Marko Ljubić: Nedostatci Letičine i opasne zablude Čičkove inicijative o Jasenovcu

Obično su zgusnuti politički događaji, velike političke nepoznanice i stvarni ili nametnuti problemi, prilika za javno promoviranje tzv. velikih, odnosno sudbonosnih inicijativa. To je prilika istaknutim ljudima u nekoj zajednici da, ili potvrde svoj status svojevrsnih proroka, ili se kandidiraju za proročki status, piše Marko Ljubić portal Totalno.HR

Meni prilično drag Slaven Letica je nazad nekoliko dana, u jeku rasprava poslije još jednoga srpskog bolnog neprijateljskog udara na hrvatski narod u New Yorku, izišao s inicijativom o nužnosti formiranje forenzičkih timova za istraživanje Jasenovca i utvrđivanja istine o tome logoru, a toj se inicijativi na svoj, prilično teatralan i mesijanski način pridružio nešto modificirano, i meni manje draga javna osoba, Zvonimir Čičak.

> HHO traži osnivanje međunarodne komisije za Jasenovac na čelu s Yad Vashemom

Čičak doduše istupa pod vrlo zvučnim imenom HHO-a pa to ideji daje svojevrsnu težinu, a moja nedragost počiva i počivat će na tome što ni Čičak ni HHO nemaju hrabrosti ni nakon dokazanog debakla famozne brošure HHO-a koja je Hrvatskoj nanijela goleme međunarodne štete, pa formalno krahirala svjedočenjem Puhovskog u Haagu, ali nastavila živjeti diljem svijeta i u Hrvatskoj kao da se ništa nije dogodilo, ispričati se hrvatskom narodu i javno se odreći te zloćudne krivotvorine, koja je poslužila prije svega srpskoj politici za utemeljenje mita o novom postolujnom Jasenovcu.

Tom opasnom novoformiranom srpskom mitu jedino glogov kolac u srce može zabiti HHO javno se odričući iste.

A neće.

I jedna i druga inicijativa skrivaju slabosti, pri čemu Letičina sadržajno gotovo da ih i nema, ako isključimo mogućnost naknadnog raspravljanja i pametovanja je li Letica trebao to temeljitije razraditi ili ne, što je problematično s obzirom da se radi o kolumni koja i nije prostor niti model znanstvene elaboracije ideje. Slabost Letičine inicijative ogleda se prvenstveno u klasičnoj boljci intelektulaca na stvarnom ili navodnom nacionalnom, odnosno suverenističkom ili još nategnutije- desnom spketru, koji najčešće i nepodnošljivo često zanemaruju sve urađeno prije njih i sve eventualne pokušaje na pravcu onoga što zagovaraju. Ili drugačije rečeno, zanemaruju kontinuitet ideje.

To bi u znanstvenim radovima bio razlog ozbiljnoga prigovora Slavenu Letici, a u kolumnama ili općim medijskim istupima nije, niti se može nazvati metodičkom grješkom, ali ukazuje na princip samoizolacije pa i sebičnosti, jer zanemaruje slične inicijative koje bi ju mogle samo ojačati. Čudi me da se to upravo serioznom Letici dogodilo, jer ako je netko imao razloga biti osjetljiv na poštovanje konzistentnosti razvoja nekih ideja i načela, upravo je to on, jer se njega počesto, s više ili manje antifa žestine ali i s navodnih „suverenističkih“pozicija osporava radi izjava za vrijeme komunizma, pri čemu se zanemaruje da je u tim godinama njegova pronicavost i kritika, pogotovo u kolumnama u tadašnjem Danasu, bila veliki doprinos u stvaranju kritičnog minimuma društvene klime za emancipacijske promjene koje su uslijedila devedesetih.

Naime, zadnjih nekoliko dana promovirana Letičina ideja o forenzičkom istraživanju Jasenovca, nije prvi put ni izrečena ni definirana, a nije ni blizu najznačajniji pokušaj da se pokrene ili nastoji inicirati ozbiljna rasprava o nužnosti znanstvenoga istraživanja i sagledavanja prije svega bliske hrvatske prošlosti, koja silno opterećuje današnju Hrvatsku, ali i služi hrvatskim neprijateljima za stezanje okova oko vrata mlade države i mlade političke nacije.

Ne znam je li nazad tri godine Letica bio supotpisnik inicijative o slobodi znanstvenoga istraživanja koju su osmislili i pokrenuli akademik Pečarić i profesor Marušić, koja je bila odgovor na militantnu i prijeteću reakciju pokojnog Slavka Goldsteina, ondašnjega moćnoga savjetnika Zorana Milanovića, koji je zaprijetio na pokušaj istraživanja Jasenovca, da revizionizam neće dopustiti dok je on živ. Goldstein je tada bio savjetnik predsjednika vlade pa je njegova izjava bila i svojevrsna službena državna politika, jer je Milanović upravo u to vrijeme i vrlo vjerojatno pod utjecajem Goldsteinovih savjeta, javno optužio hrvatski narod posredno, a NDH neposredno, da je bila idejni i operativni utemeljitelj svjetske industrije ubijanja i progona toga vremena – odnosno holokausta.

Po Milanoviću tada, nazad samo tri godine, Nijemci su primijenili hrvatske smrtonosne izume!?

Tada su Pečarić i Marušić, potpomognuti s oko dvije stotine akademika, profesora na sveučilištima, intelektualaca različitoga profila, desetak biskupa i nadbiskupa, jasno i precizno zatražili institucionalno određenje HAZU o Goldsteinovim prijetnjama, te od iste, apsolutno pozvane i mjerodavne institucije zahtijevali proglas državi i naciji o nužnosti apsolutne slobode znanstvenih istraživanja složenih nacionalnih trema, počevši od Jasenovca.

Taj zahtjev je nevjerojatan kapital, pa iako je u to prilično olovno vrijeme naišao na potpunu ignoranciju mainstreama, kako medijskoga tako i političkoga, izuzev u tadašnjem „7Dnevno“ i na portalu „Dnevno“, nikako ne znači, niti se smije dopustiti da se u današnjim sličnim inicijativama ne iskoriste potpisi i zalaganje, te javno očitovanje tolikoga broja vrhunskih hrvatskih akademaca.

Letičina inicijativa danas, iako je izvrsna, iako je publicistička pa ne podliježe znanstvenoj autorizaciji, svakako bi bila uvjerljivo moćnija s kapitalom tako snažne izvorne potpore i s baštinom supotpisa dvjestotinjak vrhunskih pripadnika hrvatske akademske elite, pri čemu bi današnjem njegovom zahtjevu uz ostalo dala težinu kontinuiteta hrvatske političke misli i inicijative.

To je usporedivo s idejama o referendumu o nužnosti promjena izbornoga sustava, koje ne bi uvažavale ili polazile od činjenice da je udruga UiO prikupila 380 tisuća potpisa za tu ideju. To je golemi kapital i uz to, i u ideji i nužnosti znanstvenoga pristupa mitologiji Jasenovca, i u ideji oko izbornoga zakonodavstva, ukazuje na konzistentnost hrvatske političke misli i što je najvažnije, ukazuje na nevjerojatnu i neoprostivu tromost aktualnih hrvatskih političkih oligarhija.

Baš zbog toga treba inzistirati na svakom, pa i najmanjem tragu kontinuiteta.

S druge strane, Čičak svojom inicijativom pokazuje slonovsku tankoćutnost. Iako njegova inicijativa u ime HHO izgleda prihvatljivo u kontekstu novih srpskih nasrtaja, izrazito je opasna, a u nekim elementima je svojevrsno verificiranje srpskih krivotvorina.

Zašto bi Yad Vashem iz Izraela bio na čelu znanstvenoga tima, ustanove ili bilo kakve vladine institucije ili komisije koja se treba pozabaviti problemom Jasenovca?

Obrazloženje HHO-a da je to institucija koja ima sigurno najveće kompetencije i holistički pristup problemu Holokausta u svijetu uopće, daje zloćudnu dimenziju inicijativi. Daje joj posve suprotan sadržaj i značaj od naizgledne površne namjere, pa čak i stvarne namjere.

To obrazloženje je doslovno sadržajno i simbolički na tragu Milanovićeve izjave da je NDH bila izumitelj industrije ubijanja u Drugom svjetskom ratu, doslovno je na tragu golemih srpskih napora da Jasenovac i srpske gubitke u NDH i u Drugom svjetskom ratu, nekako podvuku pod zajednički nazivnik s Holokaustom i povijesnim stradanjem Židova, a s ciljem univerzalne i trajne kriminalizacije svake hrvatske državnosti. Konačno, i zadnja izložba u New Yorku je organizirana u okviru sjećanja na Holokaust, a Srbi su za tu prigodu „nabavili“ nekolicinu uglednih Židova, koje prema relevantnim svjedočenjima već nekoliko godina Kusturica s golemim srpskim državnim proračunom naganja po Sjedinjenim državama i podmićuje različitim ustupcima, radi angažmana na toj srpskoj matrici.

Jasenovac je pitanje hrvatskoga naroda, pa iako je interancionaliziran kao krimen na hrvatskoj savjesti, to je isključivo stvar promoviranja vjere u sebe, svoga poštenja i svoje načelne i univerzalno valjane namjere. Nema ni jednoga razloga da Hrvatska sumnja sama u sebe. Svakako je nužno u tim istraživanjima osigurati novce i projekt za angažiranje najvećih svjetskih eksperata, ali stavljati na čelo neku inozemnu instituciju, a prije svega instituciju koja simbolizira istraživanje Holokausta je – slonovska senzibilnost i potpuna dezorjentacija, blago rečeno.

Nabrajati uz to da je nužno u to vladinu inicijativu uključiti predstavnike SPC-a te drugih srpskih institucija je izraz nevjerojatnoga neshvaćanja i provincijalnoga mentaliteta, jer Čičak ne shvaća kolika je golema razlika između legaliziranja srpskih i svjetskih institucija u rješavanju isključivo hrvatskoga nacionalnoga pitanja, i angažiranja vrhunskih svjetskih, pa i srpskih znanstvenika, pojedinaca koji bi eventualno bili angažirani.

Jer, tko god sudjelovao osobno u hrvatskom nacionalnom projektu, bez obzira kako se zove, koje je narodnosti, na kojemu svjetskom institutu radi, to ne osporava hrvatsku nadležnost i autorizaciju toga projekta koja je presudno bitna, pri čemu cijeli svijet danas radi na tom principu, u svim znanstvenim projektima, a ako se angažiraju institucije, to automatski projekt autorski internacionalizira i izravno znači u ovome slučaju –proglašavanje vlastite nenadležnosti.

Ili nesposobnosti.

To instituti sebi smiju dopustiti, ali države – ne smiju.

Konačno, iako po svojim dimenzijama ove dvije inicijative, koje se razlikuju po umijeću i sadržaju, izgledaju prividno slično, one to nisu. Jer Letici nedostaje uvažavanje kontinuiteta koji bi njegovu ideju činio daleko snažnijom, što je tipična slabost današnjih nacionalnih inicijativa, pa zato upozoravam na to, a kod Čička se radi o vrlo opasnoj nepromišljenosti. Pri čemu ističem da mu je izraz nepromišljenost – kompliment zbog svega što sam naveo.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala Narod.hr