Moja obiteljska grupa na Viberu, koja nas okuplja u šesterokutu Imotski – Split – Zadar – Požega – Zagreb – Melbourne, naslovljena je „Geni kameni“, pa me uhvatio strah kad pročitah da je to odjednom fašistička i nacistička pjesma. Molio bih da pročitate moje skrušeno priznanje da jesam gena kamenih! I što sad?
Neopisiva proslava povijesnog uspjeha hrvatskih nogometaša
15.srpnja 2018. u Moskvi je u finalu Svjetskoga nogometnog prvenstva Hrvatska prvi put osvojila srebro, nakon što je više sportskom nesrećom, izgubila čak 4:2 od Francuske, koja ima skoro 15 puta više stanovnika, a glupa statistika kaže da to onda znači da Lijepa Naša ima 15 puta više nogometnih talenata nego ta negdašnja svjetska kolonijalna sila. I umjesto da u sljedeće 4 godine raspravljamo samo o tome u čemu je to Hrvatska još igdje druga u svijetu, da se veselimo nakon šest teškom mukom izvojevanih pobjeda u Rusiji, to se već sutradan počelo micati u stranu, bačena je kost razdora među hrvatski puk koji se opasno počeo veseliti i ujedinjavati nakon svake pobjede Vatrenih. Ne ističe se da smo postigli najviše golova do sada, da je Subašić obranio četiri penala, da je Brozović najviše pretrčao na jednoj utakmici, a Perišić na cijelom prvenstvu od svih 700 svjetskih igrača, da je Mandžukić prvi i jedini u finalu postigao i gol i autogol, da je… Nekima je važno samo tko je što zapjevao na derneku, zbiljskoj pučkoj fešti dočeka zlatnih Srebrnih. I doista, tijekom mjeseca dana prvenstva u navijačkim zonama u svakom mjestu rađala se neopisiva radost. Nakon dvadesetak godina na licima većine hrvatskih građana kao da je nestao sav onaj očaj, jad, tuga i gorčina života nakon neuspješnih vladavina predsjednika Mesića, Josipovića, pa i prve dvije godine Grabar Kitarović, i svih naših lijevih i desnih vlada u kojima nema stranke koja nije odsjedila makar mjesec dana u vlasti. Iz duša i starih i mladih obučenih u crvenobijele kvadratiće zrcalio se osmijeh, ponos, samopouzdanje, nada i vjera da konačno bolje sutra može doći i na ovom prelijepom kutku kugle zemaljske, ako se stvari daju pravim ljudima na pravim mjestima. Osjetila se ta vedrina i mentalna svjetlina u svakom postu i objavi ljudi na društvenim mrežama, koje su prštale već nakon minutu dvije nakon pobjede vrlo duhovitim i beskrajno smiješnim pošalicama, vicevima i fotomontažama s našim jadnim političarima, lopovima, osobito onima kojima su ovo najtužniji dani u trećem tisućljeću. I što sad?
A kako je počelo podrivanje Vatrenih?
Iskreno, nakon svakojakih natpisa u medijima, i ja sam prije mjesec i pol bio vrlo sumnjičav u snagu hrvatske nogometne vrste, ne vjerujući čak ni u naš prolaz skupine. Posebno me rastužilo da su i iz moje Dalmacije reprezentativci ispraćeni u Rusiju javnim grafitima po Splitu i Trogiru s porukama „Dabogda sve izgubili“, „Mrzim repku“, „To nije moja reprezentacija“… A onda smo pobijedili Nigeriju, pa su dežurni ideolozi i sveučilišni profesori već primijetili da za „kockaste“ igraju samo desničari, pitajući se tko ih je prvi naučio držati ruku na grudima dok svira nacionalna himna. Onda smo maestralno prvi put u povijesti pobijedili argentinske meštre od nogometa, ali je istu večer temom dana postalo pitanje tko je naručio „crne ustaške“ reprezentativne dresove, iako u takvim tamnoplavo-crnim dresovima igra Inter Milano i toliki drugi klubovi i reprezentacije, i baš nitko ih ne zove fašistima. Skoro je počelo i razglabanje je li na tom dresu prvo polje grba tamnoplavo ili crno! Onda je rezervna momčad Hrvatske pobijedila Island, a naši urbani, liberalni i tolerantni građani su na mrežama svih mreža promptno ismijavali izjavu izbornika Zlatka Dalića da su Modrićevi dečki igrali i za hrvatske branitelje, poručivano im je u Kalilingrad da igraju za svoje eure. A nogometaši im iz svlačionice u video klipovima zapjevali Grdovićevu: „Nije u šoldima sve!“
Onda su stigle tri teške utakmice s produžecima, dvaput s penalima, ali je nakon pobjeda neviđeno slavlje navijača pokušano biti zamračeno novim dežurnim pitanjima: čiji je Subašić, i Ukrajina je ustaška, skuplja li to Kolinda predizborne glasove, je li morala obući „kockastu“ majicu, zašto se na tribini previše smije… I nakon finalne utakmice s Francuzima proplakalo je i nebo, kada je predsjednicu kiša smočila „ko čepinu“ između kišobrana kojima su bili pokriveni muški kavaliri. Slijede novi šamari demokratski izabranoj predsjednici: s kime se sve ljubila i grlila, je li bila pijana, a doktor socioloških znanosti S. B. (46), zaposlenik HAZU, čak je na svom Twitteru pitao kome će Kolinda „po rasporedu popodne popušiti i …“ (zanimljivo, ta je screenshot slika netragom skinuta sa svih portala!). I ono najčudnije: naše velike feministice i zagovornice Istambulske konvencije za zaštitu žena prednjače u takvim napadima prema toj ženi, zaboravljajući da riječ jače siječe od mača, i da često više bole verbalne uvrede od puke pljuske po ruci. I što sad?
Reprezentacija je i moja, samo ako će pjevati moje pjesme
I nakon povijesnog srebrnog uspjeha Vatrenih, mislim da ćemo ga teško više ikada dosegnuti, nesretni urbani navijači su šest pobjeda u sedam utakmica već tumačili kao – četiri neuvjerljive pobjede, dva neodlučena i poraz. Što je u biti točno, ali koliko se sjećam, dvaput su pucani i penali da bi se znao pobjednik! Nije to bila njihova „građanska“ reprezentacija, u svojim su dušama zahvaljivali bogu ili vragu što Vatreni nisu pobijedili i sedmu utakmicu zaredom u Rusiji, no sutradan popodne, kada su vidjeli da je gotovo referendumski pola Zagreba izašlo na ulice, odjednom su i oni postali sretni i slavili pobjedu! Do trenutka dok Vatreni nisu sletjeli u zrakoplovnu luku koja nosi Tuđmanovo ime, a u otvoreni autobus nije ušao Marko Perković Thompson, kojega su u njega pozvali baš viceprvaci. Toga žarkog ilinštaka društvenim se mrežama opet zavaljala nova lavina fašističkih objeda nogometaša. Viceprvaci su postali primitivci koje treba preodgojiti, odrediti koje pjesme smiju slušati, skoro nisu predložili i lektirni kurikul što trebaju čitati, koje filmove gledati. Može biti da su i putovali tih petnaestak kilometara punih pet sati, jer su u to vrijeme trajali teški diplomatski pregovori s Vladom tko se smije pojaviti na pozornici pred kojom je već više od stotinjak tisuća žednih gledatelja.
Da Republika Hrvatska nije pravna država, u kojoj ima preveć država u državi, potvrđuje i slučaj da građanin Marko Perković Thompson, koji nijednom pravomoćnom presudom nije osuđen za poticanje fašizma, može pjevati na javnom koncertu u Varaždinu, u Puli mu je u demokratskoj Istri to odavno zabranjeno, a u Zagrebu čas jest, čas nije, ovisno kako se Bandiću i premijeru „ćejfne“ (Thompsona nitko nije spriječio da pjeva na Trgu bana Jelačića za vrijeme Račanova i Mesićeva mandata 2003. na dočeku zlatnih hrvatskih rukometaša), pa mu je 16. srpnja 2018. na Trgu dopušteno tek da gleda kako klapa HRM-a pjeva njegovu „Lijepa li si“, a na početku druge javno „naručene“ pjesme „Geni kameni“ isključena je struja. Eto, kako je već pet godina prošlo od njegova studijskog albuma „Ora et labora“ (2013.), možda bismo ovog ljeta mogli konačno dobiti njegov novi singl album uživo „Unplugged na Jelačića placu“.
Otpjevana je tako na pozornici motivirajuća himna Vatrenih „Lijepa li si“ s davnog albuma „Vjetre s Dinare“ (svaki naš zlatni naraštaj sportaša ima svoje himne, Balićevim rukometašima to je bila „Morska vila“…), no ona je odmah proglašena nepoćudnom zbog stiha “Herceg Bosno, srce ponosno“, jer je tolerantnim demokratima to asocijacija na ratnu tvorevinu hrvatskog naroda (a to što takva na zlu stvorena tvorevina Republika Srpska i danas postoji u BiH – nema veze). Ne smije u Thompsonovoj pjesmi stanovati „licentia poetica“, nema veze što su iz tog kraja rodom oba naša medaljama okićena izbornika (Blažević i Dalić), nego strogo po ustavu, Marko mora točno nakon 20 godina ponovno u studio i prepjevati taj stih u novi osmerac „Bosno i Hercegovino“, a „srce ponosno“ neka odnesu vjetrovi s Dinare za sva vremena.
Svi znamo, na poziv Luke Modrića, Thompson je počeo pjevati „Gene kamene“, ali je tada isključen razglas i proslava je naprasno zaustavljena. Zanimljive su prosudbe teksta te pjesme koje objavljuju urbani, tj. tolerantni sudionici društvenih mreža. Odreda im je ta pjesma odurna, nacionalistička, seljačka, primitivna, bljuvotina, da ne nižem više epitete koji zapravo govore da su takvi ocjenjivači zapravo rasisti prema ljudima (vlajima, ne građanima RH) iz Dalmatinske zagore. Iako navodno nikada nisu ni slušali tu pjesmu, neki od njih je unaprijed ne vole, i ne samo to, nemaju barem tri stupnja gradacije u emocionalnom odnosu prema pjesmi, ako je ne vole onda ne da ih ona jednostavno ne zanima ili su „ravnodušni“ spram nje, nego je odmah žestoko mrze, ne znajući da je mržnja najveća bolest. Osobno, ne mrzim ni jednog zločinca, tko sam ja da sudim?!
A ta pjesma zapravo ima lijepe, etične i etičke poruke na slatkoj dalmatinskoj ikavici: „Budi čovik to je dika!“ Ili: „Ne daj na se, ne daj svoje!“ Dok je tako Tito govorio („Tuđe ne ćemo, svoje ne damo!“), to je bilo humano i na crti „aktivne miroljubive koegzistencije nesvrstanosti“, a kad to Thompson pjeva, onda je to nacionalistički usklik koji Lijepu našu čuva samo za domoroce. Što tek reći za sjajni stih upućen svim našim i bjelosvjetskim imperatorima, tajkunima i lopovima: „Nemoj tuđe, prokleto je!“ Koliko bi manje suza bilo na ovom svijetu da se držimo tog moralnog načela!
Čudno, ta pjesma objavljena 1996. mjeri se danas iz konteksta 2018. godine(kao i pjesma „Bojna Čavoglave“ iz 1991., a kad se istim aršinom pogleda neki događaj iz 1945., onda je to ustaško revidiranje povijesti. Tako je thompsonomrscima najsporniji stih u pjesmi: „Loša bila ’45.-ta / Rasula nas preko svijeta“, odmah zaključujući da je to negacija antifašizma. Hvala boga da je fašizam poražen, ali u komparaciji opisnog pridjeva „loš“ nije rečeno ni lošija, ni najlošija, već „loša“ bila ’45. A kakva bi ona mogla biti onima kojima je nova partizanska vlast, i nakon završetka rata 9. svibnja 1945., bez suđenja ubila djeda, oca ili brata koji su možda silom bili mobilizirani u ustaše, domobrane ili jednostavno prokazani kao nesimpatizeri nove komunističke vlasti, koja im je nacionalizirala, tj. ukrala tvornice, kuće, vile…? A kakva bi mogla biti ’45. nama u Zagrebu, kojima je došao jednopartijski totalitarizam, a u također nad fašistima pobjedničkim Parizu, Londonu i Washingtonu, pa čak i gubitničkom zapadnonjemačkom Bonnu, ostala parlamentarna demokracija? A kakva bi mogla biti ’45. onima koje je ubrzo pozobao Goli otok zbog mišljenja, ili onima koji su sljedećih desetljeća, nemajući posla u Jugoslaviji, morali gastarbajterskim i pečalbarskim putima po Zapadnoj Europi i ostalim kontinentima?
A prema kolumni „Ko to tamo peva“ publicista B. D. (54) u srpskom tjedniku „Novosti“ (20. srpnja 2018.), ta je pjesma i „nacistički šlager“ jer poručuje: „Plave krvi, bijela lica / Rađaju se nova dica / Na kamenu ka na svili / Di oduvik mi smo bili“. Dok u više zapadnoeuropskih i skandinavskih zemalja kraljevske obitelji moraju biti „plave krvi, bijela lica“, i nitko ih za to ne optužuje, u Dalmatinskoj su zagori nacisti i fašisti, jer se tamo od stoljeća sedmog rađaju crnci, mulati i Kinezi. Na tim neponovljivim proslavljalištima mladih diljem Lijepe Naše, unatoč organizacijskim propustima, nije bilo ozbiljnijeg izgreda, pijanih, nije viđena ni jedna ustaška kapa (u Francuskoj je tijekom proslave bilo mrtvih, suzavaca, zapaljenih auta…), no između oko sedamsto tisuća radosnih u svim našim gradovima tijekom slavljeničkog tjedna, sporna je samo jedna osoba – MPT.
I sad ono najzačudnije – nitko u medijima ne spominje pravog autora tih stihova, koji nije Thompson. Prema podacima agencije ZAMP (čijim se novcima dobro potkožio i bivši predsjednik Ivo Josipović), autor teksta „Gena kamenih“ je jedan od naših najvećih živućih hitmejkera na pop glazbenoj sceni Nenad Ninčevoić. A što sad – I Ninčević je fašist?
Pjesma je poletna i zanimljiva i u glazbenom izričaju, neke izuzetno podsjeća na urnebesni „Thunderstruck“ australijske hard rock skupine AC/DC, a iznimno lijepo zvuči i u antologijskoj Thompsonovoj „live“ izvedbi, prvi put izvedenoj deset godina kasnije na punom Poljudu 2006., kada je ukolajnjena u popularno završno kolo opere „Ero s onoga svijeta“ Jakova Gotovca, uz pjev i ples članova splitskog KUD-a Jedinstvo. Za tu su obradu „Gena kamenih“ brojni muzikolozi, te Thompsonu neskloni glazbeni kritičari, tada pisali da je izvrsni, antologijski spoj naše baštine, opere i rocka. I sada se mora postaviti pitanje kukavičkom i u ovom slučaju traljavom i neinventivnom redatelju dočeka Vatrenih u Zagrebu Krešimiru Dolenčiću, koji je režirao tu operu i u nacionalnim kazalištima u Zagrebu i Splitu (u zagrebačkom HNK-u 10. siječnja 2018. godine je bila njezina jubilarna 700. izvedba!), zašto nije na pozornici postavio tu izvedbu Thompsona i Zbora HNK Zagreb, ili splitskog KUD-a, te tako svim svjetskim kamerama uključenim na glavnom trgu naše prijestolnice ponudio tu vrsnu glazbenu simbiozu rock glazbe i najslavnije slavenske komične opere, koja je od 1935. do danas izvedena na više od stotinu svjetskih opernih pozornica, a Begovićev libreto (opet jedan vlaj!) preveden na sedam svjetskih jezika? Ili bi i Begović ispao fašist! I što sad?
Ovako velika proslava uspjeha nogometnih svjetskih doprvaka, koja je pokazala zajednički i snažni kucaj nacionalnog bila, i koja će se nastaviti u četvrtom srpanjskom tjednu u Međugorsju, Mostaru i Livnu, snažan je udarac aždaji jugoslavenskog nacionalizma na izdisaju, i stoga treba očekivati nove udbaške podvale iz tih ožalošćenih krugova. A jedan od tih poteza su i objave o nekim svjetskim medijima koji prenose slike hrvatskih reprezentativaca koji su se slikali s fašistom Thompsonom. Istina, objavljeno je desetak takvih tekstova u, Hrvatskoj tradicijski nesklonim, zemljama u čijim parlamentima, usput, sjedi barem jedan član ekstremne desnice, dok u Hrvatskoj takvi ne mogu prijeći ni izborni prag, ali kao da stotine tisuća „desničara“ u Hrvatskoj ne znaju sami kliknuti na internetske tražilice i vidjeti statistički broj koji potvrđuje da su u protekla tri tjedna, otkada mali Vatreni pobjeđuju velike, oko šezdeset milijuna puta otvorene stranice u kojima se pretraživao pojam „Hrvatska“ i njezine osobitosti.
I najnovija vijest – manje poznati mladi hrvatski reprezentativni stoper Duje Ćaleta Car, koji je odigrao tek jednu utakmicu u Rusiji, nakon što je uslikan kako pjeva s fašistom Thompsonom, potpisao je ugovor i prešao iz austrijskog Salzburga u francuski klub Merseille za čak 17 milijuna eura. A koji još veći transferi tek slijede? I što sad?
* Autor teksta je Mladen Vuković, potpredsjednik splitskog Ogranka Društva hrvatskih književnika
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
