Uljuljka se čovjek u lažnu sigurnost. Zaboravi brzo. Obrambeni mehanizam valjda. Nema četiri godine otkako je svijet stao. Početak 2020. Nema četiri godine otkako se tlo treslo. Nema dvije od početka rata…Tu blizu… 30-ak godina od našeg rata. Pa ipak zaboravimo.
Zaboravi se brzo što kad nema struje. Kad je prozor u svijet mali tranzistor pogonjen na veliku bateriju. Zaboravi se kako je kad se zatvore dućani ili u njih možete jedan po jedan. Ili su srušeni. Zaboravi se i ona pojava vrlo neobična, kad nastane neobjašnjiva pomama za wc papirom ili kvascem.
Ratni bubnjevi opet se pojačavaju. Iran, Jemen, Izrael, Rusija, Ukrajina, Koreje. Tajvan. Kina. A naše ‘bure baruta’?!
Nije to lako slušati. Unosi onu neodređenu tjeskobu, sjenu.
Propast carstva
A nije da bi nam bio prvi puta.
Ovaj jadni Zapad koji uživa labuđi pjev u vladavini mediokriteta, beskičmenjaka i činovnika, gdje autoriteti, biološke datosti i razum padaju u vodu ustupajući mjesto novoj svetosti – osjećajima, gorko podsjeća na propasti velikih carstava.
Znanja i vještine odavno su out. Kao i kultura koja počiva na Bogu. Civilizacija nam juri u bezdan, bez da su za to odgovorni ratovi i koji su bili i koji jesu i koji će biti.
Pita me prijateljica, zabrinuta je, ne sluti na dobro. Treći svjetski rat? Što napraviti, kako se pripremiti. Može li čovjek uopće biti spreman na to.
Teško…Ima onih bedastih američkih prepera koji su kompletan život podredili iščekivanju rata ili kolapsa društva.
Ništa nas ne smije iznenaditi
No, ima neke koristi, za nas koji smo barem djelić života u njemu živjeli, od sistema koji se počeo naočigled urušavati 80-ih godina prošlog stoljeća, a moralno je bio ruševina od svog začetka.
Par -nepar, ima struje, nema struje…Nestašica šećera, kave, kruha…Kod nas doma se još valjda do Oluje trošio nagomilani sol i šećer, konzerve koje su kupljene tamo krajem 80-ih.
Pokoja svijeća i baterijska lampica uvijek su bile na dostupnom mjestu. Za slučaj da nestane struje.
Svaka budala znala je kako od nečiste dobiti pitku vodu. Onih koji su znali uzgojiti povrće ili zaklati kokoš bilo je na svakom koraku. I koji su znali baratati puškom.
Ne treba biti suludi preper. Ne treba tjeskobno brinuti.
No, ne treba se uljuljkati u lažnu sigurnost ovoga svijeta. Niti materijalno, niti duhovno. Jer ne znamo ni dana ni časa.
Rekli bi drugovi, ništa nas ne smije iznenaditi.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
