Bivši šef Udbe, Josip Perković, koji je na njemačkom sudu osuđen na doživotni zatvor zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, danas je doputovao u Hrvatsku gdje će služiti kaznu.
> (FOTO) Političko ubojstvo: Perković doveden u remetinečki zatvor
> Kako je Milanovićeva Vlada uz Bajića i ‘lex Perković’ pokušala izigrati europski uhidbeni nalog?
Tim povodom za Narod.hr razgovarali smo s odvjetnikom Zvonimirom Hodakom.
Narod.hr: Josip Perković doputovao je u Hrvatsku na odsluženje kazne. Koji je Vaš komentar?
Zvonimir Hodak: Sve je u skladu s međunarodnim konvencijama i dogovorima između Hrvatske i Njemačke, osim što hrvatsko zakonodavstvo malo „šteka“, najblaže rečeno. Vrhovni sud Hrvatske potvrdio je presudu Županijskog suda u Zagrebu Perkoviću od 30 godina zatvora, a isti taj Vrhovni sud je potvrdio Mustaču kaznu od 40 godina koju je donio Županijski sud u Velikoj Gorici. A kažnjeni su za isto kazneno djelo, obojica doživotnim zatvorom. Dakle, riječ je o jednoj, najblaže rečeno, čudnoj primjerni zakonskih odredbi.
Budući da u Hrvatskoj nema kazne doživotnog zatvora, samom tom činjenicom Hrvatska ima diskrecijsko pravo da primjerni najveću kaznu koju hrvatski zakon predviđa, a to je, u uobičajenim okolnostima, poput kvalifikatonog djela ubojstva, minimalna kazna od 20-40 godina. Županijski sud u Velikoj Gorici je, u skladu s time, Mustaču izrekao kaznu od 40 godina. Međutim, Županijski sud u Zagrebu je izrekao kaznu od 30 godina, dakle, odmah mu je smanjio kaznu za 10 godina. Tako da, Nobilo ne govori baš bez nekakvog osnova ono što je danas rekao – da bi za 2, 2 i pol godine Perković mogao izaći na slobodu. To sve zajedno znači da je hrvatsko zakonodavstvo, pomalo, ja bih rekao, zakonodavstvo s posebnim potrebama i da su te posebne potrebe zapravo razlog zašto mi stalno imamo problema, kao što smo imali i kod izručenja Perkovića i Mustača, a i sada kod njihovog povratka.
Narod.hr: Kako komentirate činjenicu da mediji, prateći ovaj slučaj, najčešće stavljaju u prvi plan upravo Nobilove tvrdnje koje Perkovića karakteriziraju kao žrtvu?
Zvonimir Hodak: Naravno. Nobilo dobro radi svoj posao, o tome nema diskusije. Osim što u Njemačkoj nije dobro odradio posao jer je bio preveliki optimist i smatrao je da nema dovoljno dokaza. Međutim, Nijemci su ne samo izrekli najtežu kaznu koja u njemačkom zakonodavstvu postoji nego su je u drugom stupnju i potvrdili. Ali, ovdje je Nobilu daleko lakše nego u Njemačkoj. Ovdje on jednostavno tvrdi da nema nijedne države na svijetu koja će izručivati šefove svoje tajne službe. Naravno da nijedna normalna država na svijetu ne izručuje šefove tajnih službi, osim ako su oni radili kaznena djela, a ovo su bila kaznena djela ubojstva naših emigranata, odnosno takozvane neprijateljske emigracije. To je bio razlog zašto su oni izručeni, a ne zato što su šefovi tajnih službi.
Točno je da Nobilo tu ima apsolutnu naklonost hrvatskih medija. I kod izručenja i sada se vidi da su mediji, koji su i inače više „ljevičarski“, blago naklonjeni šefovima tajnih službi. Ne govore o ljudima koji su počinili kazneno djelo ubojstva i nezakonitog gonjenja hrvatskih emigranata, nego jednostavno govore o ljudima koje tituliraju kao šefove tajnih službi.
A i šefovi tajnih službi mogu činiti kaznena djela, što su Nijemci s apsolutnom sigurnošću utvrdili te ih adekvatno kaznili.
Zbog neprovođenja lustracije 95% sudaca Vrhovnog suda su bivši članovi Partije?
Narod.hr: Anto Nobilo bio je jugoslavenski državni odvjetnik. U kojoj mjeri su još uvijek u hrvatskom pravosuđu zastupljene osobe koje su bile aktivne u bivšem sustavu?
Zvonimir Hodak: Začudit ćete se ovome: po jednoj analizi koju sam pročitao, a za koju ne garantiram budući da je nisam sam radio, 95 % sudaca Vrhovnog suda Hrvatske su bili članovi komunističke partije ili Saveza komunista. A u Srbiji, od članova Vrhovnog suda Srbije, samo dva suca su bila u Partiji!
To su oni koji su bili u Partiji, a da ne govorimo o tome tko su bili državni odvjetnici u bivšem sustavu. Nobilo je, primjerice, bio državni odvjetnik u slučaju Artuković.
Tako da je to sve skupa jedna tiha rehabilitacija starih kadrova.
Podsjetimo recimo na one koji su u bivšem sustavu sudili starijim ženama koje su se vraćale iz Vatikana, Lurda i Fatime, pa bi im pronašli nekakav „neprijateljski“ tisak i zbog toga ih gonili. Svi oni bi danas trebali biti negdje u dubokom zapećku, međutim, oni su danas glavni odvjetnici, od Sanadera, pa nadalje.
Hoću reći, ne postoje nikakve konzekvencije za ono što su radili za vrijeme komunizma. Sve su to stvari koje bi spadale pod neku normalnu lustraciju u nekoj normalnoj zemlji. Međutim, lustracije u Hrvatskoj nije bilo, pa se, prema tome, ne trebamo ni čuditi što danas, i bivši javni suci i bivši komunistički tužitelji sjede na Vrhovnom sudu i sl.
“Uloga DORH-a kod izručenja bila je spektakularno loša”
Narod.hr: Vidjeli smo koliki je bio otpor hrvatskih vlasti za izručenje Perkovića i Mustača, a pogotovo nije bilo nikakve volje da ih se procesuira u Hrvatskoj. Koja je uloga DORH-a u svemu tome? Je li on trebao pokrenuti postupak protiv njih?
Zvonimir Hodak: Uloga DORH-a i ondašnjeg državnog odvjetnika Bajića bila je, u najmanju ruku, spektakularno loša. Kada sam rekao „pravosuđe s posebnim potrebama“, to bi se odnosilo prvenstveno na DORH. Jer, DORH je taj koji je, po zakonu i po međunarodnim konvencijama i po činjenici da smo u Europskoj uniji, trebao zastupati Republiku Hrvatsku, a ne interese Perkovića i Mustača. Oni su se, kao što znate, žalili na odluku Županijskog suda u Velikoj Gorici i Županijskog suda u Zagrebu da se Mustač i Perković izruče i konačnu odluku o tome donosio je tek Vrhovni sud s time da je protiv tih izručenja DORH izjavio žalbe. Zakonom je DORH trebao zastupati RH protiv Perkovića i Mustača, međutim, DORH je imao jednu ulogu koja ima veze sa svime: i s politikom i s ideologijom, ali najmanje ima veze sa zakonom. DORH-ov osnovni cilj bi trebao biti načelo zakonitosti, a ne nikakvo ideološko načelo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
