Slušajući medije prosječan Hrvat bi se trebao osjećati kao zadnja nezahvalna hulja ako nije ispalio mini vatromet ili barem otvorio šampanjac na vijest da je njegova ministrica vanjskih poslova odlučila napustiti svoje radno mjesto i otići na dobro plaćenu funkciju glavne tajnice najstarije, time i najdekadentnije paraeuropske organizacije, Vijeća Europe, piše Nino Raspdudić za Večernji list u kolumni koju djelomice prenosimo.
Vijeće Europe je organizacija koja okuplja sve europske zemlje osim Bjelorusije, a čiji su glavni zadaci „jačanje demokracije, zaštite ljudskih prava i pravne države na europskom kontinentu“. Ne treba ga miješati s Europskim vijećem koje je tijelo EU.
Čemu služi? Na stranici našeg ministarstva vanjskih poslova piše: „Trenutno je Vijeće Europe posebno angažirano u borbi protiv svih oblika netolerancije i diskriminacije pod geslom „živjeti zajedno u Europi 21. stoljeća“, pri čemu osobitu pažnju pridodaje zaštiti ljudskih prava osjetljivih društvenih skupina poput Roma, izbjeglica, migranta i LGBT osoba.“
Do sada je VE usvojilo više od 200 konvencija i protokola iz raznih područja, među kojima se u zadnje vrijeme ističe Konvencija o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatija kao Istanbulska konvencija.
Tajništvo VE zapošljava oko 2000 službenika (zamislite koja je to količina ćata!), a na čelu mu je glavni tajnik. Zadnjih deset godina to je bio Thorbjorn Jagland, nekadašnji norveški premijer kojeg u domovini smatraju najgorim od Drugog svjetskog rata.
>Srpska diplomacija radi posao za svoju zemlju, što radi hrvatska?
Na službenoj stranici MVEP-a hvale se našom kooperativnošću: „U Vijeću Europe RH je prepoznatljiva i na području zaštite prava nacionalnih manjina, borbe protiv svih oblika diskriminacije, posebno temeljem spolne orijentacije i rodnog identiteta, borbe protiv trgovine ljudima te borbe protiv terorizma“, te ističu kako se nakon donošenja zakona o potvrđivanju Istanbulske konvencije poduzimaju daljnje aktivnosti u provedbi procesa ratifikacije.
Pejčinović-Burić bila je nevidljiva ministrica vanjskih poslova. Kako se manifestiralo to što je radila za Hrvatsku? Zašto se nije manifestiralo ovako kao sada njena sinekura?
Javnosti se sugerira da će ona na novoj funkciji napraviti nešto za Hrvatsku. Ta teza krije paradoks, jer ako je riječ o važnoj i uglednoj europskoj instituciji, kako je moguće od njenog čelnika očekivati zadovoljenje nepotističkih balkanskih standarda?
Ministrica na odlasku ističe važnost „multilateralizima“. To je novi eufemizam za globalnu oligarhiju bez demokratskog legitimiteta koja sve češće djeluje mimo volje građana, piše Nino Raspdudić za Večernji list.
Kako „multilateralizam“ preko svojih lokalnih kompradorskih krakova mešetari u malim zemljama najbolje pokazuje primjer nametanja ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskoj. Samoodreknuće i političko samoubojstvo najveće stranke u zemlji bila je cijena plaćena unutra, ali na van – evo ministrice pobornice Konvencije na čelu paraorganizacije koja je promovira!
Novo društveno modeliranje ostvaruje se kombinacijom ucjena i promicanja lokalne oligarhije koja se ponaša guvernerski, kao puki kolonijalni upravitelji koji ne odgovaraju građanima već stranim centrima moći. Čak i najviše funkcije u zemlji samo su im odskočna daska za ćatinske karijere u „multilateralnoj“ globalnoj organizacijskoj mreži.
Kolinda Grabar Kitarović je ovaj tjedan, izvrdavajući pitanje o kandidaturi, izjavila kako će sigurno u Hrvatskoj provesti mirovinu. Eto perspektive, eto kako na zemlju gledaju oni koji su na njenom vrhu! Dolazit će u nju kao Carl Bildt, na umirovljenički odmor.
Prije nego dignu sidro trebaju još izgurati uvođenje eura (bolje rečeno – ukidanje kune) i ubacivanje zemlje u šengensku zonu, što će preko režimskih medija prikazivati kao samorazumljivo pozitivno, a nipošto kao dokidanje zadnjih ostataka suverenosti. Do tada će narod zabavljati ustašama i partizanima.
Nehotično znaju biti i duhoviti kao u vicu da je izbor Pejčinović-Burić za glavnu tajnicu VE „pokazatelj diplomatske snage Hrvatske“. Gdje se još vidi ta snaga? Jesu li je pokazali, primjerice, u odnosima sa Slovenijom? Srbijom? Sudbinama nestalih? Poziciji Hrvata u BiH? Pokazali su samo snagu za ostvarivanje svojih inozemnih karijera pri čemu im je hrvatska država poslužila samo kao instrument. I još očekuju pljesak. Bar se toga suzdržimo. Sebi je otišla, ne nama, piše Nino Raspdudić za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
