Moraju li Hrvati biti UVIJEK KONTRA jedni drugima?

U petak prvi je put emitirana nova razgovorna emisija HRT-a Uvijek kontra, uz voditeljicu Moranu Kasapović dva su stalna komentatora, Igor Zidić i Igor Mandić. Zidić je bio predsjednik Matice hrvatske od 2002. do 2014., Mandić je bio novinar Vjesnika od 1966. do 1993., stariji ga pamte po kolumni Notes u VUS-u (Vjesnik u srijedu), mlađi po člancima u Erotici, najmlađi po ljevičarskim, jugonostalgičarskim, uglavnom promašenim kolumnama u srpskim Novostima.

Prvu emisiju naslova “Podjele i pomirbe” voditeljica je najavila s: “Kada će u Hrvatskoj završiti Drugi svjetski rat? Dijelimo li se doista na crvene i crne?”, u goste je pozvala Tvrtka Jakovinu, jednog od tri povjesničara lijeve provenijencije koji bi možda bez problema mogli dobiti kakvu sinekuru na HRT-u koliko minuta mjesečno provedu tamo.

Drugi gost bio je Ivo Lučić s Hrvatskog instituta za povijest, po struci pravnik i povjesničar, koji je neposredno po završetku Domovinskog rata napredovao od stožernog brigadira do general-bojnika.

Lučić je emisiju otvorio jasnom dijagnozom našega društva “Hrvatsko se društvo nije moglo izliječiti jer nismo živjeli u slobodnom društvu, tamo gdje su ljudi mogli slobodno reći što misle i što osjećaju, živjeli smo u režimu koji je bio u mnogočemu totalitaran i zato posljedice tog režima osjećamo i danas. Zadnjih 25 godina pokušavamo doći do nekih rješenja, međutim politička upotreba Drugog svjetskog rata, pokušaj zauzimanja moralno superiorne pozicije od određenih krugova, pokušaj legitimacije svoje vlasti, sve je to ono što onemogućava na neki način završetak Drugog svjetskog rata. Osim toga mi spadamo u one zemlje koje još uvijek nisu pokopale svoje mrtve i koje nemaju pravu i punu istinu o Drugom svjetskom ratu”, rekao je Lučić.

Jakovina se nekoliko puta pokazao ili nekoncentriranim ili nekompetentnim, na pitanje voditeljice je li jedno od pravila kada govorimo o povijesti da bismo je trebali gledati u kontekstu tadašnjega vremena a mi je vrlo često gledamo i komentiramo iz današnje perspektive, Jakovina odgovara – “Svakako”.

Šteta što ga nije netko pitao što je time mislio reći, možda da je Drugi svjetski rat različit od današnjice kao što je 1492. godina različita od današnjice?

Nadalje, Jakovina kaže “mi ne znamo niti točan broj žrtava Domovinskoga rata”. Izgleda da Jakovina nije upoznat s knjigom dr. Andrije Hebranga “Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku” iz 2013. godine. Čudno da to ne zna, zar ne?

Lučić je potom rekao da mi imamo problem s arhivskim gradivom, odnosno neko gradivo nije dan danas dopušteno koristiti jer bi to moglo štetiti određenim strukturama (danas na vlasti ili bliskima vlasti).

To isto su govorili povjesničari Davor Marijan i Mario Jareb prije tjedan dana u Matici hrvatskoj na 3. tribini Inicijative 1481, kad je rečeno da je gradivo Udbe koje je SOA nedavno predala Državnom arhivu najvjerojatnije samo desetak posto ukupnoga gradiva koje je nekoć postojalo, a koje još ni danas nije dostupno.

Lučić je nastavio “puno je toga još zatvoreno i dok tako bude mi ćemo imati problema sa suočavanjem s našem prošlošću”.

Nakon kraćeg intermezza u kojem je Jakovina iznosio općenite tvrdnje da su svi komunisti bili antifašisti a svi antifašisti nisu nužno morali biti komunisti, voditeljica pita Lučića o potrebi redefinicije antifašizma: “Riječ antifašizam znači danas puno više nego što je bio nekada u Drugom svjetskom ratu, a da ne govorimo o razdoblju od 1945.-1990., antifašizam danas neodvojiv je od demokratizma, on danas nužno mora biti i antitotalitarizam, mislim da bez toga on služi samo kao spin jednoj strukturi za zauzimanje pozicija u društvu, za zauzimanje moralno superiorne pozicije i konačno, za zauzimanje vlasti”, upozorava Lučić.

“Ekstremističke pojave se javljaju i na lijevoj i na desnoj strani, one su u Hrvatskoj minorne, marginalne, one nikad nisu imale neku veću društvenu važnost i zato im ne treba pridavati prevelik značaj. One su uvijek koristile onima koji su Hrvatima osporavali pravo na državu, pravo na slobodu, pa bi onda u tim pojavama nalazili, generalizirali i poistovjećivali Hrvate i Hrvatsku s tim marginalnim pojavama i ekstremnim skupinama”, istaknuo je Lučić.

Na to je Jakovina otužno dobacio “ako su marginalne skupine biskupi, članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i mnoge javne ličnosti, onda bi to bilo tako, ali ja nisam siguran da su oni takvi.”

Trg maršala Tita usred Zagreba

Lučić je rekao da se govori o inicijativi za uvođenje pozdrava “Za dom spremni” u HV s kojom se on ne slaže, međutim on je iščitava kao reakciju na jednu drugu vrstu totalitarizma koji je još uvijek gotovo netaknut u Hrvatskoj, mi još uvijek imamo Trg maršala Tita usred Zagreba, iako smo Tita svojevremeno 1991. otjerali iz Zagreba, iz vojarne njegove zajedno s njegovom vojskom, međutim on je ostao još na Trgu, i ostao je jedan problem da vi teško možete osuditi jednu vrstu totalitarizma ako ovu drugu održavate ili podržavate.

Dalje je voditeljica uključila stalne komentatore, gdje je Igor Mandić pokušao braniti Titov režim kao samo autoritaran a ne totalitaristički, što je Lučić oštro srezao obrazloženjem da režim nije uspio biti onakav kao u Rusiji, ali je očito da je htio biti takav (osim toga, 1945.-1950. ljudi su nestajali po noći, a tih je godina u Hrvatskoj vladao mir, no ljudi su se bojali za živote više nego dok je trajao rat).

Mandić je pokušao još dvaput difamirati Lučića, npr. optužbom “vi ste očito u društvu vrana koje gaču.”

Lučić je Mandiću odgovorio “vi ste bili pošteni intelektualac u to vrijeme” što je nasmijalo cijeli studio, čak se i Mandić morao nasmijati.

Malo kasnije Igor Zidić Mandiću je rekao “nisi ti demokrat”, čime je preciznije locirao Mandićev diskurs, na što se opet nasmijao cijeli studio i Zidić je dobio pljesak.

Svi se europski partizani borili za svoje domovine, osim hrvatskih

Na lamentaciju Jakovine kako što god on rekao drugoj strani (misli se Lučiću) nema šanse da on to usvoji, ma koliko to bilo nedvojbeno utvrđeno i verficirano reagirao je Zidić: “Vi što god kažete mislite da ste rekli apsolutnu istinu, a što kaže kolega Lučić to vam je zazorno, i u tome je problem. Ako svi pristupimo s takvim stajalištem, da je ono što JA govorim jedino pravo, onda su svi drugi u krivu.”

Malo kasnije Zidić je dao primjer ciljeva nekoliko partizanskih pokreta u Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata i to da su se francuski partizani borili za Francusku, talijanski partizani za Italiju, a hrvatski partizani za Jugoslaviju.

Na svako Lučićevo spominjanje hrvatstva Jakovina bi se uzbudio, pa je pri kraju emisije Lučić rekao da jednoga ministra u Vladi RH hvale jer “misli hrvatski”!

“Poanta je, naravno – a kako bi to hrvatski ministar trebao raditi i misliti nego hrvatski? Odgovor je naravno – jugoslavenski!”, kazao je Lučić.