Ministarstvo zdravlja provelo je istovremeno javnu raspravu o čak 25 novih zakonskih prijedloga, između ostalog i o zakonima koji se tiču prava i odgovornosti pacijenata, presađivanja ljudskih organa, obveznom zdravstvenom osiguranju i medicinski potpomognutoj oplodnji.
Petar Radelj u svom očitovanju kao prilogu javnoj raspravi navodi da je zbog izigravanja zakonski određene procedure od strane Ministarstva javna rasprava nelegalna te da nije omogućila uključivanje zainteresirane javnosti pošto se provodila tijekom božićnih i novogodišnjih blagdana kada količinu od 25 predloženih zakonskih rješenja javnost nije mogla procesuirati.
U većini tih prijedloga Ministarstvo je dodatno nastojalo užurbati proces time što je uzastopce davalo neistinite tvrdnje kao odgovore na pitanja iz službenog obrasca kako bi izbjeglo sastavljanje iskaza i procjenu učinaka propisa, što bi značilo da je za svako od 25 novih zakonskih rješenja trebalo provesti po dvije javne rasprave, a ne jednu, a svaka je morala biti unaprijed objavljena i planirana Godišnjim planom normativnih aktivnosti i Planom savjetovanja. Ništa od toga nije učinjeno.
Petar Radelj smatra da sve to upućuje na skrivene namjere da se pod krinkom demokratskih postupaka zapravo provuku mnoga opasna zakonska rješenja. Posebice na takve namjere upućuje Prethodna procjena za Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji za koji Radelj tvrdi da je protivan „zdravom razumu, hrvatskom Ustavu, međunarodnim konvencijama i hrvatskoj tradiciji“.
Ne poštuje se ustavno pravo na život
Na početku svog Očitovanja Radelj iznosi kako se u postupku medicinski pomognute oplodnje, već prema postojećem zakonu, ne poštuje ustavno pravo na život svakom ljudskom biću te da predloženim promjenama Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji nositelj izrade propisa ne iskazuje namjeru da taj zakon vrati u okvir hrvatskoga Ustava i hrvatskoga ustavnopravnoga poretka. Petar Radelj navodi kako se ustavna odredba članka 21. prema kojoj svako ljudsko biće ima pravo na život mora tumačiti gledajući sudske presude europskih sudova prema kojima pravo na zaštitu ima kako rođeno tako i nerođeno ljudsko biće.
Tvrdi kako je u „suvremenoj pravnoj znanosti i judikaturi koje obvezuje 47 država članica Vijeća Europe s 820 milijuna stanovnika prihvaćeno stajalište da ljudski život počinje u trenutku oplodnje jajne stanice (jajašca, oocita) sjemeglavcem (spermijem), dakle u trenutku začeća.“ On zamrzavanje zametaka, postupak koji je 2012. godine izmjenama Zakona o medicinskoj oplodnji po hitnom postupku dopustila sadašnja koalicijska Vlada na čelu s SDP-om, smatra držanjem ljudskih bića u stanju sličnom ropstvu:
„Svakoga tko bi htio nijekati pravo začetoga ljudskoga bića na opstojnost, Ustav RH u članku 21. stavku 1. podsjeća da svako ljudsko biće ima pravo na život. Bonnski, bruxelleski i strasbourški sudovi protumačili su da se to odnosi i na nerođeno dijete (v. gore, točka 1.). Stoga se postavlja pitanje čovječnosti onih koji to žele sebi i svojem ili tuđem djetetu: kakav je ljudski život biti smrznut na –196 Celzijevih stupnjeva?“
Ministarstvo obmanjuje javnost iznoseći netočne tvrdnje i nelegitiman cilj
U drugom dijelu Očitovanja Radelj navodi na koje sve načine predloženo zakonsko rješenje krši prava djece zajamčena Ustavom RH i Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima djeteta. Novim izmjenama zakona o medicinski pomognutoj oplodnji daje se pravo istospolnim životnim partnerima da koriste mogućnost umjetne oplodnje. Kao cilj izmjena zakona nositelj izrade propisa Ministarstvo zdravlja navodi: „Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji potrebno je uskladiti sa Zakonom o životnom partnerstvu osoba istog spola.“
Radelj međutim tvrdi kako taj cilj s ustavnopravnog stajališta i načela hijerarhije propisa nije legalan niti legitiman „jer Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola po pravnoj snazi nije ni organski ni ustavni zakon, tj. nije iznad Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji pa takvo „usklađenje“ nije potrebno.“ Radelj dalje tvrdi da „ako su neka prava dana mjerodavnim posebnim zakonom, ona se ne moraju umnažati ponavljanjem u drugim zakonima nego se mogu izravno primijeniti.
Stoga, ako je pravo na umjetnu oplodnju zakonodavac već dao formalnim, registriranim, neformalnim i/ili neregistriranim životnim partnerima, zbog toga sada nije potrebna promjena Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji.“ Takvo pravo Zakonom o životnom partnerstvu nije dano ni formalnim ni neformalnim (neregistriranim) životnim partnerima nego im se tek kani dati izmjenama i dopunama Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji i Ministarstvo stoga obmanjuje javnost iznoseći netočne tvrdnje i nelegitiman cilj.
Pravo na medicinski pomognutu oplodnju daje se istospolnim partnericama
U točki 4. Prethodne procjene Ministarstvo zdravstva ističe: „Zakonskim prijedlogom mijenja se krug osoba koje imaju pravo na medicinski 4. pomognutu oplodnju na način da se određuje da pravo na medicinski pomognutu oplodnju ima i punoljetna, poslovno sposobna žena koja živi u registriranom ili neformalnom životnom partnerstvu, čije je dosadašnje liječenje neplodnosti ostalo bezuspješno ili bezizgledno te koja je s obzirom na životnu dob i opće zdravstveno stanje sposobna za roditeljsku skrb o djetetu.“
Tu Radelj vidi dva problema. Kao prvo, zamišljeno normativno rješenje je „diskriminirajuće i protivno načelu ravnopravnosti spolova iz članka 3. Ustava RH, jednakopravnosti neovisno o spolu iz članka 14. stavka 1. Ustava RH i jednakosti svih pred zakonom iz članka 14. stavak 2. Ustava RH.“ Osim toga, zakon nije u skladu s člankom 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije jer davanje prava na umjetnu oplodnju bilo komu po spolnoj osnovi (ženi, a ne muškarcu), a na osnovi položaja ili statusa u odnosu na registrirano, neregistrirano, formalno ili neformalno životno partnerstvo, konstituira nedopuštenu diskriminaciju.
Medicinska pomognuta oplodnja više ne služi liječenju neplodnosti
Kao drugo, Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji (NN 86/12) pod naslovom „Razlozi za provedbu postupka medicinski pomognute oplodnje“ u članku 4. stavku 1. određuje: „Medicinski pomognuta oplodnja jest postupak koji se provodi tek kada je dotadašnje liječenje neplodnosti bezuspješno ili bezizgledno, te radi izbjegavanja prijenosa teške nasljedne bolesti na dijete kod prirodnog začeća.“ Međutim, tvrdi Radelj, Teze za Zakon o izmjenama i dopunama zakona o medicinski pomognutoj oplodnji Ministarstva zdravlja imaju u vidu posve drukčiju situaciju, žena koje žive (i spolno opće) s osobama istoga spola. „Tu „liječenje neplodnosti“ nije moguće jer ga nema i ne može biti. U snošaju dvaju osoba istoga spola ne može doći do prirodnoga začeća. Stoga bi uvođenjem te kategorije ovlaštenika na umjetnu oplodnju bio srušen zakonodavčev ratio, zašto je uopće dopustio umjetnu oplodnju.“
Kršenje prava djece zajamčenih Ustavom i međunarodnim konvencijama
„Dijete nije stvar nego ljudsko biće, nije predmet vlasništva ni posjeda; nije imovina, nije u pravnom prometu da bi se nad njim stjecala osobna ili imovinska prava.“ – navodi Radelj na početku svog Očitovanja te nastavlja kako hrvatski Ustav u članku 63. stavku 1. propisuje ustavnu obvezu roditelja na odgoj, uzdržavanje, školovanje djece i pravo da samostalno odlučuju o njihovom odgoju.
„Elementarna biologija određuje da je za nastanak novoga ljudskoga bića potrebno dvoje, muškarac i žena (…) zbog čega Ustav propisuje ovu naravnu i ustavnu obvezu u množini, roditeljima, a ne životnom partneru” kaže Radelj.
Prema Radelju, nuđenje umjetne oplodnje životnim partnerima protivno je najboljem interesu djeteta da ima oca i majku, i prema tome u suprotnosti s Ustavom RH, ali i međunarodnim konvencijama o pravima djeteta:
“To je, naime, naravno i temeljno ljudsko pravo, koje proklamira i članak 9. stavak 3. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta (SL MU 15/90; NN MU 12/93): „Države članice poštuju pravo djeteta… da održava osobne odnose i neposredne kontakte s oba roditelja na stalnoj osnovi…“
To pravo s drugoga gledišta ističe i potvrđuje Članak 18. stavak 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta iz 1989.: „Države članice uložit će sve napore kako bi se uvažavalo načelo da oba roditelja imaju zajedničku odgovornost u podizanju i razvoju djeteta. Roditelji ili, ovisno o slučaju, zakoniti skrbnici imaju glavnu odgovornost za podizanje i razvoj djeteta. Interesi djeteta su njihova osnovna briga.“
Svojim pak normativnim prijedlogom, Ministarstvo zdravstva niječe zajedničku odgovornost drugoga roditelja, davatelja sjemena, i zanemaruje interes djeteta, stavljajući se na stranu želje za ispunjenjem roditeljstva osobi koji ni ne pokušava začeti i imati dijete na prirodan način, kakav je jedini biološki dan, od oca i majke, i sukladan ljudskoj naravi, kaže Radelj
Država se ne može staviti u službu i promicati izvanredno roditeljstvo na način da potiče samohranost ili jednoroditeljske obiteljske. I da sve to čini na trošak poreznih obveznika, zaključuje Radelj.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
