Na predstavljanju mjera za suzbijanje nasilja nad ženama i zaštitu prava djece, predsjednik Vlade Andrej Plenković najavio je odbacivanje koncepta “otuđenja djeteta od roditelja”. Zanimljivo, upravo se tim konceptom bavila novinarka Jelena Jindra, pišući za H-alter, u nizu članaka o tome da se, kako je tvrdila, na temelju mišljenja Poliklinike za zaštitu djece i mladih da je nenasilan roditelj zapravo otuđujući roditelj i zlostavljač djece, oduzimaju djeca.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
U drugoj polovici rujna 2021. godine Općinski građanski sud u Zagrebu donio je Rješenje o zabrani pisanja povodom 10 tekstova koje je u razdoblju od 12. 7. 2021. do 25. 8. 2021. napisala Jindra. Odluka suca Andrije Krivka donesena je na traženje tadašnje ravnateljice Poliklinike Gordane Buljan Flander, koja je nakon svega dala ostavku.
Narod.hr razotkrio je kako su Jelena Jindra sa svojim djetetom bila klijentica Poliklinike za zaštitu djece i mladih. U presudi koju smo dobili se spominje kako su zajedno s djetetom posjećivali kliniku u Đorđićevoj ulici. Novinarka Jindra tu informaciju kod pisanja članaka o Poliklinici i prof. dr. sc. Gordani Buljan Flander, sklopu projekta koji je financirao AEM, nije nigdje navela, što je suprotno Etičkom kodeksu HND-a. Nije bila transparentna niti kod gostovanja na HRT-u u emisiji “Otvoreno”, gdje također nije iznijela tu informaciju, kao što nije spomenuto ni da je ona zaposlenica javne televizije.
Gradonačelnik Grada Zagreba Tomislav Tomašević (Možemo) i premijer Andrej Plenković su pod krinkom ‘slobode medija’ branili H-alter i Jindru.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Upravo je ova informacija važna u kontekstu novih odluka Plenkovićeve Vlade, a koja daje razlog za slavlje Jindri, kao i Jeleni Veljači.
> Evo kako je HRT odgovorio na zahtjev Narod.hr-a za pristupom informacijama o novinarki Jindri
> Pitali smo ponovno novinarku Jindru je li u sukobu interesa u odnosu na Polikliniku ili prof. Buljan Flander
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Što Plenković odbacuje?
Kod donošenja odluke o roditeljskoj skrbi, propisuje se da sud mora uzeti u obzir i tvrdnje o postojanju nasilja.
“Ovim izmjenama usklađujemo se s odredbama Istanbulske konvencije, preporukama Izvješća GREVIO-a, kao i preporukama iz Izvješća posebne izvjestiteljice Ujedinjenih naroda za nasilje protiv žena i djevojčica”, dodao je predsjednik Vlade.
Nastavno na te preporuke, ministar Piletić poslao je uputu stručnjacima iz sustava socijalne skrbi da ne koriste pojam “sindrom otuđenja djeteta” kao i da se majke koje se pozivaju na nasilje ne smatraju nesuradljivima i nekompetentnima kao roditelj.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Revidirat će se, najavio je premijer, i pravilnici i drugi podzakonski akti iz područja socijalne skrbi kako bi i iz njih uklonili ovaj sporni pojam.
Ministar Malenica pripremio je dopis kojim će na nepostojanje znanstvenih temelja za korištenje koncepta “otuđenja” od roditelja upozoriti predsjednika Vrhovnog suda.
> Pitali smo novinarku H-altera je li u sukobu interesa u odnosu na Polikliniku ili prof. Buljan Flander
> H-alterova novinarka u stvari je zaposlenica HRT-a: Evo zašto su to zatajili u Otvorenom
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Promašene upute ministra
“Sindrom otuđenja” u praksi se ne koristi ili se barem ne bi trebao koristiti već duži niz godina. Naime, upravo prijepori oko toga radi li se o sindromu, zasebnoj dijagnozi ili ne dovode do nejasnoća u znanstveno-stručnoj zajednici i gotovo sve kontroverze oko samog pojma vežu se upravo za to tko i zašto priznaje ili ne priznaje pojavu kao sindrom ili dijagnozu. Za djecu je to posve nebitno. Djelatnici Zavoda za socijalni rad ni ne mogu dijagnosticirati sindrome, to može samo liječnik, dakle uputa ministra potpuno je promašena. I nije jedina takva.
Što se tiče toga postoji li otuđenje ili ne i koliko je “znanstveno utemeljeno” – kako god to odlučili nazvati, činjenica je da postoje situacije kada dijete u potpunosti odbaci jednog roditelja i sve što ima veze s njim (baku, djeda, prijatelje, kućne ljubimce…) s nerealnim argumentima, potvrđuju nam stručnjaci koje smo pitali o ovoj temi.
Tako primjerice dijete tvrdi da se boji tate jer ga “nije želio dok je bio mami u trbuhu” ili da nikad više ne želi vidjeti mamu jer ga je tjerala da jede brokulu. Pritom dijete često naglašava da je to njegovo sjećanje ili mišljenje, čak i kad je to u realitetu nemoguće. Nikad nije ništa dobro doživjelo s odbačenim roditeljem, tvrdi. On ili ona nemaju nijednu dobru osobinu, nema lijepih sjećanja, nastavlja dijete. A drugi roditelj za dijete je idealan i savršen, bez ijedne mane. To nije realno i sasvim sigurno produkt je utjecaja nekoga drugoga, najčešće preferiranog roditelja, ističu stručnjaci.
Smije li se kriviti majke?
Uputa ministra da se ne smije okriviti majke za narušen odnos djeteta s nasilnim roditeljem također je promašen.
Dijete koje odbija kontakt zbog straha zbog proživljenog nasilja dijete je koje jasno može opisati čega se i zašto boji, koje u roditelju počinitelju (što mogu biti i majka, i otac, a ne samo otac) vidi negativne, ali i pozitivne strane i iskustva (npr. može se sjetiti da su jednom igrali neku zabavnu igru – i zlostavljana djeca gotovo uvijek posebno čuvaju te, možda rijetke, ali lijepe uspomene), u drugom roditelju vide pozitivne, ali i negativne strane (npr. reći će da mamu vole, ali ne sviđa im se kad ih gura da pišu zadaću odmah na početku vikenda), djeca su koja u sebi osjećaju sram i krivnju vezano za proživljeno nasilje, djeca su koja gotovo uvijek negdje u sebi gaje nadu da će se počinitelj promijeniti. U takvom slučaju nema govora o “krivljenju” majke.
Međutim, čak i u slučajevima da je otac bio nasilan, zadatak majke je djetetu biti podrška, a ne dodatno dijete opterećivati. Nije primjereno s djetetom proživljavati svoje traume, stalno pričati o nasilju, inducirati dodatan strah, stvarati u djetetu osjećaj krivnje ako prema počinitelju osjeća i ljubav ili nedostajanje, iako nije adekvatan roditelj i dijete je sigurnije bez kontakta s njim. Uzmimo za primjer posvojenu djecu. Posvojitelje se sustavno uči da djeci ne ocrnjuju biološke roditelje koji očigledno nisu adekvatni čim su izgubili roditeljska prava. Dakle, jedno je zaštititi dijete od nasilja roditelja. Drugo je ne dozvoliti djetetu da ima sve svoje emocije koje mu se javljaju i tražiti da mora biti stup podrške svojoj majci, za što razvojno nikako nije spremno.
Moguće je da se u isto vrijeme dogodi da je dijete žrtva nasilja od oca, i da ima neadekvatnu podršku majke. Dapače, očekivano je ako je žena traumatizirana. Tada cilj nije nju “okriviti”, nego prepoznati s čim se bori i ponuditi joj resurse pomoći kako bi bila u konačnici i bolja podrška djetetu. Govoriti u terminima okrivljavanja zapravo je potpuno neprimjereno jer se radi o procjeni stanja djeteta i svih čimbenika koji mu doprinose, kako bi se moglo na njih najbolje moguće djelovati, smatraju stručnjaci.
Djeca, koja jesu žrtve nasilja od jednog roditelja (podjednako često i oca, i majki), imaju najbolje šanse za oporavak uz podršku drugog roditelja, ta činjenica je znanstveno potvrđena.
Nije važno stanje djeteta zove
Hoće li se stanje djeteta koje jednog roditelja vidi bijelim, a drugog crnim, zvati stanje otuđenja, splittinga ili nekako treće, zaista je svejedno. Ta djeca imaju kognitivnu distorziju, iskrivljen doživljaj realiteta da vide roditelje, a time i sebe i svijet u crno-bijelim terminima, što predstavlja visoki rizik za brojne psihijatrijske poremećaje, u literaturi najviše vezano za granični poremećaj osobnosti. Zadatak odrastanja je spojiti, integrirati dobro i loše u roditeljima, sebi i drugima. Ova djeca nemaju tu priliku.
Gdje su majke?
U cijeloj priči, osim djece, zaboravljene su i otuđene majke. Što kad se nasilje muškarca očituje tako da, ako žena napusti nasilnika, on od nje otuđuje djecu, a ona nema resurse (novac, stan, posao) da djeca odmah žive s njom? Nažalost, i to se događa. Gdje su te majke u ovim prijedlozima i uputama?, upozoravaju stručnjaci s kojima smo razgovarali.
Osim ovog pitanja postavlja se još jedno – što će se dogoditi s ranijim odlukama/presudama, a u kojima je korišten koncept “otuđenja djeteta od roditelja”.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE
