Mene po navici uvijek obuzme nelagoda, neka posebna nervoza, kad vidim da neka velika država, veliki državnik, dočekuje hrvatske državne dužnosnike u još uvijek aktualnoj situaciji u Hrvatskoj s najvišim mogućim počastima. Danas je uz vojne počasti kancelarka Merkel dočekala Andreja Plenkovića. I, zabrinut sam. Jer, nisam uopće siguran kakva je to poruka i koliko košta takva ceremonija, te zašto bi Merkel imala tako visoko mišljenje o značaju Hrvatske i njenoga predsjednika Vlade kad ga većina ljudi u Hrvatskoj nema ni blizu na toj razini. I, nažalost s pravom.
Razlog sumnji?
Plenković jednostavno nije imao gdje zaslužiti ovakve državne počasti, a u samo nekoliko mjeseci od zadnjega susreta najviših državnih dužnosnika Njemačke i Hrvatske, ni Hrvatska baš ničim nije zaslužila takav promijenjeni status kod Nijemaca, odnosno kod kancelarke Merkel. Ništa se pobogu nije promijenilo.
Što se onda dogodilo?
Ne znam. Možda nas Njemačka kreditira u nekoj političkoj investiciji?
Kakvoj?
Zanimljivo je bilo čuti nekoliko detalja s konferencije za tisak Kancelarke i Plenkovića.
Naravno, najviše riječi bilo je o Zapadnom Balkanu kako govori Kancelarka ili Jugoistočnoj Europi kako govori Plenković. I, naglašavam, dobro je što Plenković na toj razini iskazuje nesuglasje s Kancelarkom, a nije dobro što se to godinama ponavlja, još od susreta njemačkoga Predsjednika s hrvatskom Predsjednicom nazad godinu dana, zatim susreta Merkel i Oreškovića, pa evo i danas. Tko je nekome, kako Merkel kaže, super saveznik i prijatelj sa sjajnim odnosima iskazuje mu se poštovanje uvažavanjem njegovih javnih interesa i nastojanja, a pogotovo sintagmama koje mu u nacionalnoj politici izazivaju bolne asocijacije. Kao otprilike, kad dobrome prijatelju nećeš reći da mu supruga ima veliki nos, jer ćeš izazvati trajne nevolje u odnosima prijatelja i supruge. Pristojnost je nezamjenjiva, a ako je nema, onda je to vrlo znakovito, a najčešće znači duboko strateško neslaganje.
Merkel i Plenković se slažu o nužnosti proširenja Europske Unije, te nužnosti i strateškom interesu da zemlje ili Zapadnog Balkana ili Jugoistočne Europe, uđu u tu nadnacionalnu asocijaciju. I spremni su i jedni i drugi učiniti najviše što mogu. Upravo pojmovi Zapadni Balkan i Jugoistočna Europa u ovome kontekstu značajno obilježavaju prirodu te politike i političkoga puta tih zemalja prema EU, ali i obaveza Hrvatske u tome svemu. Nepopustljivost u promjeni obične, pa i banalne sintagme, zapravo govori o stupnju razumijevanja između uloge Hrvatske i njenih interesa, kako ju vidi Njemačka i većina hrvatskoga naroda.
Kako?
Evo kako.
Merkel misli i govori da Europska unija od Hrvatske očekuje i praktično joj stavlja na teret obavezu približavanja Srbije prije svega, da se ne zavaravamo, Europskoj uniji, te da o tome postoji visoki stupanj suglasnosti. Plenković se slaže.
Ne slažu se bar deklarativno u tome, što će obilježiti taj put i kakav bi trebao biti. Merkel kaže da su otvorena pitanja između Srbije i Hrvatske stvar bilateralnih odnosa, pri čemu naglašava da je prvorazredan prioritet EU prijem Srbije, a Plenković kaže da Srbija na europskom putu mora ispuniti neke kriterije, od kojih su zapravo najvažniji u izravnom nacionalnom interesu hrvatskoga naroda.
Što će prevladati, europski interes ili hrvatski zahtjevi?
Ili će se Hrvatska se ponašati kao disciplinirana članica EU, ili će hrvatski nacionalni interes biti integralni dio politike EU? Ili ćemo, dakle, problemu pristupati s pozicije nadnacionalnoga europskoga interesa, koji stvarno ne postoji, ili ćemo renacionalizirati europski interes, a Plenković je već više puta ukazao na pogubnost trendova renacionalizacije politika u europskim državama.
Doslovno, labirint ili čak luđačka košulja, zar ne?
Nikakav položaj ili članstvo Hrvatske u EU ili NATO u ovome trenutku nema nikavoga značaja, ako upravo te dvije međunarodne asocijacije neće biti u funkciji postizanja hrvatskih interesa u odnosu na Srbiju. Hrvatski interes u ovome trenutku nije ulazak Srbije u EU, niti ima za to bilo kakvih racionalnih razloga. Nama je potpuno svejedno hoće li Srbija biti članica EU, a nije nam svejedno hoće li preuzeti odgovornost prema hrvatskome narodu za zla koja nam je učinila.
Kako to pomiriti?
Da se ne zavaravamo, i Merkel i Plenković znaju da će Srbija malo sutra ući u članstvo Europske unije, a najvjerojatnije – ni tada. Zašto onda Merkel toliko inzistira na srbijanskom članstvu i od toga radi praktično bezuvjetan europski interes?
Stvari se kreću u globalnim odnosima prema novome hladnome ratu, i zabluda je da će Trump u Sjedinjenim Američkim Državama to bitno promijeniti. Neće mu se isplatiti, niti se isplati Putinu, radi trajnijega definiranja njihovih s obje strane presudnih utjecaja na svijet. Ni Trump ni Putin se neće odreći mogućnosti da presudno utječu na održavanje i generiranje konjunkture, koja će im donositi dugoročnu zaradu. I jednima i drugima hladni rat, odnosno mir koji isključivo ovisi o njihovim voljama, odgovara. Merkel, s obzirom da Njemačka ima jako ograničeni utjecaj na kreiranje globalne politike i strateških odnosa, a s druge strane ima strahoviti interes njenoga gospodarstva i golemu gospodarsku moć, mora u tome naći prostor za sebe i imati instrumente koji će moći kompenzirati sve moguće sukobe i sudare dviju supersila. U takvom razvoju stvari Srbiji uopće nije interes biti članica Europske unije, niti je to interes Njemačkoj, niti bilo kome sa Zapada. Svima je, pogotovo Srbiji, važno ostati trajno na putu za EU, odnosno ostati svojevrsni trajni putnik, jer dok putuju imaju razloga i povoda nešto zahtijevati. Svima izuzev Hrvatskoj to odgovara. Da bi Srbija ostala na putu, nastojat će kompenzirati sve svoje ili većinu svojih ciljeva, pri čemu je na udaru izravno hrvatski nacionalni interes.
Ne sjećam se da se netko u Hrvatskoj pitao u zadnjih dvije – tri godine, od kada je Rusija anektirala Krim, a Europska unije proglasila sankcije Rusiji, kako je Njemačka kompenzirala interese više od šest tisuća njemačkih tvrtki u Rusiji, te više tisuća milijardi Eura izravnih poslova s Rusijom?
Niti se sjećam da je netko razborito i detaljno istraživački u javnosti otvorio temu o tome, kako je moguće da Rusiju, koja trpi takav udar na svoje gospodarstvo to paraktično nimalo ne zabrinjava. Svi problemi Rusije u tome razdoblju su nastali od golemih amplituda cijena nafte, a Putin, kao pragmatičan i razborit političar, kome se u Rusiji s pozicije globalnih trendova i demokratskih stečevina Zapada može svašta prigovoriti, ali da ne vodi računa o strateškim interesima ruske nacije ne može ništa, mrtav hladan kaže da se Rusija mora pripremiti na dugotrajne sankcije.
Tu valja tražiti prolaze, tjesnace, ili da ne bi bili udaljeni od hrvatske političke zbilje – mostove. Ne mislim na Grmoju i Petrova, naravno.
Srbija je taj most.
Valjalo bi istražiti koliko je na srpsko gospodarstvo u zadnjih nekoliko godina utjecalo to što su Rusiji uvedene sankcije, koliko je njemačkih tvrtki upravo u tom razdoblju otvorili svoje podružnice u Srbiji, ili sklopilo trajnije međunarodne poslovne sporazume za izvoz roba, koje se u Srbiji ne mogu ni kvalitetom ni količinom primijeniti u narednih stotinu godina, koliko je Austrija otvorila tvrtki po istom obrascu u Srbiji, zatim Orbanova Mađarska?
Siguran sam bar na temelju osobnih saznanja, jako, jako puno.
I, ujeo vuk magarca. S malo papira, s malo srpskoga profita i malo različitih kompenzacija, stvari teku kao na tekućoj, i to Fordovoj, vrpci. Poslovi se razvijaju, a ni ne prekidaju se oni strateški kao plinovod koji je zaobišao Ukrajinu i doveo goleme količine sigurnosti u Njemačku, preko Baltičkih zemalja. Sigurnosti, jer plin je ovdje – sigurnost.
Zašto ovo navodim?
Zato da pojasnim na kojoj poziciji trenutno stoji silna njemačka potpora Srbiji, jednako kao i austrijska ili mađarska. I da pokažem na čemu stoje ozbiljni interesi, u odnosu na hrvatsko višegodišnje ponavljanje ispraznih riječi o prijateljstvu, savezništvu, partnerstvu i čemu sve ne. Nema ni savezništva, ni partnerstva ni prijateljstva izuzev na razini Caritasa, bez ozbiljnih interesa. Prijatelj mi iz Njemačke večeras kaže kako će doći investicije i sve će se promijeniti.
Ma nemojte.
A zašto bi došle i o kakvim je investicijama tu moguće riječ?
Mislim naravno na Hrvatsku.
O političkim. A to nisu nikada dobre investicije, jer ne počivaju na tržišnim i interesnim trgovačkim potrebama, odnosno konkurentnim sposobnostima. Hrvatska javnost mora shvatiti činjenicu da svako veleposlanstvo uz desetine navodnih udruga svaki dan šalju globalnim kompanijama, investitorima, državama, izvješća o stanju u Hrvatskoj. Tko će investirati pri zdravome razumu u ekonomiju na koju presudno utječu Bajić, Cvitan, društveni, politički i državni poredak koji nema ni kritični minimum povjerenja svoga naroda, i to s razlogom. Povjerenja u poredak koji predvode ljudi, ili gdje su nedodirljivi ljudi, koji su višestruko puta pokazali urbi et orbi da ne drže do tržišta, konkurencije, korektnosti, ili nacionalnih interesa koliko do lanjskoga snijega. Zašto bi netko izuzev špekulant, manipulator, muljator ili razbojnik ulagao svoj novac na milost ili nemilost takvim tipovima i konačno, u društvo ili državu u kojoj potpuno legalno ili pretežito funkcionira politika koja osporava same temelje nacionalne državnosti?
Nemojmo se zavaravati.
Vratimo se sad na Srbiju i nužnost njenoga pristupanja Europskoj uniji.
Taj privid treba održavati, ali za taj privid potrebna je i Srbija. A njima nije dovoljno samo imati financijsku korist iz trenutne ili dugoročnije situacije i položaja mosta prema zabranjenoj Rusiji, jer je to i onako obostrani interes i Srbije i zapadnih država. Srbija koristi sasvim razumljivo nastalu situaciju za ponovni pokušaj zaokruživanja na optimalnoj razini svojih teritorijalnih interesa, ali i učvršćivanjem strateških točaka za dugoročne ciljeve. A toga nema bez uzimanja Hrvatskoj.
Zbog toga se od Hrvatske traži da bude most, da bude lokomotiva, da bezuvjetno podupre takva nastojanja, te da svoje probleme s tom razbojničkom družinom iz Beograda rješava – bilateralno, odričući se jedine realne prednosti. Drugim riječima, zahtjeva se izvršavanje multilateralnih ciljeva uz bilateralno plaćanje cijene.
Ni jedna jedina država niti zemlja u Europi trenutno, a na taj način ni u svijetu nije problem Hrvatskoj u strateškom smislu koliko i kao Srbija. Interesi u BiH su nam suprotni, nismo završili ni rat iako smo ih potukli do nogu na vojnome polju, jer, u konačnici i danas od toga rata istinski, a ne samo simbolički, ginu ljudi na minskim poljima. Dakle hrvatski nacionalni interes je u globalnim institucijama i u multilateralnim odnosima potpuno određen odnosom prema Srbiji i rješavanjem golemih problema koje imamo s tom državom i zemljom. Ništa se bez toga ne može definirati kao nekakva posebna multilateralna emisija hrvatske politike, jer je besmisleno gubiti energiju na pitanja na koja nemamo više nego simboličan utjecaj, te za to zalagati naše nacionalne interese. Hrvatskoj je cilj trajno riješiti odnose sa Srbijom i bez obzira na pritiske danas, upravo danas u ovakvoj Europi ima za to najbolju priliku. Njemačka ranjivost zbog sankcija, koju uz ostalo popravlja podvodeći Hrvatsku Srbiji, ili bar pokušavajući, kako bi nam mogli postrojiti počasnu gardu, dati nam kakvu pohvalu ili nagradu izvan festivalske konkurencije za neki Hribarov film, prilika je da Hrvatska jednostavno kaže – moramo poštovati načela.
A ta načela su:
Agresor na Hrvatsku, Srbija, mora platiti ratnu štetu, pri čemu su perverzne priče o tome da bi Srbija bankrotirala. Ne bi. Štetu treba plaćati pedagoški, stotinu godina, na način da boli, ali ne ugrožava, da se na toj obavezi odgajaju generacije Srba.
Srbija mora vratiti Hrvatskoj sve što Hrvatskoj kao slobodnoj državi iz zajedničke ili specifične povijesti pripada. Baš sve i bez cjenkanja. Od arhiva, do svih vrsta umjetnina, dobara, svega.
Konačno, ako bi Hrvatska danas pristala ovakvoj Srbiji, s rukama s kojih se cijedi krv stotina tisuća ljudi još uvijek, otvoriti proces bezuvjetnoga približavanja Europskoj uniji, odnosno preko nekih banalnih proceduralnih finti, preko kojih smo, da se ne zavaravamo uz ustupke Srbiji i mi postali članicom, onda je nužno hrvatskom narodu jasno reći da je takva Europska unija propast civilizacije te da nam je bolje biti izvan toga zla. Jer afirmacija zla i načela ujedinjene Europe nisu mogući u istom identitetu.
Dakle, što je u ovome trenutku ključno prepoznati?
Čija je riječ teža, Plenkovićeva da Srbija mora ispuniti kriterije za ulazak u Europsku uniju, pri čemu navodi nekoliko, redom gotovo nebitnih i sekundarnih zahtjeva Hrvatske, ne otvarajući uopće pitanja koja je trajno cementirao Stalni međunarodni sud u Haagu proglašavajući Srbiju agresorom i međunarodnim zločincem, ili Merkeličina da je strateški interes Europske unije priključenje ovakve Srbije, ujedno obaveza Hrvatske uz isticanje te obaveze kao nekakve privilegije tipa budali šamara?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
