Što je točno “fašističko” u sjajnom jučerašnjem govoru Zlatka Hasanbegovića u Saboru, u govoru bez floskula, frazetina i trkeljanja, kakve prečesto slušamo, u govoru koji je smislen, ima glavu i rep, i najvažnije – poantu? Razlog i svrhu zašto je uopće izgovoren, za razliku od većine njih?
> (VIDEO) Hasanbegović: ‘HAVC je postao istoznačnica za koruptivno-klijentelističku hobotnicu’
Ispad Nenada Stazića, u javnosti i danas poznatijeg po ljetovanjima na Brijunima u “sve po sedam kuna” aranžmanima nego po nečem konstruktivnom, u kom je optužio dr. Zlatka Hasanbegovića za “fašizam”, je zapravo tipična reakcija “antifašističke ljevice” kad se nađe suočena s činjenicama, naročito s onim činjenicama koje ukazuju na njihovu korumpiranost i jalovost: “Svi koji nas optužuju su (klero)fašisti”.
“Oni su fašisti jer se ne slažu s nama”
Problem je što Stazić ni to ne zna izvesti kako treba. Argument ad hominem i naročito “redukcija na Hitlera” je logička greška, ali i tu treba postupati tako da to bar kod naivčina poluči učinak. Greška asocijacije, o kojoj se ovdje radi kao podvrsti “ad hominem” napada – “Hasanbegović je fašist” – funkcionira po principu “Osoba Hasanbegović tvrdi X, grupa koja se percipira kao negativci (fašisti) tvrdi nešto slično, dakle osoba Hasanbegović je negativac”.
Tipično, “Hitler je bio Nijemac s čudnom frizurom, Trump je Nijemac s čudnom frizurom, Trump je dakle nacist”: no ovdje je u Hasanbegovićevom govoru apsolutno nemoguće pronaći bilo kakvu poveznicu s fašizmom!
Zapravo, prije bi se takve poveznice našlo u Hribarovom HAVC-u, obzirom da se kao i kod klasičnog fašizma radi o tome da HAVC kulturu uglavnom vidi kao sredstvo promidžbe vlastite ideologije, kroz generiranje mržnje spram onih koje vide kao neprijatelje (katolibani, veterani, “rvatine”, i tako dalje).
> Nenad Stazić u Saboru: ‘Zaustavite bujicu mržnje i ustašluka koji se širi medijima!’
Hasanbegovićev govor nije bio ideološki obojen: Govorio je striktno protiv klijentelizma i korupcije. “HAVC se kroz godine pretvorio u istoznačnicu za sofisticiranu i zakonski institucionaliziranu interesno-koruptivnu i klijentelističku mrežu s obilježjima hobotnice, čiji su pipci duboko zadirali u medije, pretvarajući ministrice u njene izvršenike,” rekao je Hasanbegović tijekom rasprave o Zakonu o audiovizualnim djelatnostima kojim se regulira i rad HAVC-a.
Kriteriji HAVC-a – nema kriterija
“Problem hrvatskog filma jest nejasna podjela novca unutar HAVC-a, odnosno podjela bez ikakvih kriterija osim klijentelističke povezanosti s obilježjima korupcije. Hrvatsku kinematografiju ne treba štititi od države, već od svih oblika kriminala i različitih pronevjera novca hrvatskih poreznih obveznika, od nenadarenosti, odnosno samog HAVC-a. HAVC nije trebao biti privatna tvrtka, u što se pretvorio, nego instrument hrvatske državne kulturne politike, što nikada nije postao”, rekao je i nastavio:
“Hrvatski sabor i javnost ne smiju nasjesti na politički i parapolitički agitprop i pamfletizam o navodnom nasrtaju na umjetničke slobode i autonomiju filmskog stvaranja već se treba usredotočiti na ključne točke – kako spriječiti daljnju razdiobu javnog novca i grabež unutar kruga jednih te istih tvrtki i poslovnih interesa te može li klika iz dvaju udruga, Društva hrvatskih filmskih redatelja te Hrvatske udruge producenata, mobingirati i mobilizirati hrvatsku kinematografiju za svoje poslovno-ideološke interese, a koji nisu interesi hrvatskog filma.
Jedini hrvatski film, ponavljam jedini od 1991. i uspostave hrvatske državne neovisnosti, koji je bio u službenoj konkurenciji festivala A kategorije, dakle Berlin, Cannes, Venecija, film je jednog uvaženog hrvatskog redatelja na Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu, ali 2004., kada na sreću uopće nije postojao HAVC. Sva ostala redateljska naslikavanja na crvenom tepihu izvan službene konkurencije kanskog filmskog festivala dobro izgledaju na duplerici Glorije, ali su nedovoljna za prosuđivanje istinskog međunarodnog uspjeha hrvatskog filma.”
Odličan govor završio je konstatacijom, “Država vas je razmazila i dala vam je igračku i ona vam je treba i oduzeti”.
“Uspjesi” hrvatskog filma
Dakle: Govor u kom se konstatira kako je hrvatski film jalov, neuspješan, kako se novac dijeli u zatvorenom krugu prijatelja, kako nema gledatelja u kinima i kako nema uspjeha na festivalima koji nekom nešto znače. Sve se svodi na to da HAVC nije dao rezultate – niti je pomogao promociji Hrvatske kao države, jer za hrvatske filmove nikad nitko nije čuo niti ih itko izvan RH uopće gleda izvan uskog kruga žirija opskurnih seoskih filmskih festivala po zabačenim dijelovima Srbije i BIH, a niti je polučio komercijalni učinak. On služi samo tome da bi hrvatski kulturnjaci imali od čega živjeti.
I gdje tu Stazić, u govoru uperenom jasno protiv klijentelizma i korupcije, vidi fašizam? U vlastitim konstukcijama: On tvrdi da se novi zakon donosi iz “straha od Hasanbegovića i njegovih istomišljenika” ne argumentirajući to baš ničim, kao da je stanje u hrvatskoj kulturi i kinematografiji sjajno, filmovi vuku stotine tisuća gledatelja u kina i dobivaju Oscare za strani film, promoviraju Hrvatsku i usto se za svaku državu kunu zna zašto je potrošena kako je potrošena! I još kaže da je Hasanbegović “čovjek koji se usudi ovdje kao političar govoriti o talentiranosti ili netalentiranosti filmskih skladatelja, kao da je on taj koji o tome može odlučivati”.
O talentiranosti hrvatskih filmskih “skladatelja”, naravno, smije govoriti bilo tko, naročito u parlamentu, što Staziću nije jasno. Ali nije niti potrebno, jer o njihovom talentu jasno govori broj gledatelja u kinima, i izostanak hrvatskih filmova iz konkurencije u Cannesu, Veneciji i drugim mjestima gdje se održavaju filmski festivali, o talentu jasno govori i izostanak pozitivnih kritika, o talentu govori to što hrvatski film nitko nigdje ne shvaća ozbiljno niti ga doživljava.
> Sabor: Stazić usporedio Istru i Kataloniju, smeta mu što se Hrvatska odriče Tita
Pitanje treba postaviti ovako, “tko je Stazić da lijepi ljudima etikete fašista”, i “tko je Stazić da ocjenjuje koji su motivi za donošenje novog zakona”. I na kraju, uostalom, pitanje treba postaviti ovako, “tko je uopće Stazić i zašto takva osoba, dokazano nikakvih moralnih kvaliteta, kamoli domoljubnih, sjedi u hrvatskom Saboru”.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
