Znani i neznani prijatelji koji čitate uratke na portalu HKV-a, sigurna sam da ste pratili i da još uvijek pratite takozvanu reformu školstva koju organiziraju razni divjaci i jokići, te isto tako generacija anonimusa koja se pojavila kao sudionik ili oblikovatelj pojedinih segmenata u toj reformi. Zašto kažem anonimusa – zato jer iza mnogih od njih nema ni jednoga znanstvenoga rada iz bilo kojega područja, bilo stručnoga ili općeg pedagoškog, didaktičkog, psihološkog.
> Ignorira li aktualna obrazovna reforma ministrice Divjak rizik pojave digitalne demencije?
> Skandalozan potez HNS-ove ministrice Divjak: Filozofski fakultet upravljat će obrazovnom reformom
Najava takozvane reforme i stvaranje „Škole za život“ upravo je klateška pljuvačka koja hoće reći da je ovo do sada bila „škola za smrt“! Tragično je slušati uvoditelje tehničkih pomagala kao sigurnih otvarača lubanja i lijevanja znanja u glave djece rajetinske i uvjeravanja hrvatske roditeljske raje, (raja je turcizam koji i danas vrijedi – nominativ jednine je rajetin), među koje spadam i ja, zajedno s mojih 40 godina provedenih u zvanju profesora, najljepšem zvanju koje postoji. Jer ni jedno zvanje ne može uzeti i pružiti dušu kao ovo. Još od grčkih vremena to zvanje paidagogosa nosi ropski biljeg, jer oni bijahu najčešće robovi, obrazovani, ali bez osobne slobode.
Rijetki danas znaju ime robovlasnika koji je posjedovao Ezopa, ali svi znaju Ezopa i njegove basne. Rijetki znaju da je bačen sa stijene rukom istoga robovlasnika, a Ezopova je duša uzletjela u vječnost. Dakle, duh je ono što obilježi tu vječnost u kojoj mnogi koji ne vjeruju da postoji duša, ostaju svojevoljno smrtni, samo su učitelji i njihovi đaci besmrtni. Neki su zabilježeni velikim slovima – Aleksandar Veliki imao je učitelja Aristotela. Tako je bilo u našoj školi „za smrt“, a sada nam neznanci pripremaju „Školu za život“.
Koliko se čuje, a daj Bože da nije točno, ti djelatnici nove reforme „za život“ pripremaju odluku da se ugase škole koje imaju manje od 150 učenika!!! Znači, gotovo svako drugo hrvatsko selo ostat će bez škole. Slavonija, Gorski kotar, Lika, Zagora i mnogi drugi prostori Lijepe naše jedva da imaju po selima tridesetak učenika, a negdje i manje. Pa ipak su do sada opstajale takve škole i time mališane od prvoga do četvrtoga razreda držale uz obitelji i svoje selo, a osiguravali mjesto za jednoga ili dva učitelja. Godine 1990. posjetila sam u preizborno vrijeme selo Davor i ugledala u svakom dvorištu nekoliko djece-negdje i pet-šest. O, radosti, igre i veselja! Ne znam je li i danas u Davoru takvo stanje. U mnogim našim selima jedva da se u kući nađe jedno dijete, što vidimo vožnjom kroz Hrvatsko zagorje – kuća s pet soba, a vani jedno ili ni jedno dijete. Nekada je bilo obratno – soba je bila jedna, a djece mnogo.
Selo je održavalo hrvatski narod
To selo živjelo je preteško, boso, polugladno, slabo školovano, ali kakvo god bilo, održalo je hrvatski narod. U njemu su stasali mnogi naši velikani pera, znanosti, umjetnosti, a neki su postigli u toj školi za pravi život onaj najvažniji nauk – nauk da se samo radom i marom postaje čovjekom.
Intelektualni napor spoznavanja svijeta, rad, osobito manualni rad, seljački i radnički poslovi, razni zanati, pokazuju se upravo u ovoj tzv.“školi za život“ kao nešto nepoželjno i prepoznaje se taj stav po odbacivanju takvih poslova od suvremene mladeži. Tako su i razredi strukovnih škola pred gašenjem.
Sve će nam izraditi strojevi, roboti, elektronika, igrice, tipkovnice, pametne ploče jer one naše su bile glupe, neki hologramski, virtualni pojmovni sustavi. Oni će izorati naše njive, ukoliko ih prethodno ne prodamo tuđincu, oni će brinuti o našim šumama, vodama, moru, ribolovu, uzgoju stoke, povrća, voća i svega blaga kojega nam je ova zemlja u stanju dati. Samo uzmeš tipkovnicu i – ovce se same šišaju, predu vunu, šivaju čak odjeću, izrađuju obuću, tiskaju knjige. Oni iz „škole za život“ će proizvoditi prehrambene proizvode, odjeću, tehničku robu i uopće sve što nam treba za život pomoću kompjutera koji su sada najtraženija roba za rad u nastavi. A nastavnici će morati, tako kažu i već to i provode, nakon svoga stručnoga studija savladavati nepoznate prostore nepoznatih irealnih predmeta. Svaštarenje i besmisao protiv kojega su već mnogi ustali i progovorili, ali tiho tihano, u strahu da ne ostanu bez posla.
Neusklađeno i ishitreno
Sve neusklađeno i ishitreno, kako o toj „školi za život“ govore ugledni znanstvenici ne samo iz HAZU, nego iz najboljih hrvatskih i u svijetu poznatih instituta iz humanističkih i prirodoznanstvenih područja. Pogledom u nastalu zbrku, koju tvorci zovu novim kurikularnim naslovom – jer slabo vladaju hrvatskim jezikom, vidljivo je da je kao i uvijek potrebno samo pratiti trag novca i objašnjenje je jasno: netko će masno zaraditi na raznim tabletima, kompjutorima, pomagalima bez kojih, navodno, ni jedno dijete ne može ništa postići. Na toj zaradi osniva se i temelji ideja ovoga životvornoga školstva. Tko je taj – ne znam. Ali poučavajući 40 godina jedan vrlo nemio i opasan predmet koji se zove Povijest, uvijek mi je to bilo vrlo jasno. Kod svake refome sigurni su samo gubitci, rezultati su vidljivi nakon nekoliko desetljeća, a katastrofalne nuzgredne posljedice pokazuju se tek poslije. Ali netko uvijek masno zaradi.
Ovih nekoliko usputnih načelnih napomena proizlaze iz općega stava mnoštva uglednih znanstvenika poput akademika fizičara V. Paara, akademika indologa M. Ježića, filozofa dr. Pave Barišića, dr. Ante Nazora i mnogih drugih.
Neki prijedlozi koji se već provode u praksi graniče s ludilom. Tako se za predmet Povijest u osmom razredu osnovne škole predviđa: “Učenik istražuje procese oblikovanja samostalne hrvatske države nakon 1990. uključujući demokratizaciju , političku i gospodarsku preobrazbu hrvatske države i društva, Domovinski rat, ratne sukobe na (post) jugoslavenskom prostoru i uključivanje Hrvatske u međunarodne integracije. Naglasak je na razdoblju od početka Domovinskog rata do mirne reintegracije Podunavlja: na uzrocima rata, ključnim vojnim operacijama, mirovnim inicijativama, različitim iskustvima ljudi u ratu te vojnim i civilnim žrtvama rata. Učenik istražuje uzroke i posljedice navedenih događaja, te analizira izvore uključujući osobna svjedočanstva suvremenika tih događaja.“
Samo onaj tko nikada nije napisao niti jedan redak znanstvenoga ili bar tomu bliskoga teksta, mora ostati zaprepašten gomilom budalaština i idiotizama: učenik ISTRAŽUJE, ANALIZIRA i ZAKLJUČUJE NA OSNOVI IZVORA!!!
Znači, da učenik mora posjetiti bar desetak ustanova koje čuvaju te IZVORE – Državni arhiv, Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, lokalne arhive, zbirke dokumenata u raznim institutima itd…itd. Onda ih treba proučiti, pronaći u njima odgovore na pitanja i to sve prokomentirati sa sudionicima događaja. Pitam se kakav bi to učenik morao biti, koliko bi vremena morao na sve to potrošiti i ono ključno pitanje: koji je učenik s petnaestak godina kadar sve to obaviti? Jer sve to spada u znanstveni rad jednoga doktora znanosti i to ekipni rad. Pod uvjetom da doktor ne piše kao neki Ivo odoka, nego nakon dugih godina marnoga istraživanja sine ira et studio.
Stupidnosti
Stupidnosti ima u tom novom „životnom“ projektu napretek. Izbacit će iz općeobrazovnih predmeta u strukovnim školama Povijest, pa će staklari učiti samo Povijest staklarstva, to jest nastavnici će morati učiti povijest stakla i staklarstva da bi o tome nešto uopće znali. To zaista vodi u fahidiotizam kako bi iz glava svih učenika koji pohađaju strukovne škole izbrisali osnovni korijen identiteta – povijest svoga naroda i po mogućnosti jezik sveli na mucanje jer testovi su križić – kružić, a ne suvisli cjeloviti nizovi rečenica. (Uostalom naša zagrebačka elita koja osobito podržava „Školu za život“ imat će opet veselje slušati vrhunac jugoumetnosti – stiže nam u „decembru“ a već se najavljuje na javnim medijima-Bum cile bum! Čemu proširivati taj divni bogati izraz?!).
Svjedočenje jedne od nesretnih nastavnica koja je u eksperimentalnoj „Školi za život“: „ Moja škola je jedna od eksperimentalnih škola u koju je uvedena Škola za život, tako da sam ne svojom voljom ubačena u njihovu mašineriju pa prolazim torturu. Strahovito smo opterećeni, moramo svakodnevno pratiti, rješavati zadatke, pisati svakakve nebuloze, odgovore, primjere, davati komentare drugim kolegama.“ (Citat iz Hrvatskoga slova od 1. ožujka 2019.) Nije ovo jedino svjedočenje takve vrste.
Sjećam se kad je još prije Šuvara, Bog mu dao duši lako tamo negdje u Portugalu gdje je tvrdio da mu se nalazi korijenje, dakle u tom dragom nam komunizmu netko iz porodice istih krvnih zrnaca kao i danas u onih što uvode tu školu za marksistički sretni život, uveo ocjenjivanje nastavnika i prema tome ravnatelj je mogao povećavati plaću. Tih godina obično je sjednica završavala čak fizičkim obračunom. (Moje đurđenovačko iskustvo!) Nekada je za sve bio kriv CKSKpb, koji se nije birao glasovima naroda, sada su to opet ne od naroda izabrana ministarska lica, nego postavljena, dakle, vrlo različito. Vrlo, vrlo demokratski. Živio narod, čuvaj Bože našu djecu, moje unučiće od Škole za život, pričekajte da bar nešto ugradimo mi bake i djedovi u vaša mala srca: čast, ponos, ljubav prema radu, znanju, trudu, poštovanju roditelja, starijih, Deset Božjih zapovijedi!
Nevenka Nekić/HKV
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
