Znate li gdje ste bili 16. svibnja 1996. ili pak 18. veljače 2005.? Ne znam ni ja, ali znam gdje sam bila 4. kolovoza 1995. Ne samo gdje, sjećam se svakog detalja. To su oni kolektivni momenti, tako bitni i važni za koje točno znate ne samo gdje ste bili, nego što ste radili u tom trenutku, s kim ste bili…
Meni je Oluja jedan od takvih dana. Nije dan. Jedan od tih momenata. Tako rijetkih.
Bilo je to za mene obično ljeto. Imala sam 14 godina. Bili smo na Krku. Sjećam se da je mama tjednima govorila da se nešto sprema.
Ma sigurno se sprema.
Osjetilo se to u zraku. No kada, nitko od civila nije imao pojma.
Početkom kolovoza te godine bila sam na svjetskom susretu izviđača u Nizozemskoj. Nema mobitela.
To jutro, 4. kolovoza 1995. Jelena i ja zaputile smo se do telefonskih govornica kao i svakog dana javit se kratko doma. A s druge strane mama javlja: Počelo je!!!
Znale smo odmah što je počelo. To tjeskobno iščekivanje, koje je nakon Bljeska sve više gubilo taj epitet, a sve više ustupalo mjesto onom pozitivnom, naelektriziranom, napokon je gotovo.
Od ‘pao je, do ‘počelo je’
Mislim da još negdje čuvam tu telefonsku karticu. I još mi odzvanja početkom svakog kolovoza: Počelo je!!!
>Operacija Oluja: Pogledajte ulazak hrvatske vojske u Knin
Takav ushit, takvu euforiju koje su dvije tinejdžerke u Nizozemskoj osjećale, teško je opisati.
Upisano je u onaj posebni boks u mojoj memoriji. Isto kao i mamin: Pao je!, koje je kroz suze (a nikada nije dala da sestra i ja vidimo da plače, pa niti kad je tata umro), izgovorila 18. studenog 1991.
Koji dijametralni osjećaji. Kakva tjeskoba tog blatnjavog i tmastog studenog 1991. do potpunog trijumfa u kolovozu 1995. kolovoza kada je Domovina napokon prodisala, kada se moglo krenuti dalje u blistavu budućnost koja i nije ispala tako blistava.
Ali je u svakom slučaju NAŠA.
174, 175, 239, 195…?
I dana danas se naježim kada pročitam onim novinskim specijalima brojke vezane za Oluju. Koliko vojnika je sudjelovalo, oklopnjaka, koliko linija, koliko kilometara je oslobođeno…
Jedino me iznova zbunjuje, a vidim i druge – broj onih koji su ostavili živote da bi Hrvatska danas imala granice tamo gdje ih ima.
Da bi uopće bila…
Upravo je nevjerojatno da se barata različitim brojem poginulih. Zna li itko koliko ih se nakon Oluje nije vratilo kućama: 174, 175, 239, 195…?
Možda će vas zanimati
Predrag Matanović, iako ranjen, nije htio napustiti prvu crtu
Predrag Matanović poginuo je 4. kolovoza 1995. godine, kao zapovjednik 2. bojne, 2 gardijske brigade HV Gromovi.
Ovo su samo neke brojke koje sam izvukla iz medijskih izvještaja. Koliko je obitelji za razliku od moje, kraj kolovoza dočekalo u crnini?
Zastava
Hoćemo li ih se sjećati za stotinu godina kao Britanci svojih iz Prvog svjetskog rata kada je cijela zemlja u znak spomena na stradale mladiće u znaku maka?
Ili ćemo nakon nepunih 30 godina vidjeti kao ovih dana, hrvatsku zastavu na svakoj desetoj kući?
Ako nećemo slaviti apsolutno najblistaviju pobjedu hrvatske vojske u povijesti, što ćemo onda slaviti?
>Ovo su imena onih koji su pali u VRO Oluja
No ne morate staviti zastavu. Nitko vas ne tjera.
Te koji su tjerali ljude da stavljaju na kuće zastave, slomili smo upravo ’95.
Crtica za kraj.
Nedaleko naše kuće, zapravo vrlo blizu, bila je vila Vladimira Bakarića. Danas je u njoj sjedište neke od grana tajnih službi. Moji su negdje imali zastavu s petokrakom, ali nikada nije bila izvješena.
Jedne godine na vrata im je pokucao neki, bit će, milicajac u civilu. Došao sasvim službeno. Imate izvijestiti zastavu. Blizu smo Bakariću pa da se lijepo vidi. Ne znam koji je partijski blagdan bio.
Zato, OK je ako ju ne izvjesite. Nitko vas ne tjera. To je fenomenalno.
No, ako se sjetite da iza svake ove brojke poginulih u Oluji stoji ime i prezime muškarca koji se nikada nije vratio kući, da i zbog njega baš u to doba fino putujte na more preko Dalmatine, ne okolo-naokolo, možda će vam doći do glave da je sasvim u redu 5. kolovoza staviti stijeg na kuću.
Da je riječ o univerzalnoj vrijednosti, tkanju i tkivu jednog naroda.
Vašeg naroda i vaše domovine.
A za onih 174, 175, 195 ili 239 samo jedno veliko: SLAVA IM!!!
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
