Miki Bratanić: Marko Perković Thompson i ‘Za dom spremni’ – nepresušna tema za blaćenje Hrvatske

PRIRUČNIK ZA ŽIVOT U HRVATSKOJ

Osim ustaša i katoličke crkve, nekima kao vječna i nepresušna tema za blaćenje Hrvatske, služi pjevač Marko Perković Thompson, dragovoljac sa statusom “Junak Domovinskog rata”.

Taj čovjek koji je praktičan antifašist jer se borio protiv fašista, preciznije četnika, u svojoj vlastitoj državi postao je fašist, preciznije netko ga je prikazao kao fašista. Njegove antifašističke pjesme pretvorili su i prikazali kao fašističke.

Ako se na ičemu može napraviti doktorska disertacija psihoanalize hrvatske stvarnosti onda je to njegova pjesma “Bojna Čavoglave”. Ta pjesma koja je živo svjedočanstvo agresije fašista tj. četnika na Hrvatsku i njegove Čavoglave, postala je zabranjena i nepoželjna. Od pjesme u kojoj se bodre branitelji, te pokazuje na okrutnost agresije i ponavljanje povijesti, postaje zločinačka i agresivna. Kakva transformacija! To je umijeće ratovanja. Ali i bijeda Hrvatske.

Smeta li stvarno nekome njen početak tj. uvod ili pak njen sadržaj? I kako se to netko brine o žrtvama smisla uvoda, a ne brine o žrtvama smisla čitave pjesme?

Je li Marko s Thompsonom u ruci jurišao s ustaškim postrojbama na neki grad u Srbiji i njegov goloruki narod, ili je branio svoje Čavoglave od dobro naoružanih četnika koji su došli iz Srbije pomagati onim domaćim? Je li Thompson državni neprijatelj ili su državni neprijatelji oni koji su pucali na njega i njegovo mjesto? Tko je izveo ovaj nevjerojatan preobrat i uspio ugušiti glas istine koji vapi kroz ovu pjesmu?

Ustaški zločini koji su davno kažnjeni i to bez suda, te ustaše kojih odavno nema, nekima su očito veći problem od četničkih zločina koji nikad nisu kažnjeni, te od četnika kojih ima u neograničenim količinama u “regionu” i
nažalost u Hrvatskoj.

>Thompson pravomoćno oslobođen za izvođenje “Bojne Čavoglave” s pozdravom “Za dom spremni”

>Davorin Karačić: Zahvaljujem profesoru Ivi Josipoviću na peticama; naučio me kako obraniti pozdrav “Za dom spremni”

Pozdrav “ZA DOM SPREMNI” prvi se put počinje koristiti 1932. godine od strane ustaškog pokreta UHRO za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kao odgovor na monarhističku represiju, srpsku hegemoniju, totalitarističku diktakturu i četničke terore, a u cilju obrane svoje domovine, svog doma i nastojanja stvaranja svoje države. Što je u tom pozdravu loše u ovom kontekstu?

Pozdrav “ZA DOM SPREMNI” koristio se za vrijeme Drugoga svjetskog rata u bitci na Ljevča polju u kojem su ustaše pobile 7.000 četnika, zarobile njih 5.000 među kojima četničke vojvode Đurišića, Ostojića i Baćovića, te tako četnicima nanijeli jedan od najtežih poraza ikada. Što je u tom pozdravu loše u ovom kontekstu?

Pozdrav “ZA DOM SPREMNI” koristio se za vrijeme Domovinskoga rata kao odgovor na gotovo iste one četničke terore, represiju, hegemoniju i diktakturu, ovaj put u režiji nove Jugoslavije, od Vukovara do Dubrovnika. Što je u tom pozdravu loše u ovom kontekstu?

Pozdrav “ZA DOM SPREMNI” koristi se danas, kao i nekad, od strane nekih, isključivo u kontekstu Jasenovca i ustaških zločina, a sve u cilju represije i diktakture prema Hrvatskoj i njenom narodu. Isključivo je to cilj onima koji nažalost još uvijek žive od ovakve svoje rabote. Oni nikad neće osuditi četničke i komunističke zločine, ni bilo koja druga zla usmjerena prema Hrvatima i Hrvatskoj. Naprotiv, veličaju zvijezdu petokraku, maršala Tita, Jugoslaviju, komunizam i sve zloglasne organizacije, zanemarujući bezbrojne njihove žrtve, ali im je “ZA DOM SPREMNI” zločin. To je zlo.

Ne mislim da nam je pozdrav “ZA DOM SPREMNI”, ma koliko god imali uporišta za njega, danas potreban i nužan, jer je ipak kompromitiran i od toga se ne može pobjeći. Uostalom, jadan je čovjek koji od parola živi i komu su parole potrebne za dokazivanje. Treba uvažavati činjenicu da postoje žrtve ustaškoga režima, koje treba poštovati, jer ljudski je poštovati i uvažavati SVE žrtve. Ali poruka ovoga pozdrava u smislu otpora represiji, stranoj hegemoniji, teroru i tiraniji, svakako nam treba, uvijek. I ne treba nam ga nitko “nabijati na nos”, a pogotovo ne četnici i komunisti, koji se nikad nisu odrekli svojih vlastitih zločina, niti su se pokajali i ispričali. Oni bi trebali napokon početi uvažavati i poštovati svoje žrtve i počistiti prvo svoje dvorište, prije nego krenu u čišćenje tuđeg. Zapravo, oni to sami neće učiniti nikada, pa bi im netko to trebao početi “nabijati na nos”.

Osobno sam u jednom svom članku javno pozvao Marka Perkovića da preskoči i izbaci iz ove pjesme njen uvod, odnosno ovaj pozdrav, ne zato jer mislim da je Marko s tim uvodom mislio nešto loše, već zato da bi njegovim neprijateljima oduzeo hranu kojom se hrane, a ujedno i instrument kojim mu pjesmu zabranjuju i usput blate Hrvatsku, na isti
način na koji su je nekad blatili. Iskreno bih volio da me posluša i da uvodnog pozdrava u pjesmi, ali i bilo gdje drugdje nema. Ali nakon ovolikog licemjerja i agresije u medijima, uvažavajući kontekst u kojem je pjesma nastala, poštujem njegovu dosljednost.

Jer jasno je da su ti njegovi neprijatelji baš oni naši državni neprijatelji od kojih je Marko sa svojim prijateljima branio svoj dom. I nisu ti neprijatelji samo u Srbiji, već imaju svoje pomagače ovdje u Hrvatskoj, bez kojih ne bi mogli odraditi svoju rabotu. Unutarnji neprijatelji, pojam kojim su nas desetljećima plašili, zapravo su oni sami.

Punili su nam glavu o suradnji ustaša s četnicima, a upravo su oni ti koji su s četnicima surađivali onda i danas u jednom jedinstvenom projektu uništavanja Hrvatske. Njihovu zvijezdu petokraku zajedno s kokardom svi smo mogli vidjeti na svoje vlastite oči ranih devedesetih. Pucali su na Thompsona.

Osim pjesme “Bojna Čavoglave”, i mnoge druge njegove pjesme pogađaju u srž naših problema, u sridu. Zato su očito na meti onih o kojima tekstovi govore. Jedan od njih je svakako i pjesma “Prijatelji” u kojoj se Marko pita
“Jesu li nas prevarili?” A odgovor je JESU, naravno da jesu. I to dobro. Samo mnogi to ne razumiju, ili razumiju ali se boje reći naglas.

A vrhunac njegovog izričaja je pjesma “Moj dida i ja” i njen stih: “…moj dida i ja, drugo vrijeme, ista sudbina…”. DRUGO VRIJEME – ISTA SUDBINA.

Vremena su se dakle samo naizgled promijenila, ali sudbina proganjanja Hrvata, zatiranja istine i stvaranja laži ostala je ista. I to čovjeku nešto govori.

Zato se čovjek, ako je čovjek, ne bi trebao ustručavati progovoriti, reći i posvjedočiti istinu. To je ljudska dužnost. I “Smrt fažizmu” i “Sloboda narodu” i “Za dom spremni”, pozitivne su poruke ukoliko ih promotrimo izvan konteksta naše nerasvijetljene povijesti. Svaka je na svom mjestu, ali smo ih mi kompromitirali, svatko na svoj način. Zapravo, najviše su ih kompromitirali oni. Mi smo šutjeli.
E moj narode!

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr