Nino Raspudić: Mesić je danas na margini koju najbolje simbolizira funkcija počasnog gosta Sajma šljive u Gradačcu

Foto: snimka zaslona

Prije dva tjedna Hrvatska je obilježila deset godina članstva u NATO paktu. Važna je to stvar, ostvarenje starog sna koji je trajao još od snova o mitskoj Šestoj floti koja će srušiti komunizam i izbaviti Hrvate iz Jugoslavije. No, kad je bilo najgušće, NATO nije bio tu da zaštiti Hrvatsku već je bila prepuštena sama sebi. Paradoksalno, trebalo se izboriti, preživjeti agresiju, zaštiti sam sebe uz goleme žrtve i razaranja kako bismo dočekali međunarodno priznanje i kasnije mogli postati dio saveza koji će nas navodno štititi ubuduće, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.

Usmjerenost prema “euroatlantskim integracijama” definirana je već u počecima hrvatske države kao neupitan nacionalni interes. U pristupnim pregovorima plaćena je izvjesna cijena, činjeni su, često i ponižavajući ustupci, koji možda nisu bili nužni, ali danas smo tu gdje jesmo, i gdje smo veći dio povijesti i bili, na istočnoj granici Zapada.

Istina, teško da bi netko na početku tog procesa i pomislio kako ćemo 2019. godine imati ovoliki gospodarski upliv Rusije i Kine, ili da će hrvatski mediji više od onoga što se događa u sjevernom i zapadnom susjedstvu pratiti Lepu Brenu i Karleušine bračne peripetije, ali što je, tu je. Proces pristupanja NATO savezu okončan je u vrijeme kada su predsjednici Republike, Sabora i Vlade bili Stjepan Mesić, Luka Bebić i Ivo Sanader. Ta tri umirovljenika prije nekoliko dana poslala su otvoreno pismo aktualnim predsjednicima Kolindi Grabar-Kitarović, Gordanu Jandrokoviću i Andreju Plenkoviću uvrijeđeni jer nisu bili pozvani na svečanost kojom je obilježena 10. godišnjica članstva Hrvatske u NATO-u.

(…)

Prema presudi u slučaju Planinska, državni proračun zbog prenapuhane cijene sporne nekretnine oštećen je za 15 milijuna kuna, a Sanader je u tom pothvatu od poduzetnika Stjepana Fiolića dobio “proviziju” od 17 milijuna kuna, deset milijuna u kunama, a ostalo u eurima. Toliki novac u kešu običan smrtnik inače vidi samo u filmovima.

(..)

Sa 66 godina prosječan čovjek uživa u mirovini, bavi se unucima i hobijima, dok nekadašnji svemoćnik bere gorke plodove onoga što je sam sijao. Tko je čitao Danteov Pakao, vječno će pamtiti prizor jezivo mršave vučice, simbola pohlepe, koja je, nakon što poždere, još gladnija nego prije. Ta glad je nezasitna, ne zaustavlja se ni na desetom ni na petnaestom ni na stotom skupocjenom satu već ide sve dalje i dalje, do propasti, do pada u provaliju. Riječ je o duhovnoj crnoj rupi, nekoj vrsti bolesti duše, koja se, kako kažu upućeniji, uz pokajanje eventualno može izliječiti odgovarajućom pokorom, piše Nino Raspudić za Večernji list.

(…)

Ironično, na kraju prosvjednog pisma uvrijeđena tri asa kažu sljedeće: “Nadamo se da ni Vi, članovi aktualnog državnog vrha, nećete pasti makar i u privremeni zaborav ili, ne daj Bože, biti trajno ignorirani od vaših nasljednika.”

(…)

Da Tri asa ne čine monolitan savez, već ih je spojio trenutačni interes, može se iščitati iz izjave Luke Bebića koji se od svih njih čini najzadovoljnijim, jer je dobio malo publiciteta, na tragu rubrike “Kucamo na vrata zaboravljenih asova”. Bebić je na novinarski upit o zajedničkom pismu, između ostalog, rekao i sljedeće:

“Ako su imali razloga ne pozvati jednoga od nas, za preostalu dvojicu nisu. Ako su imali razloga izbjeći dvojicu, trećeg nisu morali”, kazao je Bebić, očito misleći na sebe, kao na najmanje problematičnog “trećeg čovjeka”.

“Je li normalno da se među pet stotina pozvanih na svečanost nisu našli ni tadašnji predsjednik države, ni predsjednik Sabora, ni premijer? Nismo ni ljutiti ni ogorčeni, nego upozoravamo na osnovna načela i bonton”, dodaje Bebić. I tu je potpuno u pravu. Iz poštovanja prema instituciji, što god mislili o tome kako su obnašali svoje funkcije, trebalo ih je pozvati.

Koliko god ranije bio odbojan kao primjer komunističkog, a kasnije HDZ-ova aparatčika, Bebić je nakon Sanaderova pada pokazao izvjesno “čojstvo” kada ga se nije odrekao kao prijatelja, za razliku od J. Kosor, Jandrokovića i niza drugih Sanaderovih štićenika koji su se nakon njegova pada pravili kao da ga nikada u životu nisu vidjeli.

Iz Ureda predsjednice poslali su ispriku Bebiću, Mesiću i Sanaderu, navodeći kako Ured nije bio neposredni organizator svečanosti, niti je slao pozivnice, ali prihvaća prigovor.

Tri asa nisu bila na vlasti tako davno, prošlo je samo deset godina, ali toliko toga se dogodilo u međuvremenu da se čini kao da su političari iz nekog pretpotopnog razdoblja. No dovoljno je, primjerice, prizvati u sjećanje ime Ivana Tepeša, koji je bio potpredsjednik Sabora prije manje od tri godine, a teško da ga se itko više i po čemu sjeti. Od svih njih Mesić se najviše trsio ostati u igri, sve dok na zadnjim parlamentarnim izborima nije doživio debakl, ne uspjevši prijeći prag od 10 posto preferencijalnih glasova SDP-ove koalicijske liste.

Mesić je danas na margini koju najbolje simbolizira funkcija počasnog gosta Sajma šljive u Gradačcu, Bebić je u masliniku, Sanader u Remetincu, a Hrvatska u NATO-u. Kad ih ne bude više da pišu uvrijeđena pisma, teško da će ih itko spominjati. Stigla ih je kob vlastitog djelovanja. Kakvim ljudima su se okruživali, takvi su ih i naslijedili, i danas se u skladu s vlastitim habitusom odnose i prema najvišim državnim funkcijama, i prema onima koji su ih, poput naša tri junaka, nažalost, nekada obnašali, piše Nino Raspudić za Večernji list.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Narod.hr nastoji objektivno informirati javnost o svim važnim temama iz Hrvatske i svijeta i onim temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima. Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati vas o najvažnijim događajima potrebna nam je Vaša pomoć. Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Večernji list