Antife ne znaju i ne smiju zastati. Njihov rušilački instinkt i preuzete profesionalne obveze njihovih poslodavaca, usprkos Plenkovićevim izjavama da će napraviti kompromise kako se opet reforma ne bi izlijevala na hrvatske ulice, prema puno signala, kako s njihovih mreža tako iz već prilično gnjevne Hrvatske, ukazuju da bi Plenković kako sam već i najavio u nedavnoj kolumni, umjesto vatrice mogao početkom jeseni imati požar neslućenih razmjera, piše Marko Ljubić na hkv.hr
Koji bi uz to što bi opekao njega mogao spržiti antifa piromane, a prvenstvene njihov najvažniji instrument – HRT.
Pitat ćete me, odakle mi te informacije, a kako se ne volim pozivati na „dobro obaviještene izvore“ reći ću drugačije:
Tko osluškuje – čuje.
Nije potrebno biti Apache Indijanac.
Uz ovaj tekst objavljujemo i konkretne primjere internetskih rasprava o organizaciji antifa prosvjeda početkom rujna, ali i prilog tim poticajima profesora Slobodana Uzelca.
Dijana Vican je smetnja
Stotine takvih rasprava se vode trenutno s ciljem, s jedne strane priprema za rujanske prosvjede koje bi izvan svake sumnje opet organizirala formalno GOOD inicijativa ispod čijega se zvučnoga imena krije cjelokupna antifa scena u Hrvatskoj, pojačana s kompletnom ljevicom i uporištima u tzv. mainstream medijima, pri čemu se najviše po svemu dostupnome računa na HRT i stotine odavno poznatih specijalaca u njihovim programima koji sličnim inicijativama služe kao propagandni razglas i bez čije snažne pomoći nije moguće organizirati tragom dosadašnjih prosvjeda takve akcije; rušenja profesorice Dijane Vican s čelnoga mjesta državnoga povjerenstva za provedbu reforme obrazovanja.
Očito je ta žena velika smetnja.
Ta rušilačka akcija nije bez koordinacije i usuglašenosti s članovima državnog povjerenstva, što ćemo vidjeti ovdje u prilogu s Uzelčevog mrežnog statusa, ali i aktualne ministrice Divjak, što se vidi i iz priloženih rasprava.
Ako izjavu Slobodana Uzelca uzmemo u kontekstu upravo u to vrijeme javnoga stava Andreja Plenkovića: „Postići ćemo kompromis. Reforma obrazovanja ide dalje i učinit ću sve da ta tema više ne iznosi prosvjed na ulice. Mislim da je krajnje nepotrebno i nelogično jer se oko toga svi slažemo“, vidljivo je golemo odstupanje od Plenkovićeve izjave ali i procjene da se oko toga – svi slažemo.
Oko čega?
Da nam trebaju promjene u obrazovanju?
I, tko to – svi?
Nema suglasja, ali ima isključivosti
Prvo, nema uopće suglasja, jer ako jedan član povjerenstva stajališta predsjednice povjerenstva Vican, drži isključivim, a njen svjetonazor neprihvatljivim, te u konačnici manjinskim čak i u HDZ-u te Hrvatskoj, onda je više nego očito da u samome Povjerenstvu, koje bi moralo biti izraz jasnoga stava i odluke državne politike Andreja Plenkovića – nema nikakve suglasnosti. Dapače, da u samome povjerenstvu postoji izrazita isključivost, koje onemogućava bilo kakav ozbiljan rad. Presedan je činjenica da tu isključivost personalizira pripadnik SDSS-a, stranke u sastavu Plenkovićeve vlade.
Suludo, zar ne?
Isključive pozicije ne mogu uroditi razumnim i stvaralačkim kompromisom na kakav se poziva Plenković, a Uzelčevim istupom nužno se postavlja pitanje Plenkoviću – tko smo to svi mi, na koga točno misli, ako u samoj vlasti ima takvu isključivost?
Nakon toga Plenković, očito je suočen s nečim javnosti nepoznatim, daje izjavu opet da reforma ide dalje, da gospođa Dijana Vican ima njegovu punu potporu što je uvijek signal za oprez, da od ministrice Divjak očekuje istragu o manipulativnim javnim kampanjama koje cure s internih komunikacija u MZOŠ-u kao da sva relevantna javnost ne zna odavno da iza curenja podataka stoje njene najbliže suradnice i prijateljice; ministrice koju javnost ne bez razloga percipira kao potpunu suprotnost ne samo profesorici Vican, nego i proklamiranom svjetonazoru aktualnoga HDZ-a što izravno ističe Slobodan Uzelac, a potvrđuju i sudionici rasprave o planiranome prosvjedu ističući da će „ona biti dolje s njima“.
Više je nego vidljivo da Plenković, ili nema situaciju pod kontrolom, ili svjesno zavarava javnost, da ne koristim izraz – laže. Ako su njegove izjave samo kupnja vremena ili spinovi za hrvatski narod već uveliko ogorčen serijom javnih proklamacija i posve suprotnih državnih postupaka koje personalizira upravo Plenković i njegov vrh HDZ-a, onda je to vrlo opasna igra koja prije svega ne polazi od činjenice da Hrvatska pod ovim ljetnim žegama – žestoko ključa.
I to ne na društvenim mrežama, niti će se to pronaći u tzv. mainstreamu.
Ali, upravo na tom mjestu dolazimo na isto toliko puta istaknutu činjenicu da je lažni mainstream vrlo razorna bomba koja se rasprsne kao mjehur od sapunice u prvom masovnijem pokretu. A takvi pokreti se ne planiraju, događaju se spontano kada granica gnjeva napukne.
Po svemu što mi se čini, upravo se to događa u Hrvatskoj danas.
Nije samo u pitanju reforma obrazovanja, nego jako puno, vrlo koordiniranih i rekao bih vrlo neopreznih, pa i nerazumnih postupanja vidljivih u pretežitoj javnosti.
Elementarno poštivanje zdravog razuma i same biti hrvatskog čovjeka
Nema dana da se prvenstveno s HRT-a dnevno ne izazivaju gnjevne reakcije naroda, koji jedva podnosi nevjerojatno iskorištavanje te državne medijske kuće protiv najfinijih osjećaja goleme većine Hrvata, pri čemu valja istaći da to više odavno ne spada u polemike oko svjetonazora, nego oko – elementarnoga poštivanja zdravoga razuma i same biti hrvatskoga čovjeka.
Zato je HRT i najranjivije uporište Plenkovićeve vlasti i aktualnoga poretka, pri čemu već postoji kritična masa svijesti čak i u Saboru, pa je gotovo izvjesno da će već u listopadu na dnevni red iznuđenim putom doći tematska sjednica o HRT-u, a analize kakve nikada nisu bile pred zastupnicima i javnosti se odavno pripremaju i izazvat će velike potrese.
Koliko god se figurativno rečeno, destruktivni um, ali ipak um, mora oslanjati na glupane, jer je jako teško pronaći potreban broj inteligentnih ljudi za razaranje svega oko sebe na razini obične toljage, toliko su glupani opasnost, jer ne znaju granicu i ne znaju – zastati.
Upravo su na tome antife i njihovi medijski sateliti najranjiviji, jer pokret se zasniva na masovnom korištenju budala.
Ako u taj kontekst stavimo beskrupulozno uvođenje rodne ideologije u sve pore hrvatskog identitetskog poretka, a o tome se radi kad je u pitanju ratifikacija Istanbulske konvencije, koju su zbog njene pogubnosti osporili i smisleno razorili mnogi izrazito pozvani hrvatski znanstvenici, primjerice Matko Marušić u svojoj reakciji na portalu Narod, na primitivne papazjanije Roberta Bajrušija, te sve to podvedemo pod zajednički nazivnik ukupnoga smisla dugogodišnjih borbi za hrvatsko obrazovanje, kulturu i medije, koje su javno eskalirale nazad dvije godine, a koje je konačno izgovorio antifa guru u Hrvatskoj Vjeran Zuppa nazad nekoliko dana, jasno je kao dan – da ispod Hrvatske plamti vrlo opasna i razorna vatra koja će prvim povodom eksplodirati kao vulkan na ulicama hrvatskih gradova.
Računa li na to Andrej Plenković?
Morao bi.
Jer puno ljudi oko njega u HDZ-u to i vidi, i računa na to.
Neuralgične točke
Vrlo su neuralgične točke u ovome trenutku Andreju Plenkoviću upravo reforma, Istanbulska konvencija i HRT. A ne pomažu mu nimalo strani veleposlanici bojkotom najvažnijeg državnog blagdana, koalicijski saveznik Pupovac, te otvoreni progon hrvatskih ratnih veterana i kriminalizacija slavnih stečevina oslobodilačkoga domovinskoga rata.
Plenković je definitivno na vrlo skliskom terenu.
Upravo se na tim područjima nalaze lako prepoznatljive osobe, nositelji, ideje i inicijative koje ljudi da bi se pokrenuli moraju lako vizualizirati kao protagoniste zla, a ako tome dodamo notornoga potpaljivača Pupovca te skupine antifa u civilnim udrugama, onda je više nego jasno da su se po svim analizama različitih gotovo revolucionarnih događaja u hrvatskoj povijesti, praktično ispunili uvjeti i natopio teren za golemu buktinju. I već bukti.
Iako izgleda da se na razini Hrvatske, pogotovo javnosti, vodi stotine društvenih bitaka, iza svega je samo jedna s nekoliko bitnih pravaca. Ti pravci svojom ciljnom jasnoćom istodobno označavaju sinergijsko djelovanje destruktivnih pokreta i inicijativa, jer se moraju pred ciljevima ujediniti, ali, s druge strane, otvaraju oči kritičnoj masi skupina i ljudi, koji shvaćaju da svi ti javni pokreti, zapravo imaju i iste potpisnike, iste protagoniste i jedinstveni rušilački cilj, te da mu se moraju suprotstaviti.
Pred ciljem nema više maski, nužan je sudar dva svijeta.
Valja naglasiti jednu stvar koja se uopće ne ističe nastojeći ju se, kako javno, tako i u stručnim, pa i političkim krugovima držati sporednom ili neprimjetnom. U ovome trenutku se uvodi internacionalizacija nad svim mogućim najvažnijim aspektima života u Hrvatskoj.
Internacionalizacija presudnoga odlučivanja.
I to usprkos i protiv same naravi države, državnosti, nacionalne slobode, te što je najbitnije, usprkos i nasuprot svim postojećim međunarodnim konvencijama današnjega svijeta, na koje se tako gorljivo i cinično pozivaju – zagovornici anacionalizacije i internacionalizacije.
Nitko ne ističe jednu notornu stvar.
Obrazovanje i kultura su monopol svih država
Nema ni jedne jedine međunarodne konvencije, pogotovo iza koje stoje organizacije kao UN ili na kojima počiva EU, Obrazovanje koje državama osporavaju ili oduzimaju monopol i autoritet nad identitetskim politikama. To su nedodirljive zone, koje nikada u povijesti nitko nije htio prepustiti međunarodnim ili stranim institucijama. Niti jedna država svijeta, od one najmoćnije do one najmanje, nije prepustila odlučivanje o svome identitetu nekome drugome.
Jedino pod prisilom ili okupacijom.
Obrazovanje i kultura su monopol svih država.
Upravo danas se preko pravaca prihvaćanja Istanbulske konvencije i preuzimanja kontrole obrazovne reforme u Hrvatskoj nastoji izuzeti ta dva presudna sektora nacionalne samobitnosti iz ruku hrvatskoga naroda.
I to su potpuno povezane aktivnosti, dva lica istoga zlog cilja.
Prihvaćanjem Istanbulske konvencije, Republika Hrvatska posredno prihvaća izvršni nadzor na čitavim nizom identitetskih pitanja, počevši od obrazovanja do medija i kulture. Ali obrazovanje je prvi presudni prag u koji će se morati nakon ratifikacije Istanbulske konvencije ugraditi čitav niz razarajućih i destruktivnih civilizacijskih antivrednota.
Drugim riječima, Štulhofer, Budak, Jovanović, Jokić i kompanija, ako ne preuzmu formalno reformu obrazovanja, preuzet će ju usvajanjem Istanbulske konvencije, jer će se rezultati svesti na – isto.
Oni se dakle u ovome trenutku ne bore protiv Dijane Vican i konzervativne Hrvatske samo zbog strateških ciljeva obrazovanja, jer imaju dvostruki politički pravac osiguran za postizanje tih ciljeva. Bore se po svemu sudeći za punopragmatičnije i prizemnije interese koji se kriju ispod svakoga generacijskoga projekta kakav je reforma, a smetnja im je Dijana Vican. Ukalkuliraš sve, ali promakne takva potencijalna problemčina kakva je – nepopustljiva Imoćanka. Zato i mogu ujediniti realno čitave skupine ljudi koji nemaju isti politički i vrijednosni profil jer imaju posve mjerljiv praktični interes, ali i izazvati – jedinstven otpor, a to očito je nisu ukalkulirali.
Ti ciljevi se mjere najčešće u novcima.
Naime, Istanbulska konvencija neće biti samo neka vrst konvencije koju će ratificirati suverene države, nego će imati izvršno tijelo koje će imati ovlasti nadzora nad provođenjem te konvencije.
Drugim riječima, Republika Hrvatska pristaje usprkos svim postojećim konvencijama, kao u ostalom i niz drugih država potpisnica, da im sutra u svakome trenutku netko posve autonomno i izvan njene suverene političke volje sa zakonskom međunarodnom snagom i mogućim multipliciranim utjecajem na ukupne međunarodne politike i interese, od turizma, investicija, infrastrukture, poljoprivrede i cijeloga spektra financijskih aranžmana, nalaže što mora ugraditi u svoje politike, zakonske akte i društvene standarde u oblasti obrazovanja i odgoja, te medijskih i kulturnih politika.
O tome se u Hrvatskoj šuti.
A izuzetno je usko povezano s agresivnim nastojanjima Jokićevih i Budakovih reformista.
U pozadini su potpuno isti strateški ciljevi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
