Plenković se boji prosvjeda antife u trenutku dok mu Milorad Pupovac čita kao hrvatskom predsjedniku vlade javnu lekciju zbog potpore ministarstva branitelja proslavi u Slunju riječima: „Ako je Vlada odlučila da financira neki koncert, onda mora voditi računa o tome da taj novac bude utrošen onako kako treba biti utrošen, a ne za veličanje zločinačkog režima kakav je bio ustaški režim za vrijeme NDH“.
> Marko Ljubić: Gaseći antifa vatricu Plenković dolijeva ulje u vatru (I. dio)
Da je Republika Hrvatska pristojna država zbog ove izjave bi DORH istoga trenutka mora pokrenuti postupak protiv Milorada Pupovaca, jer najgrublje kleveće i javno vrijeđa desetine tisuća ljudi u Hrvatskoj, u Slunju, sudionike skupa, organizatore, ali i ministra branitelja Medveda.
Hrvatska šuti!
Protonamjesnik SPC-a Stanko Antić uz Pupovca na komemoraciji stvarnim ili navodnim srpskim žrtvama nakon Oluje poručuje:
„Nadamo se i molimo Boga da Srbi u ovim krajevima više nikad ne stradaju kao u posljednja dva rata, iako svi vidimo da država prešutno blagosilja vaspostavljanje ustaštva, te se ponovo u društvu većinskog stanovništva nameće pitanje konačnog rješenja za Srbe u Hrvatskoj”.
Zbog ove izjave pripadnika izrazito neprijateljske navodne vjerske, a u biti parapolitičke velikosrpske institucije s tisuću dokaza upravo o takvom esencijalnom obilježju, također bi istoga trenutka moralo reagirati državno tužiteljstvo.
Ali, šuti!
Zašto se ne slažem s biskupom Košićem?
Sve su to razlozi da se nakon dugo vremena ne složim sa sjajnim biskupom Katoličke crkve u Hrvatskoj, Vladom Košićem.
On je naime nakon sramnoga sprječavanja ulaska nekolicini istinskih heroja osloboditeljskog domovinskog rata s Damirom Markušom na čelu, na misu posvećenu braniteljima u Kninu, te privođenja Markuša zbog uzvika ZDS nakon toga, zatražio ostavku ministra unutarnjih poslova – Davora Božinovića.
Pogrješno.
Jer, to nije obično policijsko uredovanje, to je duboko politička odluka s još dubljim političkim značenjem i porukom nacionalnog značaja.
Vrijeme je zatražiti jasno, javno i precizno očitovanje i punu političku i nacionalnu odgovornost predsjednika vlade Andreja Plenkovića, pa i ako je nemoguće drugačije, pokrenuti hrvatski narod svim raspoloživim informacijskim kanalima, usprkos blokada u pretežitim medijima, na otpor takvim politikama.
To je krajnja granica i neće se nikada ništa uspjeti napraviti ili promijeniti u ovoj zemlji očekujući da se uvjeravanjima i zamolbama, te argumentima promijene oni koji sustavno i bezobrazno uništavaju pod različitim obrazloženjima jednu po jednu nacionalnu integracijsku nit, te, kao što sam naglasio u svojoj kolumni o razlozima okupljanja ali i državne tolerancije besramnoga skupa u Srbu, sustavno lome kralježnicu hrvatskome narodu oduzimajući mu zadnje potencijale – otpora.
Da se vratimo nacionalnim, ne-antifa prosvjednim potencijalima.
Može li zakon o braniteljima postati instrument političke pacifikacije ratnih veterana?
Unazad nekoliko godina jedini prosvjedni potencijal iskazivale su grupe branitelja, prilično nekoordinirano i nažalost s dosta prozaičnim ciljevima, ponajprije jer su ih okolnosti i aktualne politike usmjerile u tom pravcu i natjerale na to.
Pa su njihovi zahtjevi za sveobuhvatniji i primjereniji društveni, socijalni i ukupan status s egzistencijalnim predznakom bili isprovocirani, jer im država to uporno nije htjela riješiti, pri čemu se to nehtijenje odnosi na sve vlade, a pogotovo je rigidna u političkom smislu bila Milanovićeva.
Nažalost ne bez potpore vrlo značajnih ljudi s neupitnom ratnom prošlošću.
Međutim ti prosvjedi i taj tip prosvjednoga cilja je na tankom ledu i vrlo ga je lako koordiniranom medijskom kampanjom pretvoriti u antagonizam ostalih društvenih skupina, pogotovo onih na egzistencijalnom rubu koje je na rub dovela državna politika kao i branitelje, pa ih suprotstavila jedne drugima medijskim kampanjama; pa se uz neznanje braniteljskih vođa, namjernu selektivnost i bezobrazluk novinara i medija, te uz potporu politika, branitelje predstavljalo kao nekakve – profitere koji eto hoće naplatiti svoj ratni put.
Epovi i pohvale Plenkovićevoj vladi zbog toga što je priredila po svim relevantnim informacijama konačno sveobuhvatan zakon i na temelju njega primjeren status stotinama tisuća hrvatskih ratnih veterana, su pogrešni.
Zakonom je ratnim veteranima vraćeno ono što im pripada
Iako ministar Medved inače zaslužuje poštovanje, jer se čovjek bavi na najpošteniji način svojim poslom i nastoji okupiti sve, često i vrlo rastrgane i suprotstavljene braniteljske udruge, riješiti sve nepoznanice i u okvirima mogućega napraviti najbolje rješenje, valja istaći da ovo što se predstavlja kao veliki izraz poštovanja i zahvalnosti Plenkovićeve vlade tim ljudima – nije ništa drugo nego konačno primjerena reakcija države, vraćanje ljudima onoga što im pripada, što im je bilo uskraćeno ili što im je bilo oteto.
To valja istaći kao pozitivan iskorak, ali nikako to ne znači da se nešto bitno i esencijalno promijenilo u odnosu državnih politika prema dostojanstvu ratnih veterana i samome osloboditeljskom domovinskom ratu.
A to je bit zahtjeva za – povratom dostojanstva braniteljima!
Nema dostojanstva ako se Markušu ne da u Crkvu s njegovim ratnim obilježjem
To isticanje vladinih zasluga i razine poštovanja aktualne države prema braniteljima zbog ovoga zakona je tanak led upravo za samoga ministra Medveda, ali i za stotine tisuća ratnih veterana, koje će se nakon takvoga zakona medijski i politički nastojati, opet s naznakom na to da su dobili sve što su tražili, politički isključiti iz svakoga aktivizma i potpuno ugasiti njihov politički i prosvjedni civilni potencijal.
A to se ne bi smjelo dopustiti.
Jer, da se ratnim veteranima sve redom danas odobri po stotinu tisuća kuna mjesečnih primanja te status svojevrsnih šeika u Hrvatskoj, ako će se progoniti Damira Markuša, ako će se Bojna Čavoglave službeno tretirati kao kriminal i kako Pupovac kaže afirmacija NDH, ako će svećenik SPC-a koja je de fakto do vrata zakrvavila ruke u agresiji Srbije na Hrvatsku i to posve organizirano i smišljeno, Crkve koja ni danas ne priznaje državnu suverenost Republike Hrvatske i promiče agresivne i mobilizirajuće klevete na sve hrvatske identitetske simbole, povijest i baštinu, te ukupan hrvatski narod; ako će se na HRT-u za bojni poklič HOS-a redovito govoriti u svim informativnim emisijama da je ustaški pozdrav zanemarujući pritom da je to pozdrav legalnih i slavom ovjenčanih hrvatskih osloboditelja, onda će – ratni veterani i hrvatski narod biti poniženi.
A aktualna hapšenja i progoni pokazuju da jesu poniženi i da se to utoliko rigidnije nastavlja, ukoliko su navodno zakonska rješenja njihovoga socijalnoga statusa – bolja.
Točno to je radio Ivo Josipović.
Model Ive Josipovića uz potporu HRT-a
Kamionima je dijelio odličja i na sve načine paralelno s tim nastojao ubiti samu esenciju postojanja ljudi kojima ih je dijelio uz osmijeh pred kamerama!
O dostojanstvu se tu ne može govoriti, niti ga se može naslutiti u primislima.
Ako će država dopuštati standard, a prije svega vodeći nacionalni mediji, ponovo apostrofiram HRT koga s milijardu i nekoliko stotina milijuna kuna financira hrvatski narod, da je normalno slaviti pokolje nad Hrvatima, da je normalno da dojučerašnji agresori, pripadnici srpskih vojnih i paradržavnih institucija Republike Srpske Krajine, te njihovi mentori u Beogradu divljaju kako hoće Hrvatskom i veličaju uz potporu hrvatske države epske klevete, laži i krivotvorine, dnevno dijeleći lekcije svojim dojučerašnjim žrtvama bez trunke neugode ili srama, onda je to bez obzira na stotine ekskluzivnih zakona o statusu ratnih veterana- izdaja svega što oni predstavljaju.
HRT recimo, uoči Dana pobjede na svom Trećem programu u opisu najavljene prigodne emisije govori o Oluji koja je „završila rat na ovim prostorima“.
Kojim to?
Na prostoru Mađarske, Austrije, Italije, tamo oko Niša, Beograda, ili se ipak radi o ratu na prostoru napadnutih zemalja, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Kakvi su to „ovi prostori“?
Čiji su?
Jasan je kao dan politički, idejni i programski podložak „našega jezika“, „ovih prostora“, „bezumnoga rata“, „pijeteta prema svim žrtvama“ i sličnih, vrlo podmuklih i upozoravajućih floskula, jednako kako je jasno da primjereno novinarstvo mora uvijek, bez izuzetka adresirati točno i precizno svaku informaciju, događaj, činjenicu, jer je to tek tada relevantno i profesionalno, odgovorno i kvalitetno informiranje.
Vrijeme posrnuća ili vrijeme otpora
Hrvatski narod ovakav redoslijed političkih poteza ne bi smio dopustiti.
S obzirom na to da se Plenković i njegovi politički apologeti u stranci ali i izvan nje u institucijama društva, a pogotovo u mainstream medijima ponašaju, narod bi rekao kao ćorava kokoš, koja stalno kljuca na jednu stranu, vrijedno je pokazati im da se bacanje neugašenih opušaka ili šibica na slijepu stranu po ovakvim i vremenskim i duhovnim vrućinama može lako pretvoriti u – golemi i nekontrolirani požar.
A to je bitno izbjeći, a ne prosvjede nekoliko stotina antifa.
Njima je nužno hitno, ali hitno, zavrnuti državnu financijsku slavinu, nek antifuju na svoj račun i bez nesrazmjerne, nereprezentativne i neselektivne zastupljenosti u državnim medijima, i pod najstroži nadzor staviti njihove inozemne donacije, jer priče o nacionalnoj sigurnosti su smijurija dok stotine plaćenika i agenata vršlja Hrvatskom i otvoreno ruše sve na čemu počiva ovo društvo, narod i zemlja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
