Umro je čovjek.
Tako bi trebao glasiti svaki naslov u današnjoj Europi.
Mislite da pretjerujem?
Ne.
Nikako ne.
Bez obzira koliko ljudi u Europi o ovome danas nešto zna, danas je umro čovjek za Europu. Onu koja je zaboravljena, onu Europu koju su njeni utemeljitelji osmislili, onu Europu koja je nastala na sjećanju na tragediji Drugog svjetskog rata.
Ta ista Europa se mora pitati, zašto je umro suvremeni Nikola Šubić Zrinski, general Slobodan Praljak?
Je li umro za diplomatske floskule?
Nije.
Za to ne umiru časni ljudi.
General Praljak je umro za načela.
Kad predsjednik vlade Plenković govori o Bosni i Hercegovini, ne znam što misli da se nalazi pod tim imenom, ali reakcije oko izricanja presude Hrvata u Haagu, jasno je kao dan pokazuju da Bosne i Hercegovine nema, niti je smije biti ovakve.
To je Nikola Šubić – Slobodan Praljak danas poručio.
Umro je za to. Smije li se to danas zaboraviti?
Ne bi smjelo.
Nekada se Europa klanjala Šubiću Zrinskom, danas bi se ostatci te nesretne Europe koja je izgleda nestala negdje pod pritiskom nakaznih antivrednota suvremenoga lijevo-liberalnoga mainstreama morali pokloniti Slobodanu Praljku, generalu, pobjedničkom vojskovođi hrvatskoga naroda, koji je zbog njenoga nemara i nakaznosti – umro.
Može li današnja Europa kleknuti na koljena pred tim novim Zrinskim?
Neće.
Ne može.
Neće ni Plenković, neće ni hrvatska vlada.
A morali bi.
Jer on je čast i vjerodostojnost.
Samo i jedino – On.
Nema predsjedniče Vlade Republike Hrvatske, države Bosne i Hercegovine, nema suživota Bošnjaka i Hrvata nakon smrti generala Praljka, bez jasnih odnosa i istine. A on je umro jer mu je uskraćena istina, bez koje ničiji život ne vrijedi ni centa. On neistinu nije mogao podnijeti, iako je podnio svašta, zašto bi i tko je ovlastio bilo koga u današnjoj Hrvatskoj, da ne spominjem Europu, podnosio neistinu, ili izgovarao riječi sućuti, a ponašao se kao da se ništa nije dogodilo. Dogodilo se.
Umro je čovjek.
Rijedak.
Jedinstven.
Častan.
Hrvatski general pobjedničke vojske koja je branila svoj dom od zla.
Predsjedniče vlade, Hrvatska, Europa, taj čovjek je umro jer ne čujete istinu, ne čujete zov vrijedan života, a na to se nitko ne smije oglušiti. Baš nitko.
Otkud vama pravo?
I, u ime koje vrednote?
Vratite se doma odmah, jer general Praljak je poslao poruku svojom smrću, važnu poruku koju hrvatski narod neće lako zaboraviti. Tko ju ne čuje, prkosi mu. Europa koja šuti na ovo što se dogodilo sa suvremenim Zrinskim nema pojma o svojim korijenima. Ne znam može li im se vratiti, ali, hrvatski narod mora, jer mu je to pitanje opstanka.
General Praljak je za to umro.
Njegova smrt nije kukavičluk, jer on nije nikada poklekao, nije ni danas. Njegov današnji čin je dramatična poruka, koju samo veliki ljudi mogu poslati. I šalju ju s jasnom nakanom i s vjerom u to da će ju njegovi sunarodnjaci razumjeti.
Kad nije mogao za života, general Praljak se smrću usprotivio mainstreamu, iskazao mu nepovjerenje i pozvao hrvatski narod na prosvjed. Nema te države koja to smije ignorirati, niti naroda koji to može i hoće zanemariti a računa na svoju budućnost.
Iskreno se nadam da će hrvatski državni vrh to razumjeti, a prilično sam siguran da narod – hoće.
Zbog toga bi bilo vrijeme da Plenković i državni vrh prestanu govoriti o državi Bosni i Hercegovini, jer nje nema. Ne može jednu državu činiti onaj tko kriminalizira spas i milost i onaj tko se brani od te kriminalizacije. Ne može zlo i dobro činiti jedno.
Zato, nema države Bosne i Hercegovine, niti je u Zagrebu smije biti, dok hrvatski narod tamo ne potvrdi da postoji.Tek tada i utoliko mi u Hrvatskoj smijemo govoriti o državi BiH.
Tada možemo razgovarati, i, tada život Slobodana Praljka, hrvatskoga generala, Zrinskoga ovoga doba, neće biti uzaludan.
Toliko mu dugujemo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
