa “ali mi bi zadržali upravljačka prava, mi bi i dalje vodili kompaniju koju smo vam morali prodati jer je nama propala”, ili “Ali mi bi vam prodali samo manjinski udio od 49 posto, tako da vi date svoj novac a mi ćemo odlučivati”.

Zašto je tada bilo bitno prodati sve strancima, prepustiti im ulaganja? Zato jer domaćeg zdravog kapitala tada nije bilo, bar ne koncentriranog, to prvo. Moglo se privatizirati samo tako da se nekom pokloni besplatno, “platit će kreditom”, što se u Hrvatskoj i radilo. Pa bi se kredit otplaćivao novcem iz samog poduzeća koje bi na kraju propalo a “poduzetnik” (koji to nije, naravno) se obogatio.

Drugo, pogledajte Irsku u koju idu Hrvati, pa ne idu oni raditi za Irce. Idu raditi za američke kompanije – Cisco, Microsoft, Google, Apple, Facebook, svi su u Irskoj. Irci u Irskoj takoreći više nemaju ništa svojeg, svi “rade za strance”, pa svejedno ne kukaju da su sve prodali strancima – nego su došli od najsiromašnije zemlje EU do najbogatije, od izrazito iseljeničke do izrazito useljeničke. I takve politike nisu bile slučajnost već plod namjere. Pogledajte kako se vode privatne korporacije u stranom vlasništvu u Hrvatskoj, poput Lidla, a pogledajte kako su se vodile one u domaćem, poput Konzuma, recimo.

Škoda je privatizirana VW-u iako on nije nudio najviše novca – ali je nudio ulaganja od nekoliko milijardi eura, i na to se ugovorom obvezao. Produktivnost je do ulaska VW-a bila niska, kao i državne investicije. Iako je generirala značajan prihod državi zahvaljujući zatvorenosti tržišta, Škoda nije mogla pratiti konkurenciju sa Zapada, gdje je slobodno tržište osiguravalo stalnu borbu za inovacije i učinkovitost. Istočnoeuropski automobili, po trideset godina jednaki, na Zapadu su bili predmet viceva.

Paralela s hrvatskom situacijom? Zastarjeli stil upravljanja i činjenica da 25 godina stara tehnologija više ne prolazi na tržištu dovela je kako Škodu tako i brojne hrvatske industrije, ne samo brodogradilišta, na rub bankrota. No dok su Česi krenuli u radikalnu privatizaciju, mi smo krenuli kukati kako “nećemo valjda sve prodati strancima” i ulagali u spas onog što se spasiti nije dalo. Umjesto da se vjeruje studijama isplativosti, išlo se spašavati socijalističke industrije da se ne bi zamjerilo biračkoj bazi.

Na kraju od stare, socijalističke Škode nije ostalo doslovce ništa osim imena, Škoda danas proizvodi automobile na VW-ovim platformama i s VW-ovim motorima, no isto tako sudjeluje u razvoju istih. Za svakog zaposlenika, pri zapošljavanju, odrede do koje bi pozicije mogao doći tijekom radnog vijeka, i prate njegov razvoj te paze da i ostvari svoj puni potencijal, imaju jedan od najboljih sustava za praćenje radnika u industriji. Od socrealističke manufakture gdje su se primitivnim tehnologijama sklapali primitivni automobili, nastala je jedna od najuspješnijih marki automobila u svijetu.

Što je VW zapravo kupio, što su oni trebali, zašto nisu jednostavno napravili svoju tvornicu pod svojim imenom, koštalo bi ih manje? Pa, istočno tržište prije svega, a potom marku pod kojom za to tržište mogu proizvoditi nešto malo jeftinije aute od svojih, koji su za ta tržišta preskupi. Škoda im je bila samo mostobran za širenje na istočna tržišta – ali nitko na tome nije više profitirao od samih Čeha.

Što Mađarsku čini tako uspješnom u privlačenju ulagača?

I tu je prva lekcija – nije bitno koliko će zaraditi onaj tko ulaže, kome ste nešto prodali. Bitno je hoćete li vi biti na dobitku, hoće li država biti na dobitku, hoće li svi biti na dobitku. “Nećemo privatnike jer njih zanima samo profit!?” Ma hajde. A što bi ih trebalo zanimati? Koga zanima gubitak?

Susjedna Slovačka je isto tako razvila auto industriju do neslućenih razmjera, no rekorder je ipak Mađarska, za koju je lakše navesti tko tamo nije otvorio pogone nego tko je. Mađarska je najbolje iskoristila seljenje auto industrije na istok Europe, gdje su plaće manje nego na zapadu te iste Europe a radna snaga stručnija nego u Turskoj i sličnim zemljama istoka, te je transport na zapadnoeuropsko tržište jeftiniji. Hrvatska je to iskoristila najlošije, i da nema Rimca ulaganja u hrvatsku auto-industriju ne bi bilo uopće.

Mađari nisu imali Škodu: Što je to što njih čini najprivlačnijom zemljom za ulaganja u auto-industriju, dok mi nismo na ničijoj listi favorita za ulaganje u bilo koju industriju? Zašto su rani ulagači u Rimca tražili od njega da iseli sjedište firme iz Hrvatske u neku susjednu zemlju? Zašto u Mađarskoj proizvodnja automobila čini nešto više od 30% ukupne industrijske proizvodnje zemlje i 20% izvoza, zašto u zemlji s manje od 10 milijuna ljudi ta industrija osigurava radna mjesta za preko 150.000 zaposlenika?

Stručne publikacije koje se bave poslovnim i financijskim temama tvrde da su ključni čimbenici to što je Mađarska pokazala da je sposobna ispuniti tržišna očekivanja, ima dobro obučenu radnu snagu, a vlada daje visoke poticaje. Stopa korporativnog poreza na dobit od 9%, uvedena 2016., najniža je u EU! Zbog zemljopisnog položaja Mađarske proizvođači lako i učinkovito mogu doći do glavnih tržišta koja se nalaze u zapadnoj Europi.

Što se tiče podrške mađarskih vlada, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti, automobilskoj industriji, direktor tvornice Opel Szentgotthárd, Grzegorz Buchal, kaže za Budapest Business journal: “U naših 27 godina u Mađarskoj imali smo stalnu potporu mađarskih vlada, a to je slučaj i nakon promjene vlasništva. Ministar Szijjártó posjetio je našu tvornicu samo nekoliko tjedana nakon što je u ožujku 2017. objavljen ugovor o Opel / PSA-u i susreo se s vrhunskim Opelovim rukovoditeljima. Bio je vrlo jasan da Opel može računati na snažnu potporu mađarske vlade.” On je za BBJ govorio i o važnosti otvorenog dijaloga između njegove tvrtke, mađarske vlade i mađarske Agencije za promicanje ulaganja, dodajući da Opel želi istražiti mogućnosti istraživanja i razvoja i donijeti aktivnosti s dodanom vrijednošću u tvornicu Szentgotthárd.

“Iz mog iskustva u radu na nekoliko Opelovih proizvodnih lokacija diljem Europe, mogu pouzdano reći da je mađarsko poslovno okruženje podupiralo automobilsku djelatnost – i OEM-ove i dobavljače. Mađarska je učinila mnogo na stvaranju zakonodavnog i ljudskog infrastrukturnog okvira za povećanje konkurentnosti. To se proteže na ključne mjere kao što su poboljšanje fleksibilnosti radne snage i mobilnosti radne snage, kao i na napore za uspostavljanje dualnog obrazovnog sustava.”

To je tek jedan primjer, svi su suglasni: Mađarska pruža povoljne okolnosti, okruženje pogodno za ulagače i kvalificiranu radnu snagu.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

A razlozi neuspjeha Hrvatske?

Što je s Hrvatskom? Zašto postoji uzrečica među ulagačima “Anything but Croatia”?

Prvo, stranog se ulagača ovdje od početka gleda kao na narodnog neprijatelja koji je došao iskoristiti naše nevjerojatno vrijedne radnike i zaraditi na njima, iscrpiti naše vrijedne resurse, pokrasti nas. Ako nešto prodamo strancu, on će to staviti na rame i odnijeti van i to više nije naše. Kako je strani ulagač kao takav nepopularan, svi ga pokušavaju reketariti: Od vlade, lokalnih šerifa poput Jakovčića, pa ponekad i do lokalnog stanovništva.

Zato je ove godine, u usporedbi s 2018., udio kompanija koje bi ponovno investirale u Hrvatsku pao sa 68 na 54 posto, a prijašnjih je godina bio i preko 80 posto.
Danas, gotovo polovica njemačkih tvrtki koje posluju u Hrvatskoj ne bi ponovno odlučilo ovdje ulagati, a više od 60 posto njih ekonomsku sliku u Lijepoj našoj ocjenjuju lošom. Bar tako proizlazi iz ankete Njemačko-hrvatske industrijske komore provedene od veljače do travnja ove godine među 150 tvrtki članica, među kojima su Allianz, Siemens, Müller, Spar, RWE… U gotovo šest godina od ulaska u Europsku uniju ulagači su imali velika očekivanja koja su brzo splasnula.

Za razliku članica u prethodnom valu proširenja Hrvatska je, kažu, zakazala. “Anketa je percepcija, no govori o ukupnom dojmu tvrtki o poslovanju. A to je da se ništa bitno ne mijenja”, kaže predsjednik Komore Thomas Sichla. Dok bi tek pola onih koji su uložili u Hrvatsku to učinilo ponovo, u ostatnu istočne Europe, prema istom istraživanju, to bi učinilo oko 80%. Jasno je već iz toga zašto investicije zaobilaze Hrvatsku: Oni koji su uložili su imali loša iskustva ovdje. A stvari ne idu na bolje, nego na gore.

“U Poljsku bi ponovo investiralo čak 95 posto kompanija”, kaže direktor Komore Sven Thorsten Potthoff. S prosječnim zadovoljstvom poslovnim okruženjem od 3,55, pri čemu je 1 vrlo zadovoljno, a 5 vrlo nezadovoljno, Hrvatska je izrazito loše ocijenjena od stranih ulagača. Više od 60 posto ispitanih kompanija ekonomsko okruženje ocjenjuje lošim, a samo trećina zadovoljavajućim.

Čime u nezadovoljni? Sve tvrtke koje okuplja Njemačko-hrvatska trgovinska komora imaju iste primjedbe: Korupcija i kriminal su na prvom mjestu, a slijedi visoki teret poreza i općenito nezadovoljstvo poreznim vlastima i sustavom unatoč trima valovima poreznog rasterećenja pod ministrom Marićem. Zatim, tu je loša javna uprava i visok nivo pravne nesigurnosti, nedostatak stručne radne snage, te česte izmjene zakona i propisa, naročito poreznih.

U usporedivim zemljama iz okruženja institucionalni i pravni okvir, odnosno vladavina prava funkcionira razmjerno bolje nego u Hrvatskoj i to je, smatra većina ulagača, glavna prepreka Hrvatskoj pri privlačenju investicija. Potrebna nam je zaštita vjerovnika, jer se u Hrvatskoj razvila kultura neplaćanja u vrijeme kad je zakon štitio uvijek samo dužnika, a nikad vjerovnika i njegovo potraživanje, još za SFRJ, i to se nikad nije promijenilo. Potom, treba nam efikasnije pravosuđe, i naročito nam treba ukidanje prakse čestog mijenjanja propisa i pravila, jer ulagači prije ulaganja planove donose na period od deset ili dvadeset godina, i žele točno znati s kakvim propisima mogu računati.

I, na kraju, tu je velik broj parafiskalnih nameta. Naravno, nužna je i reforma obrazovnog sustava jer je jedno od glavnih ograničenja za rast investicija nedostatak odgovarajuće, odnosno kvalificirane radne snage.

Rimčeva lista prijedloga

Svega toga Vlada možda nije svjesna, možda jest, no svakako nakon susreta s Rimcem i vodećim ljudima iz nekoliko svjetskih jakih automobilskih tvrtki neće moći reći da to sve nisu znali. Jer, Rimac planira predstaviti mjere koje adresiraju navedene probleme. Jer, on je još prije dva mjeseca, na forumu Croatia e-mobility, predstavio svoj plan.

A taj plan uključuje smanjenje demagoški uvedenog poreza na visoke plaće, zbog kojeg poslodavci moraju stručnjaka plaćati u brutu više nego inozemna konkurencija, što je ogroman problem.

Nadalje, uključuje poticanje sveučilišta da u programe uključe strojno učenje, umjetnu inteligenciju i električni inženjering. Usto, tu je i zapošljavanje sveučilišnih profesora iz STEM-a sa znanstvenom reputacijom, investiranje u opremanje fakulteta, te naročito bitno povezivanje sveučilišta i investitora. Sveučilišta su kod nas još uvijek samo produžetak srednje škole a ne centri znanstvenog rada i motori razvoja. Usto, umjesto da doprinose ekonomiji, profesori često ostaju zatvoreni u sveučilišnoj čahuri, bez veze sa stvarnim svijetom i realnom ekonomijom.

Nadalje, tu je prijedlog da se daju porezne olakšice za tvrtke orijentirane istraživanju i razvoju, izlaženje u susret relevantnim inženjerima, te osnivanje internacionalne škole s nastavom na stranim jezicima, i na kraju mjere specifične za auto-industriju, koje bi mogle privući ulagače u taj sektor: legalizacija testiranja autonomnih vozila na javnim cestama, osnivanje instituta za električna i autonomna vozila, osnivanje instituta za umjetnu inteligenciju, osnivanje centara kompetencija, gradnja staze za testiranje autonomnih i električnih automobila.

Čuda ne treba očekivati, jer antipoduzetnička klima u Hrvatskoj nije nešto što se može dekretom promijeniti. No počne li Vlada raditi prema mjerama koje predlaže Rimac, možda konačno oni koji su uložili u Hrvatsku prestanu žaliti zbog svog nepromišljenog poteza. A da je tragično da premijer mora ići učiti svoj posao – kako se privlače strani ulagači – od privatnog poduzetnika, koji je taj dio fantastično savladao, jest.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr