Kriteriji stimulacije bijede u javnom prostoru
Sjajni intelektualac i novinar Marijan Križić mi u razgovoru neki dan ukazuje na posvemašnju bijedu uređivačkih politika i opće novinarske i uredničke neinventivnosti u stereotipskim najpoznatijim medijima od početka ljeta. Složili smo se u razgovoru ograničenom na virtualne mogućnosti i prisutnu nevoljkost dugotrajnog prepisivanja putem mobilnih uređaja sa stavom koji otprilike izgleda kao staračko mudrovanje ili trendovski rečeno otkrićem tople vode u sred ljetne žege – da je to znak, uzrok i posljedica, sve istovremeno, opće krize duha u Hrvatskoj.
Znači li to da Hrvatska, odnosno njen narod, ne valja?
Ma kakvi.
To s nevaljalosti naroda, zapuštenosti kulturnog senzibiliteta, nepostojanju primjerenog interesa za važnija pitanja i slične ocjene koje slušamo već godinama, su, ili namjerno smišljene razorne poruke s ciljem trajnog izazivanja nesigurnosti i urušavanja samopouzdanja kolektivnog identiteta, a onda nužno i na osobnoj razini pripadnosti istome, ili su već poodmakle posljedice izazivanja i poticanja te nesigurnosti i podaničkog mentaliteta, čemu je hrvatski narod izložen već više stoljeća.
Istovremeno to polazište je i temeljni argument sustavnoj neodgovornosti i stvaranju standarda koji ne podliježu doslovno nikakvoj racionalnoj kritici, time ne mjerljivosti uspjeha ili rezultata osobnoga rada na svim razinama u sferi javnih i državnih poslova i obveza.
Zbog toga je vrlo opasno ignorirati javno prilično pretežite uzrečice kao što su da imamo vlast kakvu zaslužujemo, državu kakvu trenutno zavrijeđujemo, medije koji su naše drugo ja ili mi, novinare i urednike kojima društvene realnosti nameću standarde, izbor tema i poruka, a pogotovo medijskih junaka.
To je izrazito pogrešno i vrlo razorno stajalište.
Evo zašto i evo nekoliko svježih primjera.
Lustig i Vili Moćni
Nazad nekoliko dana, kad je bilo očito da će Bandić, HDZ i Hasanbegović- Esih ekipa sklopiti savez kolokvijalno već poznat kao – supiranje Tita, u javnosti se pokušalo stvoriti dramatično stanje zbog zamjene mandata slavnog Branka Lustiga u zagrebačkoj skupštini.
Razlog – neće Lustig protiv Tita.
Možda je to i bilo tako, ali naglo se kao prijelomna osoba i čin ukazao Vili Matula, s nekakvim otvorenim pismom Branku Lustigu, koje je po svojoj pretencioznosti otprilike na razini pozvanosti recimo otvorenog pisma kolege Guge Angeli Merkel, uz napomenu da je Gugo bar od otvorenih pisama donekle formirao novinarsku podvrstu, a Matula nije formirao nikada ništa.
Niti će.
Tragikomično je bilo slušati kolegu glavnog urednika jednoga poprilično politički protežiranoga desnog portala kako moguće Lustigovo povlačenje u zadnji tren uz navođenje njegovih godina, opravdava Vilijevom pisanijom.
To su zastupali gotovo svi mediji nesretnog mainstreama, Vilija i to Matulu se bildalo, da je na neki način ostala vizura našega profesionalnog Antife kako okružen i oboružan glavama Zelića, Bosanca, Rade Borić, brkovima Zoke Pusića, mudrošću Bojane Genov i amorovštinom Šimleše, u gluho doba noći zove kompu Johna u London, koji zatim budi Kraljicu, ova budi Trumpa, ovaj Netanyahua, a ovaj tisuću židovskih skupina, pa stiže depeša Lustigu – ne ljuti Vilija Branko, ne diraj Maršala, bit će nevolja.
Mozete li zamisliti Vilija Moćnog u toj ulozi?
Mogu budale.
Normalni ljudi ga mogu i trebaju vizualizirati jedino iz performansa u Varšavskoj kad njega, Kregara, nekoga Ćelakoskog i Radu Borić specijalci nose raskrčene kao veprove u policijske marice, dok prolaznici ili crkavaju od smijeha ili se prigušeno cerekaju, ovisno o tome jesu li na antifa jaslama.
Ne davati pozornost
Težak je urednički promašaj takvim tipovima davati važnost, a ako ih se mora primijetiti, valja se poslužiti prastarim običajem neukih ljudi sa sela od nazad stotinjak godina, koji su takve, što su god zgriješili ako naiđu pored njih znali mlatnuti volejom u guzicu i nastaviti svojim putom.
Takvi zavrijeđuju samo javno ismijavanje zbog razine svoje društvene participacije, makar ih netko imenovao akademicima ili predsjednicima, jer sve što takvi postanu u društvu samo potvrđuje srozavanje kriterija, a ne neku vrijednost toga što rade.
Posve isti slučaj je s Titovom unukom.
Žena je samo sirovija i društveno nepoštenija verzija pevaljke, ili Severine recimo. Dok pevaljkama i Severini javna incidentnost znači svojevrsni egzistencijalni modus operandi, Titova unuka je samo i jedino gnojni čir poremećaja u važećim društvenim i medijskim standardima.
I, naravno, proporcionalno razini poremećenosti i srozavanja uređivačkih kriterija u medijima, misli nesretnica da je utoliko osobno važnija ili relevantnija.
Pa se zakači za svjetsku sportsku veličinu Ćilića, a nakon toga posve opskurna unuka ne silazi danima s naslovnica. Umjesto da ju se figurativno ćusne, kako su to radili stari seljaci.
Tragom toga već prisvojenoga poremećaja javlja se Hajdaš Dončić s nekakvim trkeljanjem o Turcima i poturicama, a onda i on, usprkos tome što je odavno zavrijedio preusmjeravanje kamera čak i kad se prenose sjednice Sabora u kojemu se nalazi isključivo zbog ozakonjivanja poremećaja u društvu, postaje višednevna top tema.
Treba li braniti Hasanbegovića od Hajdaša Dončića?
Ma kakvi zaboga.
Treba, ako se već ne može hitno ništa uraditi na nagloj promjeni društvenih pravila, eventualno otvoriti posebnu rubriku u novinama, ili u ponoćnim terminima na televizijama, pod nazivom – Hajdaš.
Gotovo.
Sve riješeno.
Genijalni Malnar je pokazao pravac, ali nema više Ševe na žalost.
Zatim na naslovnicama osvane da je Gordan Bosanac pisao državnom vrhu, ljut zbog političkih odnosa i suradnje Hrvatske i Poljske.
Ne znam je li nešto u tek usvojenoj strategiji nacionalne sigurnosti predviđeno u slučaju kad Bosanac izražava ljutnju, ali svakako je higijensko pitanje, a zamalo i medicinsko, postala činjenica da je taj tip javna osoba. A nije ni zapalio pola grada, ubio desetak bakica, silovao dvadesetak dječice, niti je seksualno nasrnuo na psa lutalicu.
Sve to bi mogli biti razlozi javnoga Bosanca, ostalo baš ništa nije.
Rješenje za njegove pisanije nisu redovne rubrike, nego, kako sam vec rekao, rubrika ili emisija – Hajdaš.
Poltronski mediji
Da zaključimo.
Imaju li pravo petparački urednici i novinari na prigovore o urušavanju standarda slijegati ramenima i reći – što ćeš, to se najviše čita, a mi živimo od čitanosti?
Nemaju.
To je banaliziranje i naučena opasna inverzija, iz koje, kako sam naglasio na početku teksta, jedino proizilazi potpuno izbjegavanje odgovornosti te otvaranje svih prolaza neznanju umjesto znanja, nenovinarstvu umjesto novinarstva, društvenom neredu umjesto redu.
Ljudi znaju ono što mogu iskusiti osobno, pročitati, naučiti u obrazovnom procesu ili o čemu se mogu aktualno informirati.
Ako im ponudiš smeće od informacije navikavat će se na mogućnost da izuzev smeća ne postoji ništa drugo.
Ako im dnevno serviraš Titovu unuku, Bosanca, Hajdaša ili Matulu, ispast će da su miševi slonovi, a kamenčić u japanci planine.
Bijeda sposobnosti, mediokritetstva, poltronstva u medijima je ciljana posljedica pretežitih politika koje su ili zbog opasnih namjera, ili zbog ustoličenja svoga neznanja, promovirale i nametale kriterije stimulacije bijede u javnom prostoru. A već uspostavljena razina toga mulja, opasno urušava baš sve stupove društva.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
