Krešo Beljak prije nekoliko dana zgrozio je hrvatsku javnost svojom podrškom Udbinim egzekucijama u organizaciji komunističkog Titovog režima.
Međutim, ne samo da se HSS-ov čelnik nije povukao s položaja nakon morbidne poruke kojom je podržao ubojstva i zločine u kojima su likvidirani Bruno Bušić, Stjepan Đureković, cijela obitelj Ševo i 9-godišnja Rosemarie, već se iz HSS-a povlače posramljeni članovi, a HSS-ovo Predsjedništvo uvodi svojevrsni verbalni delikt ustvrdivši da se javnim kritiziranjem Kreše Beljaka krši statut stranke.
Umjesto raskida koalicije s Beljakom, podršku mu je zapravo dao i SDP-ov čelnik Davor Bernardić, nazvavši Beljakovo odobravanje Udbinih ubojstava “osebujnim stilom”, zatim je ustvrdio da “relativizacija političkih ubojstava sigurno nije dobra”, te zaključio prigodnom ispraznicom: “Okrenimo se budućnosti!”. Bernardić kao predsjednik SDP-a, na žalost, nije u stanju ni svoje stranačke kolege, koji priželjkuju vraćanje biste komunističkog diktatora Tita, okrenuti budućnosti.
> (VIDEO) Beljak: ‘Ne razmišljam o ostavci u HSS-u, kritičari krše statut’
Najkrvavije Udbine likvidacije – oblik državnog terorizma
Udbini agenti Perković i Mustač, optuženi za ubojstvo Nikole Đurekovića svoju će kaznu doživotnog zatvora služiti u Hrvatskoj kako je i bilo dogovoreno nakon izručenja. Uspješnog direktora INE koji se zamjerio jugoslavenskim vlastima, Nikolu Đurekovića ubili su hicima iz pištolja i udarcem tupim predmetom. Međutim, Đurekovićeva smrt samo je kap u moru sličnih zločina.
> Lustracija: Otvaranje arhiva preduvjet je za sučeljavanje s komunističkom prošlošću
Povjesničari su utvrdili da je od 1946. pa do 1990. na svim kontinentima osim u Aziji ubijeno gotovo 100 Hrvata, a troje ubijenih imali su manje od deset godina.
UDBA je u emigraciji ubila i veliki broj Albanaca.
Prilikom likvidacija korištena su različita oružja, najčešće pištolj s prigušivačem, ali i noževi, sjekire, toljage, maljevi, čekići, omče, otrovi…
Bomba u Argentini na zabavi mladih i ubojstvo 3-godišnje djevojčice
Zločinačku narav Udbe najbolje ilustrira teroristički napad bombom na prostorije Hrvatskog doma u ulici Salta br. 1241 u Buenos Airesu. Bombu su, oko 22 sata 16. srpnja 1960., prema izjavama očevidaca, postavile dvije nepoznate osobe, koje su pobjegle automobilom koji ih je čekao u susjednoj ulici. Očevidci tvrde da su teroristi prije izvođenja bombaškog napada zavirivali u dvoranu gdje se mladež zabavljala proslavljajući posljednji dan školskih praznika, te su morali biti svjesni svog zločinačkog čina.
Dan nakon atentata, unatoč najvećoj brizi koju su poduzeli argentinski liječnici, preminula je trogodišnja Dinka Domačinović od posljedica ranjavanja krhotinom u glavu. Pored nje poginuo je Argentinac, osamdeset godišnji David Martinez, a ranjeno je još 17 mlađih ljudi između devet i trideset tri godine.
Prerezani grkljan Josipa Senića na spavanju
Josip Senić, rođen 18. ožujka 1936. u Novoj Gradiški, još kao maloljetnik postao je član
organizacije Hrvatski nacionalni pokret i tako došao u sukob s Titovom komunističkom diktaturom. Godine 1956. bio je osuđen na dvije godine uvjetne kazne zbog “neprijateljske djelatnosti”. Senić je 1957. godine pobjegao u Italiju, a odatle je odselio u Australiju, gdje je pristupio skupini mladih hrvatskih emigranata koja je osnovala HRB, u kojemu je zauzeo jednu od vodećih dužnosti. Nakon nestanka i ubojstva hrvatskog emigranta Geze Paštija, otetog, strašno mučenog i ubijenog, Senić je 1965. godine došao u Europu da nastavi tamo gdje je Pašti stao.
Kad je 10. ožujka 1972. upravitelj gostionice u Wieslochu kod Heidelberga ušao u sobu u
kojoj je Senić spavao, zatekao je Senića mrtvog: s prerezanim grkljanom i dva metka iz pištolja u glavi. Nakon što je ubio Senića, ubojica je pregledao njegove stvari i neke dostavio centrali hrvatske Udbe u Zagrebu.
Njemica i suradnica Udbe zavela Hrvata, a za nagradu – ubojice dobili stan u Splitu
Među Udbinim žrtvama je i Marijan Šimundić, imigrant iz Imotskog koji je skončao u Stuttgartu 1967. Hrvatski nacionalist smetao je jugoslavenskim vlastima pa je njegova likvidacija isplanirana vrlo lukavo. Na zadatak je poslan udbaš Jozo Cvitanović iz Prološca Donjeg kod Imotskog. On je odlučio iskoristiti Šimundićevu slabost prema ženama pa je nagovorio mladu Njemicu Brunhildu Koblenz da mu pomogne ostvariti svoj naum. Brunhilda je svakodnevno dolazila u Šimundićev restoran gdje mu se udvarala. Uvečer, 13. rujna 1967. Šimundić je s Brunhildom u svom opelu vodio ljubav na jednom parkiralištu, kada se Cvitanović približio automobilu i kroz otvoreni prozor u Šimundića ispalio šest hitaca iz revolvera kalibra 7,56. Zločinački par potom je pobjegao u Jugoslaviju gdje su od Udbe dobili stan u Splitu. Nakon Cvitanovićeve smrti 80-ih se Brunhilda pokušala vratiti u Njemačku. Uhićena je iako je imala lažni pasoš i osuđena na devet godina zatvora.
Smaknuće obitelji Ševo i 9-godišnje djevojčice
Puno gore je prošao Stjepan Ševo kojega je Udba odlučila smaknuti jer su ga smatrali jednim od vođa Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB), organizacije koja se terorističkim metodama borila kako bi oslobodila Hrvatsku od Jugoslavije, a u 70-ima je čak smatrana trećom najopasnijom terorističkom organizacijom na svijetu. Stjepan Ševo mučki je ubijen skupa sa svojom obitelji, ženom Tatjanom i pokćerkom Rosemarijom na godišnjem odmoru u blizini Venecije. Sredinom kolovoza obitelj Ševo došla je u društvu poznatog udbaša Vinka Sindičića na odmor u gradić San Dona di Piave u blizini Venecije. Sindičić je idučeg dana otišao, a tjedan dana kasnije 24. kolovoza na željezničkom su kolodvoru dočekali svog ubojicu, dosad još neidentificiranog muškarca s tamnim naočalama. Ševo je vozio auto, pred njega je bila Tatjana, a njegov ubojica iza s devetogodišnjom djevojčicom Rosemarijom. Kada je usporio vožnju, ubojica mu je ispalio tri hica u potiljak. Bio je na mjestu mrtav, a auto je sletio u jarak. Njegova žena Tatjana zgrabila je ubojičin revolver, no potrgala je samo prigušivać, a u nju je potom ispaljeno više hitaca. Nakon toga dva je metka ispucao u glavu devetogodišnje Rosemarie. Na odlasku je ponovno napunio pištolj i ispucao čitav šaržer u polumrtvu Nataliju kako bi se uvjerio da je mrtva. Potom je kroz vinograd pobjegao do automobila koji ga je čekao i nestao.
Posljednje ubojstvo UDBA-e bilo je u lipnju 1989. u Njemačkoj
Brat hrvatskog emigranta Ante Đapića danima nije ništa čuo o njemu. To ga je uznemirilo, i lipnja 1989. pošao ga je potražiti u stan. Pozvonio je, ali nitko nije odgovarao. Raspitivao se kod njegovih prijatelja i znanaca, ali je od svih dobivao odgovor da ga već danima nisu vidjeli. Nakon toga je zamolio kućepazitelja da otvori stan. Kad su ušli u stan u ulici Karl-Jatho-Weg 10 u Nürnbergu, bili su zaprepašteni. Nasred stana ležao je u lokvi krvi Ante Đapić, izboden nožem i razbijene glave. Jedna od rijetkih osoba u koju je Anto Đapić imao povjerenje i bez rezerve je primao u stan – bio je već spominjani suradnik zagrebačke Udbe pod pseudonimom “Karlo”.
VAŽNO: Udba je većinu zločinačkih ubojstava u stranim državama počinila u razdoblju nakon 1960. pa sve do 1990. godine. Tih je godina učvršćena Titova komunistička diktatura u Jugoslaviji, te se krenulo u obračun s “vanjskim neprijateljima”. Nakon što je ubijeno desetine i stotine tisuća ljudi u zločinima nakon završetaka rata (trajali su godinama), pedesetih godina UDBA i druge tajne službe komunističke strahovlade su se obračunavale s “unutarnjim neprijateljem”, tako da su logori, zatvori i mučilišta bili puni Hrvata, lažno optuženih za “neprijateljske djelatnosti” (često se radilo o verbalnom deliktu, tipa ispričani vic, a najčešće o potpunim izmišljotinama).
Najveća djelatnost UDBA-e bila je upravo “zlatnih 70” u epohi vrhunca Josipa Broza Tita, kada je ubijeno nekoliko Hrvata svake godine. Ukupni broj ubojstava od 1970.-1979. bio je 40 poznatih ubojstava u stranim državama, računajući samo Hrvate.
UDBA je ubijala do kraja opstanka Jugoslavije i do samih prvih višestranačkih izbora: zadnja žrtva UDBA-e bio je 1990. predsjednik Pokreta za ljudska prava Enver Hadri u Belgiji. Osumnjičen za to ubojstvo je srbijanski kriminalac Andrija Drašković, koji je svojevremeno prije par godina bio i uhićen u Hrvatskoj, točnije u Splitu. Belgijske vlasti traže ga zbog ubojstva Envera Hadrija 25. veljače 1990. godine u Briselu. Hadri je u to vrijeme bio predsjednik Pokreta za ljudska prava, a kod sebe je navodno imao dokumente koji su mogli povezati srpski politički vrh s većim brojem ubojstava Albanaca na Kosovu. Njegova likvidacija pripisuje se UDBA-i.
Za kraj spomenimo da je UDBA likvidirala i pojedine srpske emigrante koji su su pisali protiv komunističke diktature u Jugoslaviji. Bilo je to u puno manjoj mjeri nego što su ubijani Hrvati, ali bilo je i takvih slučajeva. Najpoznatiji je ubojstvo Dragiše Kašikovića u SAD-u, Chicago, kada je u svom stanu zvjerski ubijen sa 64 uboda nožem, a njegova pokćerka i djevojčica od 9 godina Ivanka je ubijena sa 54 uboda nožem. Nakon ubojstva ritualno mu je smrskana glava, što je UDBA često ostavljala kao svoj znak.
Izostanak lustracije
Podsjetimo, Hrvatska je, uz Sloveniju, jedina postkomunistička država Europske unije koja nije ni na koji način provela lustraciju.
Važnost procesa lustracije prepoznata je kod većine postkomunističkih zemalja srednje i istočne Europe – osim u Rusiji, Bjelorusiji, te među državama bivše Jugoslavije s izuzetkom Makedonije.
U razdoblju nakon raspada komunističkog bloka 1990./1991. na europskom kontinentu zaživjelo je nekoliko različitih modela lustracije. Svima je zajednički krajnji cilj – razjašnjenje (lat. lustrare – osvijetliti) razdoblja komunističkih režima kako bi se odbacivanjem totalitarnih obrazaca i uklanjanjem kompromitiranih kadrova iz javnih i državnih institucija načinio iskorak u civilizacijskom smislu i osigurali uvjeti za nesmetan razvoj demokracije, višestranačja, transparentnosti i antikorupcijske klime. U pogledu odnosa prema predmetu lustracije, oni variraju od revanšističkih obračuna s ideološkim protivnicima do umjerenjačkih pokušaja konsolidacije mladih demokracija na retorici nacionalne pomirbe.
Prakse provedbe lustracije rezultirale su konkretnim rastom povjerenja javnosti u institucije državnih vlasti te time dale nezamjenjiv doprinos u izgradnji društva na zdravijim i transparentnijim temeljima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
