Marko Ljubić: Plenković protiv „ustaša“

Na spektru nacionalne Hrvatske, najčešće je i najteže biti „naš“. Jer taj „naš“, tko god on bio, u svakome trenutku dodira s realnim okruženjem u kojemu djelujemo svi, u jednome trenutku, ovisno o raspoloženju, a najčešće nerealnim očekivanjima postaje – izdajnik, prodana duša, nevaljalac svih obilježja i kužan.

Iako su tijekom petnaestak godina razdoblja mraka nad Hrvatskom, kad se potpuno i u svim segmentima reorganizirao i revitalizirao sustav antivrjednota bivšega totalitarnoga poretka, ovaj put pod firmom globalnih lijevo-liberalnih inicijativa i virtualnih navodnih vrednota, te specifičnoga mutanta tzv. antifašizma u Hrvatskoj, prvenstveno povjesničari Nazor i Lučić, održavali svjetlost u tom zastrašujućem tunelu, s vrlo rijetkim kolegama i još rjeđim kolumnistima u medijskom prostoru, za tren oka se sve to zaboravlja i čuje se uzvik – raspni.

Lučića, Nazora i kolege iz Plenkovićevog Vijeće na treba braniti, jer samo minimum poštenog pristupa svemu što ti ljudi čine godinama i bez ikakvoga otklona u vrijednosnim stajalištima ih brani i štiti od svake zloće, ali valja ukazati na neke stvari kojima su jako doprinijeli sudjelujući u radu Vijeća.

I koje su iznimno dragocjene usprkos prevladavajućem moru ciljano potaknutog negodovanja promocijom banalnih i nevaljalih interpretacija rada Vijeća. Na žalost, ali i na sreću, upravo takvu kampanju su potakli posve očito Plenković, djelomično i nebitni Kusić, te Plenkovićevi mainstream medijski specijalci.

Prva i najvažnija dragocjenost je – da je Plenković i njegov HDZ na potpunoj čistini nakon objave rezultata rada Vijeća, a ta čistina ne piše u dokumentima Vijeća nego u njihovoj interpretaciji. Na takvoj čistini, da ni najtvrđi, rođeni slijepac više ne može imati iluzija, ili kreditirati Plenkovića i kompletan HDZ.

Iako je bilo razumno ne vjerovati potpuno ili bez rezerve Plenkoviću prilikom formiranja Vijeća za suočavanja s naslijeđem „nedemokratskih“ režima, bilo bi nepošteno tada, a u kontekstu crnila koje je vladalo nad Hrvatskom godinama a nije postalo ništa manje opasno ni od kada je HDZ ponovo na vlasti s tu i tamo ponekim probojem zraka sunca, više u obliku nerealne nade, presuditi mu konačno, kako je uradilo previše puno intelektualaca i autoriteta s nacionalnoga javnoga i političkoga spektra djelovanja. I, danas ti s manje ili više razbora mogu reći – jesmo li vam rekli?

Valjalo je u nedostatku bolje mogućnosti – dati mu šansu.

Izložiti se opravdanom negodovanju nacionalne Hrvatske.

Koji je bio izbor?

U šumu, u partizane, prepustiti sve nacionalne institucije u najmanju ruku ljudima nesklonim nacionalnoj Hrvatskoj, pa instrumente za očuvanje nacionalne slobode za koje se stoljećima umiralo, prepustiti bez ikakvoga pokušaja – nastavku procesa uništenja Hrvatske?

Tako se ne radi.

Usprkos tome što je bilo jasno da ti pokušaji nemaju prevelikih izgleda, bar su mogli i trebali poslužiti, i još uvijek mogu poslužiti snažnijem osvješćivanju trenutka nacije, te poticanju stvaranja političke alternative umrlom HDZ-u i postojećim nakaradnim politikama. Prepuštajući ukupan institucionalni i politički prostor destrukciji i nositeljima iste, zapravo bi se onemogućilo vrijeme za stvaranje alternative, i konačni početak vraćanja Hrvatske kući bio bi daleko teži i ranjiviji.

Zato je ozbiljna korist gol golcat Plenković i HDZ.

Plenković je komunicirajući od trenutka objave rezultata rada Vijeća potpuno upropastio šansu bilo kakvoga povratka njegove politike nacionalnoj Hrvatskoj i definitivno se svrstao u blok manje više opasnih prolaznika hrvatskom državnom scenom, najviše sličan nekadašnjem Račanu, s doduše ne tako dalekosežnim opasnim i podmuklim odlukama, te Ivi Josipoviću, s ne tako opasnim i jasnim namjerama, ali zbog razvojnog zaostajanja Hrvatske i odgađanja bavljenja ozbiljnim nacionalnim a ne državnim kako se to najčešće govori, problemima, s jednako opasnim posljedicama koje njegov politički profil vode u izravnu ravan kao legitimnoga nasljednika te dvojice ljudi.

Ovdje valja istaći da njegove možebitne dobre namjere nisu bitne u ocjeni konačnih posljedica njegovoga političkoga djelovanja na čelu Vlade.

Danima ponavljajući, počevši od konferencije za medije s predsjednikom Vijeća Kusićem, o kome ne treba trošiti riječi zbog nevjerojatnoga diletantizma i javne neodgovornosti, da je NDH suprotstavljena hrvatskom Ustavu, da je ZDS neustavan, danima šaljući poruke o fašistima, nacistima, ustašama i četnicima, Plenković je teško kompromitirao pošten ljudski, nacionalni, građanski i znanstveni pokušaj ljudi koji su svjesni rizika založili svoje autoritete za pokušaj nade, predstavljajući njihov rad zapravo nekakvim suđenjem – ustašluku u Hrvatskoj.

Ne ustašluku iz prošlosti, nego – današnjem ustašluku!

Stječe se dojam slušajući ga, da je Plenković na čelu države i naroda, koji je opkoljen sa stotinjak armija nekakvih ustaša, rogatih stvorenja koje čekaju zabiti zube u hrvatsko meso i krvotok, te uništiti hrvatski narod do temelja, a on eto – odlučno ne dopušta.

I u tome mu svojski pomažu Pupovac, Radin te trupe Ivana Vrdoljaka.

I mediokriteti iz HDZ-a.

Predsjednik hrvatske vlade bi u svakome trenutku većinu nacionalnih i državnih potencijala morao znati i moći usprotiviti, s jedne strane ugrozama svoga naroda, a s druge strane iskoristiti ih ili uključiti u razvoj i jačanje realne pozicije svoga naroda. To mu je izvorni posao.

Zato postoji država, ne bilo koja nego hrvatska, tako je zapisano u ustavu na koji se pozivaju u borbi protiv ustaša, to je Plenkovićev, HDZ-ov i općenacionalni posao.

Ispada da bi se sve to moglo da nema ustaša.

I njihove simbolike, vrjednota, premrežene ustašofilske ili fašističke mreže i strukture, koja Hrvatskoj ne da disati ugrožavajući njeno postojanje.

To više od bilo čega drugoga pokazuje da Plenković problemu ustaša, partizana i općenito naslijeđa prošlosti pristupa s teško inficirane komunističko-jugoslavenske dogmatske pozicije, da je njegov profil kao suvremenoga političara tzv. europskoga mainstreama, zapravo duboko anacionalan, te da je za njega razvoj i reafirmacija, te revitalizacija nacionalnih resursa hrvatskoga naroda svojevrsna koalicija s fašizmom.

Inače ne bi cjelokupan rad Vijeća predstavljao danima kao obračun s ustašama.

Neki će reći da sam ga preoštro usporedio s Ivom Josipovićem?

Ne, nimalo.

Sam se svrstao s njim.

Naime, današnji obračun s nepostojećom ustaškom opasnošću u Hrvatskoj, samo je eksplicitna potvrda Josipovićevih stavova i poruka o „ustaškoj guji u njedrima“. Valja računati na racionalno ponašanje ozbiljnih ljudi, pogotovo na čelu države, pa poći od toga da Plenković nikako ne bi s pozicije predsjednika vlade toliko energije trošio na poruke o NDH i ustašama, na poruke i način ograničavanja korištenja pozdrava ZDS da ne misli da je to trenutno najvažnija ugroza hrvatskoga naroda.

Međutim, problem koji Plenković otvara na ovaj način i jest u tome, što on u svojim porukama ni ne govori o ugrozama hrvatskoga naroda, jer ustaše čak i kad su činili zla, nisu slijedili platformu ugrožavanja hrvatskoga naroda, niti su nastali kao njegova negacija, kao što su to bili i ostali četnici, nacisti, fašisti i jugoslavenski komunisti. Plenkovića realne ugroze hrvatskoga naroda politički ne interesiraju, on govori o mogućim ili možebitnim ugrozama – postojećega poretka.

Poretka u kojemu komotnu egzistenciju uživaju upravo nasljednici antihrvatskih političkih platformi i pokreta, te dokazani srpski nacifašisti s početka devedesetih godina. Zato se mora olajavati ustaše i proizvodnjom ustaške opasnosti tražiti društveni okvir za opstanak takvoga poretka.

Antihrvatskog poretka koji je zauzeo državu.

Državu u Hrvatskoj, koju je taj poredak tijekom godina mraka ponovo potpuno zauzeo.

Taj poredak je onaj mrak nad Hrvatskom koji su između ostalih razbijali godinama i Lučić i Nazor i dio njihovih kolega iz ovoga Vijeća svojim javnim i znanstvenim djelovanjem, ili rektor Željko Tanjić razvijanjem respektabilnoga Katoličkoga sveučilišta.

To je posve zakoniti pravac Plenkovićevoga tzv. mainstream političkoga djelovanja, koji prirodno i izrazito opasno koalira s današnjim opasnim antifašističkim mutantnom odnosno sa svim nasadama koje te platforme koriste za uništavanja nacionalnih identiteta i državnosti.

Zato Plenković u okviru državne stabilnosti podržava Divjakicinu reformsku agendu, zato nije bilo mjesta Dijani Vican i sličnima u pokušaju osmišljavanja nacionalnoga školstva, zato se na sveučilištima i fakultetima održava pogubna struktura s izrazito anacionalnim i antihrvatskim djelovanjem, zato se tako kadrovira u medijima, zato se pokušava provući Istanbulska konvencija. Zato je uzdignuta stabilnost vlasti sa stotinama održavajućih niša kao vrhunac smisla države, umjesto da se državni poredak preusmjeri u jednome jedinome cilju – aktiviranju svih nacionalnih potencijala i razvoju hrvatskoga naroda.

Jer to je jedino opravdanje i mora biti jedini cilj postojanja države.

I svake vlasti u njoj.

Međutim, to je postalo – ustašluk na tragu komunističko-jugoslavenske i velikosrpske ortodoksije.

Umjesto da je Plenković u dokumentu, a toga ima i to vrlo jasno istaknutoga, čak i s potpunom suglasnošću svih sudionika razgovora u tom Vijeću, uočio preporuke da je jedini valjani način suočavanja sa svojom prošlošću, dakle hrvatskom a ne apstraktnom prošlošću, primjena relevantnih znanstvenih istraživanja i multidisciplinarnih modela pri nastojanju doći do jedinoga relevantnoga civilizacijskoga polazišta – istine, on je odlučio uz potporu mainstream medija, prije svega nesretne HRT, blokirati Hrvatsku novom kampanjom protiv ustašluka.

A upravo taj iskorak, ta postignuta suglasnost u temeljnom dokumentu Vijeća, o nužnosti znanstvenih istraživanja svih referentnih događaja iz hrvatske prošlosti, je najvrjedniji iskorak, pogotovo što oko toga nije moglo biti, a nije ni smjelo s obzirom na akademske reference sudionika javnoga nesuglasja, koji daje neupitno uporište za političko djelovanje vlasti.

Napominjem da je to veliki iskorak s obzirom na to da se nazad tri godine o takvim stvarima nije smjelo javno ni govoriti, pa je stoga istome ovome Kusiću koji svojim nebulozama buvljačkog karaktera i dometa podučava sudce u Hrvatskoj, dvjestotinjak izrazito uglednih, relevantnih akademaca uputilo zahtjev za omogućavanjem slobode znanstvenih istraživanja hrvatske prošlosti, kojoj je tada službeno prijetila – država.

Umjesto da Plenković odmah nakon završetka rada Vijeća naciji obznani da će Vlada istoga trenutka donijeti odluke o uspostavljanju i financiranju takvih znanstvenih projekata u okviru relevantnih hrvatskih institucija i s ljudima koji ne baštine ni na kakav način povijesne krivotvorine iz komunističko-jugoslavenske ortodoksije, jer mu je to najsigurnije političko i civilizacijsko uporište, on navalio – na ustašluk.

Time je propustio afirmirati i iskoristiti jedinu vrijednu preporuku Vijeća, ali i priliku da se prometne u ozbiljnog nacionalnog političara.

I zapečatio svoj profil u hrvatskoj nacionalnoj memoriji, koja neće prestati postojati ni usprkos novoga rata protiv „ustašluka“.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr