Dok se piše o najvećoj pljački u Ini ‘teškoj’ preko milijardi kuna, pitanje je li ovo doista najveća pljačka u toj naftnoj kompaniji. Ako gledamo pravosudno, jest jer je u ovoj aferi došlo do istrage i uhićenja. No, mnogi zaboravljaju da se u prvom krugu privatizacije ove naftne kompanije nekoć u vlasništvu države, u režiji SDP-a 2003. odvilo nešto što višestruko premašuje milijardu kuna. Procjenjuje se da je tadašnja vlada na čelu s Ivicom Račanom prodala 25 posto Ine Molu za nevjerojatnih 200 milijardi kuna nižu cijenu.
Dok se tadašnji ministar gospodarstva i predsjednik Nadzornog odbora Ine Slavko Linić sada čudi pljački ‘teškoj’ preko milijardu kuna i glumi pravednika, i dan-danas je ostalo neodgovoreno pitanje kojim su se mnogi bavili, no ne pravosuđe: Što je s prvim krugom privatizacije Ine 2003. u vrijeme SDP-a?
IN MEMORIAM
Prošlo je tužnih 13 godina od potpisivanja bez.kapitulacije pred mrskim strateškim partnerom.. pic.twitter.com/yD966fRRK0— valter brljafa (@arsiano) May 13, 2016
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Naime, 2002. godine, tik pred privatizaciju Ina je u Siriji otkrila vrijedna nalazišta procijenjena na 23 milijarde dolara. Kada je prodano 25 posto Ine, ta se vrijednost nije uračunala u vrijednost kompanije, a navodno je Mol imao informaciju o vrijednosti naftnih polja u Siriji.
Morali su šutjeti o nalazištima u Siriji
Kako su svjedoci vremena i ranije tvrdili, a među njima je i bivši Inin geolog Stanko Kadija, Inini stručnjaci su morali šutjeti o ovim vrijednim otkrićima, a javnost je za njih doznala tek 2004. kada je posao s Molom već bio sklopljen.
Da istaknemo, četvrtina kompanije prodana je za 505 milijuna dolara, a samo vrijednost Ininih rezervi u Siriji bila je procijenjena na 23 milijarde dolara!
Na to godinama upozorava i zviždačica iz Ine Vesna Balenović, a o tome je progovorio u više navrata i Davor Štern.
>Plenković o slučaju INA-MOL: Sve je započelo u Račanovoj vladi, a nastavljeno u Sanaderovim i Milanovićevim vladama
Balenović: Jesu li vinovnici te prevare i pljačke u Ini odgovarali i bili kažnjeni za to zlodjelo? Ne, nisu!
”Jesu li vinovnici te prevare i pljačke odgovarali i bili kažnjeni za to zlodjelo? Ne, nisu! Dapače, na slobodi su i uživaju plodove svog nečasnog rada, a danas su među prvima koji se zgražaju ovom plinskom kriminalu, dijeleći savjete građanima da kiseljenjem zelja i popravkom starih cipela doskoče krizi kojoj su sami kumovali i koja je pred nama.
Da podsjetim, 2003. godine koalicija SDP-a i HNS-a vođena premijerom Ivicom Račanom, potpredsjednikom Vlade RH i predsjednikom Nadzornog odbora INE Slavkom Linićem, ministrom gospodarstva Ljubom Jurčićem i uz asistenciju predsjednika Uprave INE i zeta bivše jugo političarke Savke Dabčević Kučar Tomislava Dragičevića, te uz znanje tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića INA je procijenjena na 2 milijarde dolara.
> Penava: Plenkovićevo obećanje o otkupu udjela od MOL-a bila je samo atraktivna PR akcija
Samo plinska i naftna polja koja je INA Naftaplin upravo otkrio u Siriji vrijedila su cca 25-30 milijardi dolara, tj. cca 240 milijardi kuna. Otkriće tih vrijednih polja je prešućeno i 25% dionica INE je MOL-u prodan za samo 505 milijuna dolara. Hrvatski i mađarski sudionici kupoprodaje znali su jako dobro pravu vrijednost INE. Zanima me koliko desetina milijardi kuna provizija je bilo tajno isplaćeno hrvatskoj strani, da potpiše takvu bagatelnu prodaju”, pita se Balenović.
Štern: Zadnja faktura prije odlaska iz Sirije bila 65 milijuna dolara mjesečno
Davor Štern, nekadašnji ministar gospodarstva i generalni direktor Ine od 1997. do 2000. godine, koji je 2020. bio i u NO Ine, također je potvrdio te informacije.
”Kao prvo, kad je bila procjena Ine, ta naftna polja nisu uzeta u obzir pa kada se određivala cijena Ine pri privatizaciji 2003. godine dok ta naftna polja još nisu radila, ali su imala svoju vrijednost, ona nisu ušla u procjenu”, kazao je Štern svojedobno za Večernji list.
>Bivši direktor INA-e Štern: Gadljivo na koji se primitivan način pljačka država
Štern je u kontekstu napuštanja tih naftnih polja po početku rata u Siriji otkrio da je zadnja faktura prije odlaska iz Sirije bila 65 milijuna dolara mjesečno!
Ispada da je Ina u godinama nakon privatizacije samo od nafte iz Sirije ‘okretala’ 65 milijuna dolara na mjesec. A 25 posto kompanije je 2003. prodano za nešto manje od osam puta većeg iznosa. Dakle Ina je nakon tog prvog kruga privatizacije samo na Siriji u osam mjeseci ‘okrenula’ iznos koji je Mol platio za četvrtinu kompanije.
>Bivši SDP-ov ministar Linić komentira aferu u Ini: Koja je bila njegova uloga glede Ine?
Sirijska ‘zlatna koka’ otkrivena prije privatizacije, a javnosti otkrivena tek 2004. te uopće nije ušla u ukupnu procjenu Ine. Da je, Mol sigurno ne bi četvrtinu Ine dobio za samo 505 milijuna dolara.
Mol imao povjerljive informacije o Ini?
No, spekulira se da je Mol imao povjerljive informacije o pronalasku velikih rezervi na poljima u Siriji te da je zato ‘grizao’ za tih 25 posto prvih prodanih udjela.
Naime, u užem izboru na javnom natječaju bio je osim Mola i austrijski OMV te ruski Rosnjeft (kasnije odustao).
U intervjuu za Večernji list u travnju 2012. Inin geolog Kadija je rekao: Djelatnicima je bilo zabranjeno davati bilo kakve informacije o otkriću. Uvjeren sam da su se neki rukovoditelji Ine dobro snašli i osigurali buduće pozicije prodajom povlaštenih informacija.
Je li mađarska kompanija znala za otkriće? Sumnju budi činjenica da je MOL-ova tvrtka Geoinform za Inu izvodila završna elektrokarotažna mjerenja sirijskih nalazišta, iz kojih je mogla iščitati niz korisnih podataka. Ipak, takve indicije nikad nisu poduprte konkretnim dokazima, pisao je Večernji list.
Kako je Mol kupio 25 posto dionica?
Na kraju je Mol kupio 25 posto dionica Ine za 505 milijuna dolara, ugovor su potpisali tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić i predsjednik Uprave MOL-a Zsolt Hernadi.
Hernadi je te dane opisao u svojim memoarima objavljenim 2008. u knjizi o MOL-u koja je predstavljena na 20. obljetnicu osnutka te tvrtke. Hernadi opisuje tijek predaje ponuda i objašnjava zašto je odredio da MOL ponudi baš 505 mil. dolara, 85 mil. više nego austrijski OMV, piše Večernji list.
”(…) 2003. je bila godina Ine. Te godine dali smo ponudu u prvom krugu, i to vrlo dobru ponudu, nakon čega je održan drugi krug u koji su bili pozvani samo MOL i OMV. I u drugom je krugu MOL izbacio OMV iz ringa. Ponudili smo 500 milijuna dolara, a OMV je ponudio 420 milijuna dolara… Na putu na ceremoniju potpisivanja stali smo na benzinskoj postaji blizu Zagreba – na autocesti se nalazi jako dobra OMV-ova benzinska postaja – i kupili neke stvari.
Bomboni ‘505’ i tuširanje Zsolta Hernadija
Kupili smo cijelu zalihu ‘505’ bombona koje smo podijelili svim sudionicima ceremonije potpisivanja. Ovi bomboni su simbol u Hrvatskoj, nešto poput ‘Francuskih dražeja’ ili voćnih ‘Frutti’ bombona za Mađare, tako su i ‘505’ bomboni u Hrvatskoj pojam…Ideja vezana uz 505 milijuna pala mi je na pamet za vrijeme jutarnjeg tuširanja. Situacija je uistinu bila zanimljiva, jer su investicijske banke odredile cijenu između 340 i 420 milijuna dolara. Bilo je stoga prilično logično, i mi smo također bili skloni složiti se da cijenu postavimo negdje blizu 420 milijuna, jer smo vidjeli da je na drugoj strani vrlo snažan lobi protiv nas te da bi bilo najbolje i najsigurnije da zauzmemo višu cjenovnu poziciju.
Jasno se sjećam da sam razmišljao o tom problemu tog jutra dok sam se tuširao jer je MOL morao dati ponudu do podneva. Mislim da je rok za podnošenje prijava bio 13.00 ili 14.00 sati, a omotnice su se otvarale u 15.00 sati. Naši su kolege već bili tamo, mi smo bili u Budimpešti, a tim za određivanje cijene održavao je sastanak u 10.00 ujutro kako bi odredio konačnu cijenu. Nazvao sam svakog člana uprave u 11.00 sati za odluku o cijeni. To je bila procedura. Oni su imali moć da odobre ili ne odobre predloženu cijenu.
Sjedio sam tamo i objašnjavao da investicijske banke diljem svijeta sve misle isto te da sam ovo vidio već mnogo puta. Procjena vrijednosti imovine svuda je postojala. Ti ljudi pohađaju iste škole.
‘Psihološka granica je ključni faktor’
‘Podrazumijeva se’, rekao sam, ‘da su Austrijanci dobili isti izračun cijene.’ A ako oni imaju isti izračun cijene, onda sigurno razmišljaju na isti način kao i mi, drugim riječima, ciljaju na visoko. Stoga, mi moramo ciljati još i više. Trebamo izaći iz ovog začaranog kruga jer bi mogao rezultirati poteškoćama.
Nakon toga, pojavilo se pitanje – u redu, trebamo ciljati na višu cijenu, višu od 400 milijuna dolara, ali koliko višu, 480 ili 490? Bio sam potpuno uvjeren: psihološka granica je ključni faktor, moramo prijeći ovu granicu, moramo prijeći pola milijarde, to nije 500 milijuna dolara, već pola milijarde dolara. U redu onda, idemo iznad 500: neka bude 505! Pridružio sam se timu i objasnio svoju ideju.
Blijedi pogledi, kako to, imamo mandat da idemo do 420, do 420 je dobra cijena. Ponovno sam zvao članove uprave: Jesi li siguran? Da. U redu, naprijed! (2. ) Zovem kolegu Zoltána Áldotta. Rekao sam mu cijenu, na što mi je on rekao: ‘Slušaj, ovo neće upaliti, to se ne može opravdati.’ ‘Slušaj’, rekao sam, ‘pomisli na raspravu koju ćeš voditi sa mnom za dvije godine ako još uvijek budem predsjednik uprave, ili s aktualnim predsjednikom uprave, i kako ćeš trebati objasniti zašto i (1.) kako zbog nekoliko milijuna dolara nismo postali vlasnici Ine. I koju će vrijednost Ina imati onda? Bi li dao taj novac za dvije godine kako bi postao Inin strateški dioničar?’
Reakcija OMV-a
Zoli se nasmiješio i dodao: ‘U pravu si, zapisujem to.’ (…) Ministar govori u sobi: ‘A sada ćemo vidjeti cijene. Prvo ću otvoriti MOL-ovu kuvertu’, i pažljivo zapisuje: ‘MOL – dvotočka, OMV – dvotočka’ te čeka neko vrijeme. Zatim pogleda Zoltána s osmijehom na licu. Tada nastavlja: ‘MOL, ponuda…’, te počinje pisati: ‘petsto… petsto pet milijuna dolara.’ Spušta olovku. Bilo je ludo, to se moglo vidjeti. OMV je te večeri poslao prijedlog hrvatskoj Vladi naglašavajući da bi Austrijanci bili voljni izvršiti svaki uvjet koji nudi MOL kad bi OMV bio proglašen pobjednikom. Sljedećeg dana ta je ponuda dostavljena Vladi, uz prijedlog za proglašenjem MOL-a pobjednikom.
Račan: ‘Pokoj mu duši’
To je bilo Vladino povjerenstvo s premijerom, dva zamjenika premijera i četiri ministra, gotovo cijeli kabinet. Tada je g. Račan rekao: ‘Sve je bilo u redu. Je li proces natječaja bio u potpunosti u skladu s pravilima?’ Da, bio je. ‘U redu, tada je MOL pobjednik natječaja.’ (3.) A drugi član kabineta izašao je s idejom… ne bi li možda trebalo pitati da li bi i drugi natjecatelj bio spreman platiti istu cijenu te da bi se mogao održati još jedan krug da bi se postigla viša cijena. U tom je trenutku g. Račan – pokoj mu duši! – zaključio raspravu: ‘To je bilo pravilo. Svaki ponuditelj bio je svjestan da je posljednji datum predaje bio jučer. Ne budimo neozbiljni!’
Gdje je pravosuđe?
Navodno je s informacijama o problematičnoj privatizaciji Ine čiji je 25-postotni udjel prodan ispod cijene imao i tadašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajić koji je od 2002. do 2014. obnašao dužnost glavnog državnog odvjetnika.
Na tome je ostalo.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
