Kad gutaš previše onoga što ti se ne sviđa prirodno je da se negdje moraš olakšati. Nekada među četiri zida, u povjerljivom društvu, a ponekad i sam, kao uplašeni zec koji nakon pretrpljenih poniženja na kraju vica, iz dubokog mraka svoje rupe vikne: što ‘ko je rekao, zeko je rekao!
Frustrirani hadezeovci, koji su imali dovoljno obraza da se srame zbog politike stranke, a opet nedovoljno da je napuste, već godinama su, poput navedenog zeke, olakšavali dušu u zatvorenim grupama na aplikacijama za mobitele. Nisu vodili računa o tome da hadezeovci tradicionalno nemaju sreće s novim formama komuniciranja. Bilo je već problema s SMS-ovima i mailovima, a sada su provaljene dvije disidentske grupe na WhatsAppu i Viberu, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Biti HDZ-ovac u socijalnom smislu nije lako. Osim debelokožaca iz partijskog vrha koji žive u zatvorenim krugovima, odvojenim od stvarnosti, veliki dio njih izložen je stalnoj poruzi članova obitelji, prijatelja, kolega, u smislu: Gdje si Istanbulac, ide li se u Marakeš, kako si Labude, Gdje vam je Pupovac… Nije to lako. Gledaš hoćeš li dogurati do toga da te brat ili kum prestanu pozdravljati, da ti svećenik uskratiti sakrament ili da te se sutra unuci srame. A od svega imaš sitnu korist ili čak ni to, već se nadaš da je ta stranka čiji si, unatoč svemu, odani član u biti dobra, samo su je oteli neki loši momci, ali treba izdržati jer će kad-tad to opet biti ono pravo.
Moji izvori iz jedne od tih grupa mi kažu da se okidač u njenom komuniciranju dogodio prilikom preslagivanja s HNS-om, Pupovcem i SDP-ovim prebjezima, kada je velika većina članova grupe bila za nove izbore. A potpuna homogenizacija dogodila se za izglasavanja Istanbulske konvencije protiv čega je grupa jednoglasno bila. Njeni stavovi su artikulirani odozdo i može se reći da dobro predstavlja većinsko raspoloženje u bazi. Svakodnevno je u grupu stavljano stotinjak postova, linkova, tekstova, a kažu mi kako je tu bilo svega, od recepata za ajvar do aktualnih sportskih događaja, ali pretezale su, razumljivo, političke teme. Nakon žestokih kritika na račun predsjednika stranke (za kojeg se u grupi ustalilo tituliranje: “Predsjednik HDZ-a i Vlade RH, magistar pravnih znanosti, diplomat s dugogodišnjim iskustvom, Pupovčevo suho zlato Andrej Plenković”) zbog načina na koji je slagana lista za EU izbore i najlošijeg rezultata u povijesti stranke, partijsko vodstvo počelo je obraćati više pozornosti na dvije grupe i počelo neslužbenim kanalima vršiti pritisak na aktivnije pojedince iz njih.
(…)
A onda je krenula akcija iz centrale. Od otprilike dvjestotinjak tisuća upisa u grupama, partijski inkvizitori probrali su nekoliko neprimjerenih poruka i uslijedila je medijska ofenziva, u kojoj prednjače lijevi mediji, koji podržavaju Plenkovićevu “borbu protiv govora mržnje” ušpijanog u privatnim zatvorenim grupama, a čiji je pravi cilj slanje prijeteće poruke i obračun s neistomišljenicima prije unutarstranačkih izbora. Što zamjeraju “magistru, diplomatu i Pupovčevom suhom zlatu”? Moji izvori su mi sastavili dugačku listu s koje nasumično navodim neke točke: koalicija s Vrdoljakovim HNS-om, Bandićem&co, marginaliziranje u stranci onih koji su dobili preferencijske glasove, kooptiranje i promicanje ljudi koji su svojedobno izašli i bili protiv HDZ-a, kao što su Prgomet, Kujundžić i Dalić, polaganje vijenca “herojima Sutjeske”, Pupovac jučer, danas i zauvijek, promicanje irelevantnih članova stranke, usvajanje Istanbulske konvencije, Marakeški kompakt, ponižavanje pred Vučićem. Jedan piše ovako: “U stranci je problem očiti raskorak između politike predsjednika stranke i njegove stranačke strukture (koju sačinjavaju bivši komunisti, bezlični birokrati i interesne skupine te članovi koji su promijenili po nekoliko partija i stranka) i dijela članstva”.
Budući da nemaju nikakvu mogućnosti utjecaja od baze prema gore, a ne napušta im se partija, frustraciju su iskaljivali u tim grupama. Za “magistra i diplomatu” pisali su da je potomak “jugokomunističke ideologije koji danas svjetonazorski slijedi “moderne europske vrijednosti” koje razaraju istinske europske vrijednosti utemeljene na kršćanstvu”. Kad je Plenković uočio te dvije grupe nezadovoljnika, umjesto da im makijavelistički ostavi taj mali, interni ispušni ventil, koji lako može drži na oku i imati sve informacije, on im ga nasilno zatvara, čime tjera ljude da se rote protiv njega u skrovitijim kružocima, homogenizira ih i pretvara u smrtne neprijatelje. Nema tu neke velike pameti. Nije to Machiavelli, već je misaoni maksimum do kojeg je dobacio Edvard Kardelj koji u (ne)djelu Revolucija i vojna misao piše: “Partija ne može dopustiti da bi ma koji od njenih članova radio nešto što je u suprotnosti s njenom političkom linijom. Onaj koji ne sprovodi tu liniju ne može biti član Partije niti može vršiti funkcije koje mu je Partija povjerila.
(…)
Nekada su ljudi u javnosti govorili i nastupali moralno, a nemoralno među četiri zida, a danas se u HDZ-u događa obratno. Hadezeovci javno podržavaju nemoralnu, po državu i društvo razornu politiku stranačkog vrha, a privatno, u zatvorenim grupama hrvatuju i zastupaju kršćanske vrijednosti. Fascinantno je da u toj stranci 2019. špijaju ljude po privatnim komunikacijskim grupama i prijete im “skidanjem glava”. Ako zbog “govora mržnje” i odstrijele njih nekoliko, na čemu će formalno temeljiti kaznu za one koji su sprdali i bez govora mržnje kritizirali šefa partije? Kako ubuduće od takvih zaštititi lik i djelo “magistra i diplomatu”? Možda bi u Statutu HDZ-a trebali napraviti neku inačicu Zakona o zaštiti lika i djela druga Tita iz osamdesetih. Lijepo sve normirati. Tko spomene izraz Ćato – opomena pred izbacivanje, Njonjo – opomena pred izbacivanje, Pupovčevo suho zlato – izbacivanje iz stranke, posjedovanje knjige Kratki espresso – izbacivanje, dovođenje u pitanje činjenice da muškarac može roditi – opomena pred izbacivanje.
(…)
No bolje bi bilo za njih da ih izbaci, jer kad već sami nisu znali izlaskom iz stranke sačuvati obraz, koji ih je očito već dugo pekao, možda im ga spasi Plenković izbacivanjem. Paradoksalno, grupaši koji budu izbačeni mogu imati veću nadu u političku budućnost od ostalih članova, iako valja imati na umu da su mu i oni predugo držali štangu, zaključuje Nino Raspudić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
