“Na predstojećim lokalnim izborima čini se da će, uz “Pjongjang na Rječini” u kojem već sedamdeset dvije godine nema promjene vlasti, najmanje zanimljiva biti bitka za Zagreb. To što već skoro dva desetljeća u glavnom gradu vlada Milan Bandić, govori nešto o njemu, ali i o Zagrebu. Iako je borba za gradonačelničku poziciju medijski u prvom planu, ustvari su puno zanimljivije i neizvjesnije druge bitke na zagrebačkim izborima, koje će pokazati tendencije važne za ono što će se događati na nacionalnoj razini. Što je taj, za hrvatske prilike, veliki, bogati i napredni grad dobio kao ponudu za lokalne izbore?”, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list.
Je li Bandić stvarno najbolje što je Zagreb u prva dva desetljeća 21. stoljeća mogao politički iznjedriti? Gdje je zapelo, ako je on, uza sav zamor materijala, izbacivanje iz stranke, afere, optužnice i poraze na nacionalnoj razini, u Zagrebu i dalje toliko jak da bi, čak i kad bi se mogao i posthumno kandidirati, kao što predlažu za Mugabea u Zimbabveu, uz konkurenciju kakvu mu se nudi, teško izgubio? HDZ je u Zagrebu u problemima još od devedesetih, kada, u vrijeme apsolutne vladavine, nije uspio profilirati jednu markantnu gradonačelničku figuru kao trajno rješenje za glavni grad. Štoviše, prva naznaka izborne propasti HDZ-a do koje je došlo 2000. pokazala se u upravo Zagrebu. Nespremnost da se prizna rezultat lokalnih izbora 1995. i odbijanje predsjednika Tuđmana da potvrdi za gradonačelnika kandidata oporbe, te kasnija “kupovina” dva oporbena kandidata nakon izbora 1997. godine dugoročno su skupo koštali HDZ, koji se u Zagrebu nije oporavio ni do dana današnjeg. U takvoj situaciji je u sedlo uskočio Milan Bandić, koji, uz kraće povlačenje na rezervni položaj zbog prometne afere, vlada gradom od 2000. Nakon bahatog HDZ-a koji je odbijao priznati volju građana došao je “čovjek iz naroda”, populist sa savršenim političkim njuhom, radoholičar i spretan organizator, na razini idealnoj za prosječnog birača – ni preintelektualan ni prezahtjevan. Sliku čovjeka iz naroda koju je godinama gradio najbolje reprezentira plakat na kojem u odijelu gazi blatnu lokvu u Kozari Boku. U nastavcima Bandić II. i Bandić III. pobjeđivao je nokautom, ništa mu nisu mogle ni afere ni optužnice, neokrznut je u gradu preživio i razvod od SDP-a i nastavio širiti svoju klijentelističku mrežu, za koju više nije jasno upravlja li on njom ili ona njim. No vrijeme čini svoje, pa sada, u epizodi Bandić V., istrošen i krhkog zdravlja, pozira s medom u krevetu u kojem je završio nakon što je navodno prepuknuo podižući kazan s grahom na prvomajskoj proslavi. Današnji Bandić izgleda kao sjena onog nekadašnjeg. Svojevremeno se nametao svojom živahnom sveprisutnošću, a sada igra na upadljivu odsutnost. Nije se pojavio na tv-sučeljavanju, čime je nametnuo percepciju u kojoj su svi protukandidati jedna kategorija, a on posebna. I čini se da će i takav načet opet dobiti izbore, no isključivo jer nema pravu konkurenciju.
Milanović je fatalno propustio savršen trenutak da se obračuna s njim prije osam godina, kad je SDP bi u usponu, a Bandić pokazao prve ozbiljne znakove političkog soliranja. Machiavelli, kojeg izgleda nitko od naših političara ne čita, preporučuje vladaru da se s pobunama u državi (u ovom slučaju u stranci) mora obračunati odmah i odlučno, a ne bježati od “rata” jer ga time neće izbjeći već samo odgoditi na svoju štetu, budući da će mu se taj “rat” ipak dogoditi u za njega nepovoljnijem trenutku. Tako je 2009. godine, umjesto da odmah krene u otvoreni sukob, Milanović ipak nevoljko stao iza, tad već odmetnutog Bandića, koji je onda opet glatko dobio izbore u Zagrebu, iako je stranka “ispod žita” gurala formalno neovisnog kandidata Josipa Kregara. Na prošlim izborima 2013. godine tada vladajuća stranka nije Bandiću suprotstavila predsjednika zagrebačkog SDP-a Davora Bernardića, već ad hoc izmišljenog kandidata Rajka Ostojića, protivnika takvog da mu ni rođena majka ne bi boljeg izabrala. I ove, 2017. godine ponovo na lijevoj sceni u Zagrebu imamo čudnu izbornu situaciju. SDP, iako već godinama najjača stranka u gradu, nema svoga kandidata već podržava Anku Mrak Taritaš, iz patuljastog HNS-a. O njenom rezultatu u mnogome će ovisiti buduća “težina” HNS-a i odnos s većim partnerom. Mediji upadljivo guraju neovisnu kandidatkinju Sandru Švaljek, koja djeluje pristojno i kompetentno, ali nejasno je na koje biračko tijelo cilja, i otkud joj takva medijska prisutnost u odnosu na realnu snagu. Njen rezultat pokazat će može li i na nacionalnoj razini financijski i medijski establišment proizvesti neki svoj treći put, nudeći pristojna lica iza kojih stoji jaka logistika. HDZ je posebna priča. I kad su pobjeđivali u državi, na lokalnim izborima u Zagrebu su se brukali, a njihovi alibi kandidati služili su Bandiću kao vreće za napucavanje. Na prošlim izborima HDZ-ova kandidatkinja Margareta Mađerić jedva je prešla 5 posto, a teško je vjerovati da će prekasno i nevoljko istaknuti kandidat Drago Prgomet na ovima proći puno bolje. Najvažnije mikrobitka u Zagrebu upravo je unutarhadezeovski sukob, a najzanimljiviji rezultat na toj razini bit će omjer Esih-Prgomet. Iza Brune Esih stoji nezadovoljstvo tradicionalnog biračkog tijela politikom Plenkovićevog HDZ-a, a rezultat će pokazati koliki je potencijal tih nezadovoljnika i za parlamentarne izbore, dok iza Prgometa stoje čarobna slova H, D i Z ispod kojih bi najdiscipliniraniji birači progutali i Zorana Pusića kao gradonačelničkog kandidata. Ako Esih dobije i približno glasova kao Prgomet, a pogotovo ako dobije više, Plenković može pakirati stvari u Vladi, i ne čekajući stečaj Agrokora.
Most je u Zagrebu mogao profitirati od zadnjih zbivanja na nacionalnoj razini da je imao jakog kandidata i dobro osmišljenu kampanju. Umjesto toga biračima u Zagrebu nudi “suseda”, koji kao najjaču kariku programa ističe kako na listi ima ljude koji znaju reći “kaj”, a kao ključnu vlastitu kvalifikaciju to da je pratio Dinamo na gostovanjima. Sav taj malograđanski lokalpatriotizam u Zagrebu danas pali jednako tako kao što se na priču o “fetivima” mogu dobiti izbori u Splitu. Golema većina stanovnika Zagreba nije tu više od jedne ili dvije generacije. Zagreb bi ostao grad gabarita Križevaca ili Varaždina (svojevremeno “glavnih gradova” kao središta Sabora) da je ostao samo na prirodnom prirastu i doseljavanju iz bliže okolice. Tko savjetuje tog tipa? Jedno je pokazati poštovanje prema tradiciji tog grada prije nego što je postao velegrad, a drugo je udarati u zavičajne diple u velikom gradu koji je po definiciji otvorena i heterogena sredina. Žalosno je da Most nakon što već dvije godine ozbiljno igra na nacionalnoj razini u Zagrebu nema ponuditi ništa bolje od prežvakane pseudofulirovštine ljudi koji misle da osamdeset posto stanovništva u Zagrebu tu samo statira kako bi oni kao nadgrađani mogli živjeti u velikom gradu s adekvatnim sadržajima. Most je stoga propustio šansa da već sada u Zagrebu izmjeri realnu snagu. Živi zid nastavlja otvorenu vezu se profesorom Lovrinovićem, koji prvenstveno lovi mjesta u gradskoj skupštini u kojoj sutra svaka ruka može biti zlata vrijedna. Ovaj put im taj spoj može odbiti dio birača koji su upratili što im se u Saboru dogodilo s Marinom Škibolom. Rezultat liste Zagreb je naš, koja može privući i dio bivših glasača Živog zida, pokazat će ima li dugoročno potencijala za ljevicu izvan SDP-a. Iako se rezultati lokalnih izbora ne mogu puko preslikavati na nacionalnu razinu, oni svakako pokazuju važne tendencije. Zato su izbori u Zagrebu, u sjeni budućih parlamentarnih, danas zanimljiviji nego ikad, iako malo tko sumnja kako će Bandić V. ostati gradonačelnik i 2017. godine, kada glasuju i brojni mladi birači koji otkako znaju za sebe pamte samo jednog gazdu u gradu.
