Ministar državne imovine Goran Marić u intervjuu za Večernji list BiH govorio je o ministarstvu kojemu je na čelu i svom radu, ali i o temama vezanima uz njegovu mladost u Hercegovini i život u Zagrebu.
Na pitanje o radnom vremenu ministra, Marić kaže kako ministar nema i ne može imati radno vrijeme.
„Stvar je to odgovornosti, odnosa i snage interesa da nešto napravite. Samo plivanje u poslovima resora državne imovine ne može osigurati učinkovitost obavljanja poslova. Kada je riječ o složenost ovog posla, o vlasništvu i imovini, može se pokrenuti čitava akademija… Osobno sam radio uvid u ideju te zaključio kako postoje razlozi za utemeljenje kolegija o temi država, imovina, identitet… To bi bio jedan novi dragocjeni aspekt integralnoga znanja o modernoj Hrvatskoj“, kaže ministar Marić i dodaje kako su upravo imovina i vlasništvo odredili narav političke orijentacije i ukupnih društvenih odnosa.
„U poslu osobno volim gledati cjelinu, kontekst, okolnosti, znakove, trenutačne fenomene, a najdublje sediment i uvjetovanost ukupnog stanja u Hrvatskoj. Slikovito rečeno, radim i kad spavam.”
Knjiga ministra Gorana Marića „Slom lažnog proroštva“ govori o gospodarskoj krizi u Hrvatskoj i svemu što je do nje dovelo, a Marić kaže kako je motivacija za pisanje bio osjećaj duga prema Hrvatskoj iz kojega proizlazi dužnost da se taj slom ispravi.
„Sigurno je da aktualna Vlada ima uvide u realno stanje društva i gospodarstva. Iz toga se onda stvaraju mogućnosti povlačenja poteza. Nema brzopoteznoga i čudotvornog rješenja iako je često potrebno posegnuti i za ad hoc mjerama. Osobno sam sklon pratiti korelacije pojava i rezultata te poteze osnažiti zrelim odlukama i strategijama. Godina bilo koje vlade dovoljna je tek za identifikaciju, a i čitavi jedan mandat potreban je za pokazati bitne promjene“, kaže Marić o gospodarskoj slici Hrvatske.
Marić naglašava kako misli da Vukovaru nije osigurano ono memorijsko mjesto koje traži njegova snaga i kakvu težina drame i okolnosti zahtijevaju.
„Nažalost, Hrvatska kao da još prohodava u prostorima svoje stvarnosti. I, što je nedvojbeno, Vukovar u tome nije osamljeno mjesto ni fenomen.“
Mjesec studeni je dio godine kada se cijela Hrvatska prisjeća žrtve Vukovara, ali je i mjesec kada se obilježava stvaranje Hrvatske zajednice Herceg Bosne. 1991. u Grudama je ustanovljena HZ Herceg Bosne, a okolnosti su tada bile neizvjesne i konfuzne za Hrvate u BiH, naglašava Goran Marić, rođeni Gruđanin.
„Kako povijest ne čeka, to je bio najsigurniji politički put integracije i obrane interesa Hrvata u BiH. Poznato je da međunarodna zajednica nije prihvatila ovu motivaciju njezinih utemeljitelja. Nama danas, bez obzira na sve emocije i višegodišnja iskustva, ostaje obveza mudrog vrednovanja i afirmativnoga odnosa prema čvrstoj BiH sa sigurnim, punim konstitutivnim statusom Hrvata. U cilju da on bude bolji nego što je danas“, kaže Marić.
Hercegovačko tlo zamijenio je životom u Zagrebu, ali redovito odlazi u Grude i ističe kako dio tradicije nosi u sebi i nastoji ga osnažiti. Prošle je godine primio Večernjakov pečat „Naše gore list“ za koji kaže kako je dragocjeno priznanje.
„Ja to shvaćam kao uzvraćanje ljubavi za ljubav! Jer odlazak iz zavičaja, bez obzira na razloge, u čovjeku izaziva neki osjećaj krivnje. Trenutkom odlaska započinjemo sanjati povratak. Ali, povratak se često odgađa, kao i ispunjenje svakog čovjekova sna. Upravo na tom stvarnom i imaginarnom putu povratka šaljemo poruke kao otrgnuti list svojoj gori. A taj se list ničim ne da i ne može otrgnuti.“, kaže ministar državne imovine.
Na pitanje dolaze li bolji dani za hrvatski narod, Marić kaže:
„Kako bih se mogao smatrati ozbiljnim i odgovornim ako ne bih vjerovao u budućnost našeg naroda! Hrvatski narod nikad u svojoj povijesti nije odustajao. I kad je bio izložen povijesnim milenijskim dezintegracijama, a one su bile česte, nikad nije pristao ne bezuvjetnu pokorenost. Uvijek je znao sačuvati izlaze… I koliko god je ovo vrijeme kompleksno i konfuzno, njegov će um, i svjesni i nadahnuti kršćanski entitet, osigurati i sačuvati svoj suvereni misaoni i stvarni prostor. Bitno je pritom da u budućnost idemo bez antagonizama kao narod golemog povijesnog iskustva, razumno i u miru. Jer nikakvi sukobi ne vode dobru. Oni vraćaju povijest natrag, u stanje trajnog poraza i frustracija, a time u nenadoknadive gubitke. Jednako tako, ne možemo u budućnost kao narod s osjećajem manje vrijednosti, nego velikodušno u svom punom integritetu, u praktičnom i plodnom suglasju sa svojim okružjem. Mi smo narod povijesti, njezini sudionici, branitelji i graditelji. Unatoč podjelama, mehaničkim kroz velika iseljavanja, ideološkim i drugim instrumentalizacijama, sačuvali smo ime i njegovo značenje. Sačuvali smo taj instinkt, taj imunitet i memoriju. Upravo naša nas povijest može čuvati od pogrešaka, a osobito od amnezije. Devedesete su godine donijele odlučujuću autentičnost kao jamstvo za bolje dane koje spominjete. Ove činjenice zahtijevaju dostojne lidere, puninu mudrosti, orijentaciju i zajedništvo naroda.“
