Ovu godinu Hrvatski sabor proglasio je godinom – Nikole Šubića Zrinskog (Zrin, oko 1508.-Siget, 7. rujna, 1566.). Riječ je o hrvatskom državniku i vojskovođi te jednom od najslavnijih velikana hrvatske povijesti, koji je rođen u Zrinu. U vrijeme maršala Josipa Broza njegovo ime nije se smjelo isticati, a još manje izvoditi jednu od najljepših hrvatskih opera, koja također nosi njegovo ime, i u kojoj se veliča hrvatski čovjek, hrvatska borba za slobodu… Arija iz te opere „U boj, u boj“ postala je mitski simbol.
Ovaj velikan, nema sumnje, je zaslužio da se i godina posveti njemu. Također je već odavno trebalo snimiti i igrani film o njegovu životu i djelu. Opera se malo ili uopće ne izvodi, a o filmu nitko i ne razmišlja. Da su Amerikanci imali takvog junaka već bi o njemu bili snimljeni i filmovi koji bi konkurirali za Oscar.
No, sad kad je proglašena „Godina Nikole Šubića Zrinskog“ vjerujemo da će mnogi poželjeti posjetiti i njegovo rodno mjesto. Ili mu barem tamo podići dostojan spomenik, kakav su mu recimo svojedobno podigli Čakovčanci.
Čudi nas da se oko ove odluke Hrvatskog sabora nisu javili i članovi Saveza antifašističkih boraca Republike Hrvatske, Documenta, pa i borci za „pravdu“ ala Pusić, Teršelič, Pupovac, Stazić, Stanimirović, pa i neki hrvatski (?) umjetnici koji marširaju u prvim redovima kad se srozava, blati i uništava sve što hrvatski diše.
Gdje su sada oni koji neprestano proganjaju one koji na hrvatskim nogometnim stadionima viču „Za dom – spremni!“? Ako javno izgovorite nešto takvoga vrlo lako možete biti maltretiran, uhićen i stavljen na stup srama. To je, kažu, pozdrav kojim se „mahalo“ u vrijeme NDH, a sve što miriše na NDH i Pavelića je fašizam, a ono što su bili Broz i partizani (komunisti) isključivo je antifašizam. I to bez ikakve mrlje. Tako su nas učili, a tako nas neki na žalost i dalje uče.
Nikada nije bilo sve crno-bijelo, pa ni to.
Dakle, poklonili smo se Nikoli Šubiću Zrinskom. Njega nisu ubili partizani, ali su tijekom II. svjetskog rata „ubili“ sve što je imalo bilo kakve veze s ovim hrvatskim junakom. Je li bilo tako ili nije? Naime, Titovi partizani su početkom rujna 1943. u Zrinu, rodnom mjestu ovog velikana hrvatske povijesti, počinili strašni, neviđeni zločin. Nakon što su ubili veći broj stanovnika ovog mjesta, koji im na žalost nisu pružali nikakav otpor, svi koji su imali sreću i ostali živi bili su zauvijek (!) protjerani sa svoga ognjišta. Kuće su razrušili, odnosno spalili, pa čak i župnu crkvu u tom mjestu. Ostao je samo kamen na kamenu. Nakon II. svjetskog rata nitko se nije smio vratiti u Zrin, tako da je danas ovo mjesto uistinu prekrila šaš i trava. Sve do početka devedesetih o Zrinu se nije smjelo ni govoriti, a tadašnji povjesničari također su zaobilazili i prešućivali zbivanja o tim i sličnim zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom u II. svjetskom ratu. Ono što je najžalosnije partizanski zločin nad nevinim hrvatskim civilima u tom kraju još je na početku, ne istražuje se, iako prema riječima Damira Borovčaka još ima svjedoka pokolja i paleža Zrina.
Zrin je prema popisu stanovništva iz 1910. imao 781 stanovnika, od čega 777 Hrvata, 3 Srbina i 1 Mađara. Prema vjeroispovjesti katolika je bilo 778, a pravoslavaca troje.
Po imenu Nikole Šubića Zrinskog u Domovinskome ratu čak se zvala i jedna (HVO) vojna postrojba.
Nu, sad kad je i službeno obilježena godina ovog hrvatskog velikana, što dalje? Drugi korak trebala bi biti obnova Zrina, a zatim povratak (plaćanje) pokretne i nepokretne imovine mještanima ili njihovim potomcima koji su još živi. U tome bi se poglavito trebali istaknuti oni koji „po šumama i gorama“, pjevaju, sviraju i plešu „Žikina kola“ pod vodstvom Mesića i Josipovića. Nije valjda da ni oni nisu čuli za Zrin.
S jedne strane činimo sve da uzdižemo Zrinskog, a s druge da se i dalje (ne)namjerno zaboravljaju partizanski zločini. Kako to objasniti?
Ni jedan partizanski zločinac do danas nije odgovarao za ovaj zločin, baš kao ni za niz druge koje su učinili Titovi junaci.
Hrvatski branitelji su pobijedili u obrambenom hrvatskom Domovinskome ratu pa ih i dalje proganjaju poput pse. Šator je još uvijek na Trgu Nevenke Topalušić. Partizani su i danas „zaštićeni“, bez obzira i kad im dokažeš da su razorili, zapalili, opljačkali, protjerali ubijali civile, žene, djecu i starce, u Zrinu! ( I u „Zrinovima“!).
Gdje je tu pravda, gospodo i gospođe, drugovi i drugarice?
Niste valjda naivni pa da mislite da ćete s „Godinom Nikole Šubića Zrinskog“ prekriti i sve partizanske zločine?
Osim toga, ove godine ne bi trebalo biti kazališta koje u svom repertoaru nema operu „Nikola Šubić Zrinski“, niti izvješća MUP-a, DORH-a, Uskoka i drugih, a da nitko od njih na kraju godine ne zna ni jednog zločinca koji je 1943. razorio Zrin.
Neki bi možda i za ovaj zločin rekli – „Sve je kriva rakija!“.
Mladen Pavković,
predsjednik
