Odvjetnik Čehić: sud presudio – dr. Poljaković imao punu slobodu da izrekne svoj stav da je homoseksualnost bolest

Zagrebački Županijski sud oslobodio je zadarskog profesora dr. Ivana Poljakovića filologa i povjesničara književnosti, docenta za Engleski jezik Sveučilišta u Zadru od optužbe za diskriminaciju zbog toga što je na političkoj tribini rekao kako je homoseksualnost bolest. Razgovarali smo s odvjetnikom Dariom Čehićem koji je pred sudom je zastupao dr. Ivana Poljakovića.

Kako je nastao taj slučaj koji se našao pred sudom?

Udruga za ljudska prava, zaštitu potrošača i održivi razvoj “Socius” iz Zagreba pokrenula je sudski postupak protiv dr. Ivana Poljakovića sa Sveučilišta u Zadru, nakon što je u studenom 2012. godine u hrvatskim medijima bilo objavljeno da je on na jednoj političkoj tribini u organizaciji stranke “Hrast” izrekao da je homoseksualnost bolest.

Vijest je izvorno objavio portal “Queer.hr”, a drugi mediji su uglavnom prepričavali što se dogodilo: možda zbog tada aktualne političke situacije u Hrvatskoj, a možda i zbog drugih razloga, dr. Poljaković je postao metom jedne prave harange – i u medijima i na poslu. Obratio mi se za pravnu pomoć isprva upravo zbog reagiranja na medijsko “cipelarenje” – u kojem je doista bilo vrlo nekorektnog novinarskog pisanja, te zbog disciplinskog postupka kojim je vodstvo Sveučilišta reagiralo na javnu harangu. Obje su te situacije, recimo, stavljene pod kontrolu – obavilo se ponešto demantiranja u medijima, a profesionalni status dr. Poljakovića na Sveučilištu u Zadru je očuvan. Zacijelo je pomogla i peticija koju je u podršku Ivanu Poljakoviću u desetak dana veljače 2012. godine potpisalo 225 hrvatskih znanstvenika i gotovo dvije i pol tisuće drugih građana. U svakom slučaju, 9. travnja 2013. godine Sveučilište je ukinulo suspenziju koja je bila izrečena dr. Poljakoviću.

Već u prosincu 2012. morali smo pisati i odgovor i na tužbu “Sociusa”, koji je tražio da se Ivanu Poljakoviću zabrani javno djelovanje i izrekne novčana kazna od 30.000 kuna, jer je navodno diskriminirao homoseksualne osobe time što je ustvrdio da je homoseksualnost bolest.

Što je to rekao Ivan Poljaković, da je izazvao takve reakcije?

Izvještaj na portalu “Queer.hr” imao je naslov: “Homofobni ispad zadarskog sveučilišnog profesora: ‘Homoseksualnost je bolest!'” U članku se opisuje kako je Ivan Poljaković na političkoj tribini govorio protiv Kurikuluma zdravstvenog odgoja, kako je uspoređivao metode nametanja sekularističke tzv. “kulture smrti” (termin kojega je osmislio sv. Ivan Pavao II.) sa komunističkim metodama iz 1940.- ih godina. Vjerojatno je egzaltirano govorio I. Poljaković na toj tribini – onako kako smo i naučeni očekivati od jednog govornika na političkom skupu. Nije, međutim, ništa od toga izazvalo takvu reakciju, kao baš ta njegova tvrdnja na koju upućuje naslov iz “Queer.hr” – a poslije redom i naslovi valjda svih drugih medija koji su izvještaj “Queer.hr” prenosili: svi naime “znaju” da se ne smije tvrditi da je homoseksualnost bolest.

Nije, naposljetku, rijetkost da znanstvenici drže egzaltirane političke govore: rijetkost je da , međutim, da ih njihovo Sveučilište suspendira. A u odluci o suspenziji dr. Poljakovića je izrijekom bilo navedeno da se dr. Poljakovića suspendira zbog izjave da je homoseksualnost bolest.

Na čemu je bila utemeljena tužba protiv dr. Poljakovića? Kako se on branio?

Stajalište tužitelja je bilo, da se ne smije u javnosti govoriti da je homoseksualnost bolest, jer se time diskriminiraju homoseksualne osobe kao društvena grupa. Ta grupa – ponavljalo se u tužbi često ponavljanu tezu iz redova LGBT aktivista – obuhvaća čak 10% stanovništva, i taj dio stanovništva je diskriminiran, ako ih se obilježava kao bolesnike.

Valja znati da je Hrvatski sabor 2008. godine donio zakon o suzbijanju diskriminacije, kojim se regulira zaštita od diskriminacije – tzv. “izravne” i “neizravne” kojoj bi bilo koja osoba bila izvrgnuta po bilo kojoj osnovi – od vjerske i nacionalne pripadnosti, do seksualne orijentacije. Donošenje takvog zakona nisu tražile manjinske nacionalne i vjerske zajednice: dapače su te vjerske zajednice zajedno s Katoličkom crkvom potpisivale izjave kojima su pokušale djelovati na sabornike da taj zakon ne donesu. Naposljetku su prava etničkih i vjerskih manjina u Hrvatskoj već bila osigurana nizom drugih zakona. Slijedom iskustava sa zapada, znalo se da će zakon u prvom redu biti korišten u svrhu društvenog afirmiranja homoseksualnosti i homoseksualnog načina života.

Uglavnom, nakon više slučajeva u kojima se zakon koristio protiv ljudi koji su u javnosti govorili stvari koje nisu bile “politički korektne” prema kriterijima LGBT aktivista – vjerojatno je najpoznatiji slučaj Vlatka Markovića, bivšeg predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, Dr. Poljaković se našao na meti zbog jednog političkog istupa u kojem je govorio protiv pokušaja uvođenja ideološki obojenog “Kurikuluma zdravstvenog odgoja” sada već bivšeg ministra Jovanovića.

Dr. Poljaković je u postupku pred sudom morao objasniti da taj “slavni” postotak od navodnih 10% homoseksualaca odgovara broju osoba koje – prema nekim seksolozima – u bilo kojem stadiju svojega života osjete homoseksualne porive bilo kakve vrste i intenziteta. Ti porivi se uglavnom javljaju tijekom puberteta i adolescencije, te se u uvjetima normalnog spolnog sazrijevanja u društvenoj okolini u kojoj se heteroseksualnost doživljava kao normalnost velika većina mladeži do svoje 25 godine razvije siguran i zdrav heteroseksualni identitet. Čak i u modernim društvima Zapada koja na homoseksualnost gleda blagonaklono, ima među odraslom populacijom možda nekih 1,5% homoseksualaca.

Također je dr. Poljaković objasnio da vrlo veliki broj psihologa i psihijatara u zapadnim zemljama zastupa stajalište da je homoseksualnost bolest, koja se osobito kod mladih liječi s dosta uspjeha; tako u SAD postoji medicinska asocijacija NARTH koja okuplja preko 1000 medicinskih profesionalaca, od kojih preko 200 s doktoratima znanosti. Postoji opsežna stručna literatura o liječenju homoseksualnosti, održavaju se o toj temi znanstveni i stručni skupovi. To govorimo o današnjici psihologije i psihijatrije, makar nisu tako davno živjeli ni Sigmund Freud, Carl Jung i Alfred Adler – dakle osnivači psihoterapije – koji su o homoseksualnosti također pisali kao bolesti.

Ove stvari je dr. Poljaković morao izložiti pred sudom kao razlog svojeg javnog govorenja: on nije rekao “homoseksualnost je bolest” stoga da nekoga vrijeđa, nego zato da štiti heteroseksualnost kao normalnost. Naime je stav Ivana Poljakovića da homoseksualnost nije jednakovrijedna heteroseksualnosti, nego je isključivo heteroseksualnost normalna seksualna orijentacija (što je također i stav službenog naučiteljstva Katoličke Crkve, uzgred budi rečeno).

Pozivali smo se u sudskom procesu na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava u kojoj se u znatnom broju slučajeva i s velikom zauzetošću brani temeljno ljudsko pravo na slobodu govora. Možda je zapravo dobro ovdje citirati iz presude Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 1976. godine: „Nadzorne funkcije Suda obvezuju ga da posveti najveću pažnju principima koji odlikuju jedno ‘demokratsko društvo’. Sloboda izražavanja predstavlja jednu od esencijalnih temelja jednog takvog društva, jedno od temeljnih uvjeta za napredak i razvoj svakog čovjeka. Sukladno stavku 2. točke 10., to se ne odnosi samo na ‘informacije’ ili ‘ideje’ koje su prihvaćene kao poželjne ili na koje se gleda kao na neofenzivne, ili kao na nešto indiferentno, nego također i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili smetaju Državu ili bilo kojem dijelu stanovništva. Takvi su zahtjevi tog pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema ‘demokratskog društva’. To znači, između ostalih stvari, da svaka ‘formalnost’, ‘restrikcija’ ili ‘kazna’ propisana u toj sferi mora biti srazmjerna legitimnom cilju kojega se želi postići.“

Pozivali smo se također i na ustavno jamstvo slobode vjeroispovijesti: katolička vjera kojoj pripada Ivan Poljaković nalaže vjerniku da smatra heteroseksualnost jedinom normalnom seksualnom orijentacijom. Ukazivali smo i na slučajeve gdje su čelnici nekih drugih vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj – naime Islamske vjerske zajednice i Srpske pravoslavne crkve – iskoristili slobodu da kažu da smatraju homoseksualnost bolešću.

Kako je sud naposljetku presudio?

Županijski sud u Zagrebu u presudi Posl. broj: Pnz-14/12-16 od 15. srpnja 2014. godine – suprotno stavu tužitelja, iznosi stajalište da bi kažnjavanjem dr. Ivana Poljakovića zbog javnog iznošenja tvrdnje da je homoseksualnost bolest – bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno člankom 38. Ustava Republike Hrvatske i člankom 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Sudac Ivica Veselić naglašava da je tuženik dr. Ivan Poljaković svoj stav izrekao na političkoj tribini (citiramo dalje):

„slijedom čega njegov stav nema utjecaja na odluku tko bi eventualno mogao biti ili zaposlenik ili student na fakultetu kojeg je on zaposlenik, pa se stoga ne može govoriti da se radi o stavu koji bi na bilo koji način mogao biti nepovoljan za interese osoba istospolne orijentacije uvjetovanje njihovom pripadnošću toj skupini … Prema odredbi čl. 2. st. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije izravna diskriminacija je postupanje … kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe. Pri tome tužitelj koji smatra da je žrtva diskriminacije mora dokazati postojanje vjerojatnosti da određena radnja predstavlja akt izravne diskriminacije. … Sam stav tuženika ne predstavlja djelo diskriminacije već se radi o tuženikovom vrijednosnom sudu radi čega isti ne ispunjava pretpostavke … da bismo mogli govoriti o izravnoj diskriminaciji … tuženik svojim stavom, kojeg javno iznosi i zastupa, nije povrijedio pravo na jednako postupanje i diskriminirao osobe istospolne orijentacije s obzirom da se radi o takvom stavu kojim tuženik nije stavio a niti bi mogao staviti u nepovoljniji položaj osobe istospolne orijentacije u odnosu na heteroseksualne osobe… u konkretnom slučaju uopće (se) ne radi o postupanju tuženika jer ne postoji radnja tuženika kojim su osobe istospolne orijentacije stavljene u nepovoljniji položaj već se radi o njegovom stavu kao apsolutnom građanskom pravu koje je javno izrekao koristeći se jednim od temeljnih ljudskih prava, pravom na slobodu izražavanja…. Prijeporan tuženikov stav ne može se smatrati niti uznemiravanjem u smislu odredbe članka 3. stavak 1. ZSD koje predstavlja svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članaka 1. stavak 1. ovog Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje… Tek je za istaknuti kako bi usvajanjem tužbenog zahtjeva kako to tužitelj predlaže, bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo tuženika na slobodu izražavanja sadržano u članku 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda… Zaključno, ovaj sud je stava kako se u konkretnom slučaju ne radi o diskriminaciju u smislu odredaba ZSD već o tuženikovom stavu koje je javno izrekao koristeći se slobodom prava izražavanja, koje nije suprotno niti Ustavu Republike Hrvatske, niti zakonima Republike Hrvatske, niti Konvenciji.”

Možete li nam objasniti na jedan manje formalan i lakše razumljivi način, koji je značaj takve presude za hrvatske građane?

Hrvatski građani trebaju znati da ne smiju nikoga diskriminirati – tj. da ne smiju ljude stavljati u lošiji položaj zato što su drugačiji po bilo kojoj osnovi; iznimke bi bile kada za to postoji razuman i zakoniti razlog – poput zabrane davanja krvi koju medicinska struka iz međunarodno valoriziranih razloga ostavlja na snazi, u pogledu muških homoseksualaca.

Ne smije se nikoga uznemiravati, izdvajati od drugih ili vrijeđati zbog toga što je drugačiji; ne smije se ni druge poticati da pribjegavaju nepravednoj diskriminaciji

Međutim, građani također moraju znati da ih nitko ne smije priječiti da se koriste slobodom mišljenja i izražavanja misli. Dapače, čak građani ne smiju ni dopuštati da ih netko sprječava da slobodno izražavaju stajališta koja su zauzeli nakon dobrog promišljanja, ili stajališta koja proizlaze iz njihovih vjerskih uvjerenja.

Ovdje je sud presudio da je dr. Ivan Poljaković imao punu slobodu da na političkoj tribini – dakle na mjestu gdje očito nije stavljao u neki lošiji položaj ni svoje studente, ni svoje suradnike – izrekne svoje stajalište da je homoseksualnost bolest, i da se zauzme za pravo zdravstvenih djelatnika da pruže usluge liječenja za one osobe sa homoseksualnim porivima, koji takve medicinske usluge žele. Također, da se zauzme za pravo onih osoba sa homoseksualnim nagnućima, da mogu zatražiti i takvu vrst medicinsku pomoći – a ne samo pomoć radi ohrabrivanja homoseksualnosti i smirivanje savjesti, koju dio medicinske struke pruža pod nazivom “Gay affirmative psichotherapy”.

U Europi koja je – u kontekstu tada gorućih pitanja antifašizma i antikomunizma – 1950. godine zajamčila slobodu izražavanja Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Hrvatska je članica te konvencije od 1997. godine), i koja je nakon pada Berlinskog zida učinila poštivanje te slobode preduvjetom da se bilo koju zemlju smatra demokracijom, ne smiju ni hrvatski narod dopustiti da ga se ušutkava i da ga se uvjerava kako je čovjeku nedopušteno – ili makar nepristojno – govoriti ono što smatra istinitim.

Izvor: Narod.hr
Photo: narod.hr