Ako čovjek ima određene ideale i ako nije spreman za te ideale žrtvovati sve, pa i sam život, onda ne vrijedi čovjek ili ne vrijede ideali. Govorio je ovako Zvonko Bušić nekoliko godina prije svoje smrti mladima na jednomu predavanju u Zagrebu, piše Andrea Černivec za Hrvatski tjednik.
Bušić je tada naglasio kako je bitno ‘da ako čovjek makar jedanput u svome životu ne zaviri duboko u vlastitu dušu, ne prepozna slabosti i ne ugleda ponovno svoje skromne početke i kratkoću ljudskoga života te ako ne pročisti dušu i ne izgradi ponovno svoju osobnost, nije sposoban živjeti moralnim životom i može se izgubiti u ovom materijalističkom svijetu’. Sve ono što je Bušić živio, ne samo tijekom 30 godišnje robije, nego i kasnije kad se vratio u domovinu koju je toliko volio, daleko je od onoga kako danas žive mnogi koji se bahate i dociraju iz saborskih klupa.
Jedan od njih svakako je i nezavisni saborski zastupnik, nekad član Mosta, Marko Vučetić, koji je zadnjih godina svakom loncu poklopac. Zašto si je Vučetić uzeo za pravo da je svaki njegov komentar moralno mjerilo, nije jasno, ali možda se to zapravo događa kad, kako je i Bušić znao reći, čovjek na neki način izgubi smisao, kompas života, jer ‘najgora je sudbina, najteže i najnepodnošljivije stanje čovjeka kad on ima osjećaj da mu život nema smisla’.
Vučetićeve izjave, od Istanbulske konvencije, preko razlaza s Mostom, moguće kandidature za predsjednika, crtice oko dr. Franje Tuđmana, pa do zadnjih komentara oko usvajanja djece istospolnih parova, kao i nedavno komentiranje osnivanja Domovinskoga pokreta Miroslava Škore, zadnjih su ga godina dovele u fokus javnosti zahvaljujući pojedinim medijima kojima itekako odgovara Vučetićev ljevičarski delirij.
Svoj uspon na nacionalnu političku scenu počeo je u Zadru, odakle je zahvaljujući Udruzi ‘Vir bez podjela’ zapao za oko Mostu s kojim se krenuo probijati na državnu političku scenu. Iako se do tada nudio raznim političkim strankama i lokalnim inicijativama, koje su ga redom odbijale, tek su u Mostu prepoznali sav kameleonski talent Marka Vučetića.
Ljevičarska zvijezda
Nakon ulaska na njihovoj platformi u Hrvatski sabor, Vučetić je izjavio da je razloge ‘angažiranja na Mostovoj listi vidio kao mogućnost realiziranja drukčije, različite politike’. ‘Dosadašnja je politika sva oslonjena na ono prošlo, što u filozofijskom smislu nazivam prošlom noći. U toj se prošloj noći mogu pronaći ili snovi ili noćne more. Kako se ni u snovima ni u noćnoj mori ne živi, baš zato Most vidim kao stranku realnosti, a dokaz tomu pronalazim i u činjenici otvorenosti prema različitim kandidatima. Realnost različitosti došla je do izražaja u Mostovoj principijelnosti oko onoga oko čega nema kompromisa, a to je borba protiv korupcije i zaštite nacionalnih interesa’, poručivao je Vučetić koji je preko Mostove liste ušao u Sabor sa 649 preferencijalnih glasova.
Zanimanje javnosti privukao je govorom sa saborske govornice o Istanbulskoj konvenciji. Njegovu izjavu o tome kako ‘svijet u kojem se odigrava nasilje nije svijet vjere, nego svijet mrtvih bogova te kako ih je unio nasilnik’ odjeknuo je u javnosti i poput se virusa proširio internetom. ‘Onaj tko pretuče ženu, u svijet je unio mrtvog boga. Onaj tko siluje dijete, u dječji je svijet unio mrtvog boga. Zbog čega? Zato što je dokinuo vrijednost u sebi. Ovo je uistinu dokument gdje se mi civilizacijski određujemo hoćemo li pripadati svijetu u kojem se poštuju ljudska prava, a tu pripadaju i religijska prava, a to su prava živog boga. Kršćanstvo je plemenita religija jer promovira da je čovjek slika boga. Što to znači? To znači da je čovjek slobodan i da se može određivati i spoznavati. Pred tom slobodom staju čovjek i bog. Ne smijemo ni božanskim ni ljudskim nasiljem djelovati na tuđu slobodu. I htio bih i od institucionalne crkve da i ona stane na ono mjesto gdje je stao bog’, kazao je tada Vučetić, zaključivši ‘kad bi cijeli svijet bio protiv Istanbulske ratifikacije, on bih i dalje bio za nju zato što sućutno prilazi sadašnjoj ženi, jer u njoj vidimo simbol povijesne žene koja je bila ugnjetavana’.
Njegova izjava odlično je došla mainstream medijima. Naime, čovjek koji je s liste Mosta ušao u Sabor, koji je diplomirao filozofiju i povijest, magistrirao, doktorirao, završio i studij teologije te stekao licencijat teoloških znanosti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, sada pred svima brani ono što Crkva i većina naroda ne želi prihvatiti, a k tomu dolazi s liste stranke koja na neki način drži desni spektar. Gdje ćeš bolje! Vučetić tako preko noći prerasta u zvijezdu ljevice, a danas ne postoji tema za koju nije relevantan… Paralelno s uzletom u medijima i sve jasnijim pozicioniranjem prema ljevici, dolazi do silazne putanje između njega i Mosta, gdje on vrlo često u Saboru glasuje suprotno njihovim stavova. Nakon što je izbačen iz njihova Kluba, a što su oni obrazložili njegovim izostancima na sastancima, Vučetić vraća lopticu rekavši kako su ga izbacili jer je bio kritičan prema Mostu, da se nisu slagali ni s njegovim istupom oko Istanbulske, da se Most razišao i sam sa sobom, da je izgubio vlastiti identitet, da nikakav oblik nezavisnosti u njemu ne može opstati te se njegovim isključivanjem pokazao kao desna klijentelistička stranka. U to doba Vučetić koketira s Bojanom Glavaševićem i Dalijom Orešković, promovira ih kao neku novu snagu, ali i ostavlja mogućnost kako ne će u drugom mandatu sudjelovati u političkom životu jer je, kako je naglasio, ‘Sabor postao kulisa osobama koje se javljaju na talogu svega negativnoga u strankama’. Tvrdi kako će u Saboru ostati jedan mandat, kako se ne misli baviti politikom. ‘Nakon sadašnje spoznaje, promjene koje želim nisu moguće i sam ih ne mogu proizvesti. To jednostavno nije u mojoj moći. Odbijam sudjelovati u takvim ciklusima. Time bih negirao sebe jer bih od toga da mi je politika instrument, došao do toga da mi je politika cilj’, kazao je Vučetić u jednom od intervjua.
Nedugo nakon toga istupa, pobija sve rečeno i najavljuje kandidaturu za predsjednika države. Tada to objašnjava nedostatkom pravih kandidata te da će odustati ako se pojavi onaj kojega će moći poduprijeti. Sva sreća za njega da se pojavljuje Zoran Milanović, kojemu je dao podršku, pojavljivao se na nekim njegovim skupovima, u medijima isticao njegove kvalitete, jer da nije, tijekom predsjedničke kampanje mogli smo možda gledati i kandidata Marka Vučetića.
Nedavno je komentirajući izjavu Branka Bačića o tomu kako bi prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman ratificirao Istanbulsku konvenciju, poručio kako bi Tuđman da je živ, nastavio usmrćivati ljudska prava, kao što je radio dok je vladao Hrvatskom u punom smislu riječi, jer je negirao demokratsku volju.
Osvrćući se na slučaj gay para koji već neko vrijeme pokušava udomiti dijete, Vučetić kaže ‘kako odgoj djece nije seksualni čin te kako su oni koji ga tako vide manijakalni’.
‘Onaj tko se poziva na seksualnost udomitelja, očito zbog svoje pseudomanijakalnosti ili manijakalnosti smatra da se seksualnošću dijete odgaja. Pozvao sam i prozvao sve one koji smatraju da je odgoj djeteta ili onog udomljenika seksualni čin, da nisu ništa drugo nego manijaci, da se suoče sa svojom manijakalnom argumentacijom i pozicijom. Ako Hrvatska želi biti sekularna država, ona ne može počivati na vjerskim istinama’, kazao je Vučetić.
Danas je Marko Vučetić izvanredni profesor na Odjelu za filozofiju Sveučilišta u Zadru, na Teološko-katehetskom odjelu predaje nekoliko predmeta među kojima su Povijest filozofije i
Teologija i politika. Prije toga radio je kao profesor u Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II. u Zadru, gdje je predavao filozofiju, a ondje mu je supruga i danas zaposlena.
Sugovornici Hrvatskog tjednika: ‘Ne znamo ništa, prije je bio normalan!’
Sugovornici Hrvatskog tjednika sjećaju ga se iz toga razdoblja i kažu da ga ne pamte ovakvoga. Prema njihovima riječima, uvijek je bio umjeren, nikada nije imao ovakve ili slične ispade te je s njim bilo lijepo surađivati. Većina je zapravo iznenađena ovime što se sada događa.
‘Znate, on je uvijek nosio stigmu svoga oca, ipak je dijete bivšega svećenika i to ga je pratilo. Ljudi su ga svrstavali u neku ladicu, htio ne htio. Osobno ga nikada nisam tako gledao. Za mene je bio jako dobar profesor i zaista sam uvijek razmišljao tako o njemu. Ovo što danas vidimo i čujemo, daleko je od onoga kako ga pamtim. Što se dogodilo i čemu ovako velike promjene – ne znam. Ali ne treba suditi čovjeku, on najbolje zna zašto je tako. Meni je žao što je tako, ali ne vrijedi nešto govoriti’, kaže nam jedan od svećenika koji je radio u gimnaziji u isto vrijeme kad i Vučetić. Svi su oprezni kad je riječ o njemu, nitko ne želi ništa javno reći, samo komentiraju kako su i sami iznenađeni onime što čuju. Na pitanje koliko je to u skladu s onim što Crkva naviješta s obzirom na to da predaje na Teološko-katehetskom studiju u Zadru, kažu kako se nitko od polaznika nije žalio, ali da ni njima nije lako.
Izjave poput onih da je sinu dao ime Ivan Pavao pa najprije objašnjavao kako mu dao ime po papi Ivanu Pavlu, a zatim, kad se prebacio na drugi politički spektar, izvukao je Jeana Paula Sartrea kao adut po kojemu je nazvao sina, kako je od čovjeka odgojena u katoličkom duhu, koji je cijeli život na neki način vezan uz Crkvu, došao do zvijezde ljevice, moguće su samo onome tko je, kako je i Bušić kazao, bez ideala, a kad nema toga, onda ni čovjek ne vrijedi. Njegove izjave od prije nekoliko godina da ulazi Most jer tu vidi jedini način borbe protiv korupcije i zaštitu nacionalnih interesa tako su daleko od svega onoga što Marko Vučetić danas radi i predstavlja. Osim što je mjerodavan za apsolutno sve događaje u Hrvatskoj, danas je i jedan od gorljivijih govornika na SNV-ovim tribinama.
Ne ulazeći u meritum stvari, ali i ne dopuštajući si osude nekoga samo zato što promišlja drukčije, onako kako misli da je najbolje za njega, njegov osobni probitak i želje, referirat ću se na knjigu ‘Čovjek’ Jurja Jurjevića koji piše o čovjeku bijedniku i patniku. Kada je opisivao ljudske mane, nevrijedne ljude, onda ga je misao o čovjeku bijedniku i patniku opominjala da ne diže mača protiv čovjeka, da ga ne osuđuje, da ne nastupa nemilosrdnom osudom nego da nastupa sa sućuti i razumijevanjem: ‘U kakve sve pogreške ne zapada, na kakve se korake ne odlučuje, što sve ne gazi, samo da bi zadovoljio onu svoju neukrotivu želju da živi što ljepše, bolje i dulje. Tu je on u stanju počiniti i ono najgore, postati vuk, gaziti po drugom čovjeku, prezreti sve što je veliko, vrijedno i sveto…’
Kad smo takvi, onda lako pogazimo i ono u što smo nekoć možda vjerovali i za što smo trebali živjeti. Kad nema toga, onda ni život nije vrijedan življenja.
*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
