Nino Raspudić: Organizatori su izbjegli optužbe da je štrajk potaknut od ljevice; kao da ova vlast nije lijeva

Foto: Snimka zaslona

Bez obzira na to prihvatili članovi sindikata na referendumu ponudu Vlade ili istrajali u početnom zahtjevu za povećanje koeficijenta od 6,11%, jedno je sigurno – najveći štrajk u povijesti hrvatskog školstva je uspio. Traje već više od mjesec dana, potpora mu se nije istopila, okrunjen je velikim prosvjednim skupom na Trgu bana Jelačića, a Premijer je nakon mjesec dana ignoriranja konačno sjeo za stol sa sindikalnim čelnicima i počeo popuštati, piše Nino Raspudić za Večernji list u kolumni koju djelomice prenosimo.

Zašto je štrajk uspio? Razloga je više, neke od zasluga pripadaju vodstvu sindikata, a neke lošoj reakciji druge strane, Plenkovićeve Vlade, koja je svakim novim manevrom sve više dolijevala ulje na vatru. Prva dobro pogođena stvar u organizaciji štrajka bio je tajming.

Sindikalni čelnici su više puta javno istaknuli kako su za rješavanje nepravde oko koeficijenta u prosvjeti, a on je najniži u javnom sektoru za sve djelatnike s visokom stručnom spremom, čekali da stvari u državi krenu nabolje. Nisu htjeli zabijati nož u leđa hrvatskom proračunu u vrijeme kad im se nije moglo izaći u susret, već su čekali da se javi proračunski suficit, a od tog viška kolača danas traže otprilike jednu desetinu.

Bila je to mudra taktika, prvo pustiš vladajuće da se mjesecima hvale kako nam cvjeta na svim poljima, a onda kažeš, e kad ima viška, mogli bismo riješiti stari problem.

Lukavo je odabrano i vrijeme početka štrajka. Nisu ga započeli odmah koncem ljeta, nakon što im nije udovoljeno oko povećanja koeficijenta, već su pustili da školska godina započne, da se vide i sve blamaže tzv. “škole za život” i time dodatno podgrije nezadovoljstvo u školama, piše Nino Raspudić za Večernji list.

Nakon loših i gorih reakcija vladajućih prešlo se na frontalni štrajk i krešendo je kulminirao velikim prosvjedom na Trgu. Tajming štrajka i ritam njegovog odvijanja bio je izvrsno tempiran. Nije se rasipao, nije jenjavao, a uza sve to pokazana je i za naše sindikate iznenađujuće domišljata medijska strategija.

Organizatori su vješto izbjegli očekivane optužbe da je štrajk politički potaknut od lijeve oporbe (kao da vlast nije lijeva). Tu valjda tražiti i razlog zašto je vjeroučitelj i istaknuti katolički aktivist Marin Miletić govorio na skupu, i to zapaženo.

Proključalo je nezadovoljstvo, Trg se napunio, a govori su bili upečatljivi, posebno govor nastavnika povijesti iz Krivodola Luke Žužula, koji je umnogome podsjećao na žar svog zemljaka Vlade Gotovca. Figurom nastavnika povijesti iz Imotske krajine kao da je božja providnost Plenkoviću citirala Ujevića iz Uspavanke iz Krivodola: “Maštao si o Parizu i San Francisku, a slomit ćeš krila negdje iznad Krivodola i Runovića”. Narod se ne da.

Uspjehu štrajka pridonijela je i Plenkovićeva oholost, koja mu sve ozbiljnije sužava sposobnost rasuđivanja.

Notorni Ivo Sanader, koji nije bio primjer poniznosti i empatije je prekidao put u inozemstvu da bi se vratio i razgovarao sa štrajkašima, dok je Plenkoviću trebalo mjesec dana da uvidi kako je stvar ozbiljna. Pa i nakon toga misli da će štrajk razbiti bacajući kost između prosvjetara i ostatka javnog sektora. Nudi varijantu u kojoj časti sve, ali manje. Predvidljivo, jer na izborima sljedeće godine će svi glasovati, a ne samo prosvjetari, ali nedovoljno da uguši pobunu.

Posebno ulje na vatru dolijevaju medijski telali oligarhije pričom o prosvjetarima uhljebima, u čemu je svojom pravedničkom lamentacijom čovjeka iz privatnog sektora posebno zabljesnuo bivši (?) savjetnik Premijera Krešimir Macan, samoproglašeni glasnogovornik – “75 posto koji radimo i plaćamo poreze za njih, plaćamo preskupe poreze i trebamo se sad sažaljevati nad njima”, pri čemu ga posebno boli što će zbog eventualne nadoknade nastave biti ugrožen odlazak na skijanje.

Zanimljivo je da o uhljebima najviše govore oni kojima su puna usta privatnog sektora, a sami ustvari spadaju u kriptojavni sektor, jer posluju uglavnom sa strankama i državom, produžena su ruka oligarhije, koja im omogućava siguran put do javnog novca. Ponavljam, riječ je o kriptojavnom, a ne pravom, tržišno orijentiranom privatnom sektoru. Nisam čuo da prosvjetare nazivaju uhljebima ni Mate Rimac ni Ilija Tokić, već su na braniku poslovnog svijeta Matija Babić i Krešimir Macan, zaključuje Nino Raspudić za Večernji list.

Kolumnu u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Večernji list