Bitni je element u strukturi velikosrpske ideologije – ‘ugroženost’. To će lako otkriti svatko tko uzme u ruke bilo koje srpske političke novine 19. stoljeća: Srbobran, Vrač Pogađač, Srbin, Privrednik, Srpski glas, Zastava, Branik, Srpski Sion, Odjek ili bilo koji drugi list. U njihovu prikazu položaja srpskoga naroda u svim zemljama gdje živi, jedino rješenje za opstanak srpskoga naroda je ‘ujedinjenje vasceloga srpstva’. ‘Ugroženost’ je postala sastavni dio identiteta srpstva, srpskoga naroda. Da ovu spoznaju nisu formirala novija politička zbivanja koja je potaknuo dr. Milorad Pupovac, ili ona kojima je dirigirao Slobodan Milošević, mogu lako potvrditi osobnom bibliografijom nastalom i prije njegova dolaska na vlast u Srbiji i prije agresije komunističke JNA i Vlade SR Srbije na sve okolne narode bivše SFRJ. Kult ‘ugroženog Srbina’ ima svoju povijest dugu gotovo stoljeće i pol. Razdoblje bana Khuena važno je za formiranje ove ideologije. Upravo iz ovoga razdoblja baštinilo je naše vrijeme najveći dio problema, a u istraživanju ideologije Srpske samostalne stranke na putu smo prema korijenu hrvatsko-srpskih sukoba pa i ratova. Budući da se radi o nacionalističkoj ideologiji dugoga trajanja, ovaj problem smatramo izuzetno važnim za razumijevanje hrvatsko-srpskih odnosa, piše dr. sc. Mato Artuković za Hrvatski tjednik.
‘Ugroženost’ Srba i srpstva dominantna je ideja srpske politike napose od 1878. Od tada se vodi politika koja je kontrolirana iz Beograda i obuhvaća sve okolne zemlje: Makedoniju, Kosovo, Ugarsku, Bansku Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu. Iz nekih od ovih zemalja (Makedonija, Kosovo, Bosna i Hercegovina) putuju razna protestna poslanstva na relaciji Beč-Carigrad-Petrograd koja samo govore o ‘ugroženosti’ srpskoga naroda. I tu i u drugim ovdje nabrojanim zemljama (Ugarska, Banska Hrvatska, Dalmacija) stvaraju se stranke koje su pod izravnim utjecajem iz Beograda koji ih plaća i organizira.
‘Za Srbe bih lagao dan i noć, lagao bih kao pas…’
Mi ćemo se ovdje zadržati na Banskoj Hrvatskoj. Od 1848. srpsku politiku organizira djelujući u Hrvatskoj Jovan Živković, plaćeni agent srpske vlade. Kasnije srpska vlada pokreće i plaća list Srbobran gotovo 40 godina; pokretač i urednik Srbobrana je Pavle Jovanović, plaćenik je i agent srpske vlade; Sima Lukin Lazić njezin je agent, kojega je srpska vlada poslala u Zagreb da pomogne u uređivanju Srbobrana dok je Paja Jovanović bio u zatvoru. Na suđenju za pokušaj atentata na kralja Milana 1889. otkriveni su dokumenti iz kojih se vidjelo da je radikalska vlada u Beogradu kupila veliki broj najvažnijih novina u Europi da pišu u korist srpskoj ideji. Pavle Jovanović i Sima Lukin Lazić, koji se prozvao Vrač Pogađač, glavni su nositelji kulta ‘ugroženoga Srbina’. Lazić je izdavao i Kalendar Srbobran, u kojemu je Srbe proglašavao najstarijim i najvećim narodom svijeta, najvećim izumiteljima najvažnijih izuma u povijesti čovječanstva, narodom koji je, nakon sukoba s Kinezima ‘u nezapamćena vremena’, naselio današnju Rusiju, današnju Poljsku, Češku, Slovačku, Mađarsku, Njemačku, Francusku, Italiju, naravno i jugoistok Europe. Srbi su sudjelovali kod gradnje Babilonske kule, Srbi su osvojili Troju, najveći rimski carevi su Srbi, Srbi su srušili Zapadno Rimsko Carstvo, sveta braća Ćiril i Metod su Srbi, Isus Krist je Srbin (inače je Lazić bio žestoki antisemit kao i cijela stranka), itd. Kad ga je Stanoje Stanojević napao kao lakrdijaša i drskoga bukača, optužio ga da laže, da budi lažne ideale u narodu, Lazić je u najsramotnijoj i najžalosnijoj polemici 19. stoljeća odgovorio: ‘Ali makar ti i na ušima sjedio, opet ja tebi kažem: da mi je znati, da ću time usrećiti rod i narod svoj, vjeruj mi, ja bih slatko podnio i onu najvišu žrtvu, višu i od života, višu i od časti: lagao bih dan i noć – lag’o bih ko pas.’ Laziću je bitno da srpskom narodu prikaže ‘djela svojih predaka i nedjela svojih zlotvora’.
Ovaj čovjek je, uz Pavla Jovanovića Srbobrana, bio najžešći propovjednik kulta ‘ugroženoga Srbina’. Zanimljivo je da je upravo ovaj kalendar u kojemu je izašla ovakva povijest Sime Lazića, u Prosvjeti. Narodnom srpskom kalendaru za 1995., predstavljen kao uzorna narodna knjiga. I još: ‘Njegove (tj. Lazićeve – M.A.) dvadeset dvije knjige najznačajnija su edicija u historiji kulture ovdašnjih Srba, i najznačajniji knjižarski prinos nacionalnointegracijskom procesu.’ Lazić je u Zagrebu izdavao satirični list Vrač Pogađač, po kojemu si je uzeo i nadimak. Tu je godinama prikazivao Hrvate i Židove kao podljude. ‘Čivutsko-hrvatski nokat’ zabijen je u svaku ‘srpsku ranu’, a pojam ‘čivutsko-hrvatski’ uvijek je u simbiozi. Hrvatima ništa dobro ne može pasti na pamet, osim što su ‘ukrali Srbima jezik’. Sam Lazić kaže kako je ‘za nepune dvije godine rasturio trideset hiljada svojih knjiga, a drugi još više’, ali mu sve to nije smetalo da stalno Srbe predstavlja kao ugroženi narod, kojemu se ‘ništa ne dopušta’ i da napada Hrvate kao narod koji trajno kroz povijest ugrožava Srbe. Lazić je u devet mjeseci prodao 18000 primjeraka svoje knjige ‘Srbi u davnini’ i ‘Kratka povjesnica Srba od postanka srpstva do danas’. Kritika Stanoja Stanojevića nije urodila plodom: ni 1895., ni stoljeće poslije, ni danas.
Naricanje nad srpskom sudbinom
Sva izdavačka djelatnost Srpske samostalne stranke, kao najjače stranke Srba u Hrvatskoj do Prvoga svjetskog rata, odjekuju naricanjem nad ‘jadnom srpskom sudbinom’. Prije svega ovdje mislim na novine i na historiografske radove i literaturu. Ako ima ova posljednja veze s nacionalnim, prikazuju Srbe u Hrvatskoj kao ‘ugroženi narod’, ali čija slavna prošlost i odanost ‘kosovskom zavjetu’ daje nadu da će Srbija, tj. ‘vascelo srpstvo’ ‘vaskrsnuti ujedinjeno’. Izričito se zastupa u svim novinama (Zastava, Srbobran, Vrač Pogađač, Srbin, itd.) da su ‘srpske zemlje’: Srbija, Makedonija, Srbija pod Bugarskom, Kosovo, Bačka, Banat, Srijem, Slavonija, Dalmacija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, i da one trebaju pripasti Srbiji kao ‘Pijemontu’ ‘svih srpskih zemalja’. Bitno opravdanje da se to mora dogoditi jest isticanje da su Srbi tobože ‘ugroženi’ od svih svojih susjeda. Hrvatska ne postoji u smislu nacionalnoga integrativnog pojma. Postoje pokrajine Srijem, Slavonija, Hrvatska, Lika, Krbava, Zagorje, Banija i Dalmacija. Varaždin je ‘mrtva straža srpstva’. U srpskom tisku često ih zovu ‘ovostrane srpske zemlje’, ‘ovostrano srpstvo’, ‘raskomadano srpstvo’, koje se mora ujediniti; ‘ove zemlje’, ‘ova domovina’, ‘zapadni krajevi našega naroda’. Ova se terminologija zadržala u Srpskoj pravoslavnoj crkvi do danas, a rasprostranjena je i u srpskim intelektualnim krugovima.
Sva historiografska djela odjekuju samo plačem tijekom cijele povijesti. Djela izašla iz pera pisaca Srpske samostalne stranke (ali ne samo njih) obrađuju samo veličinu svojega naroda, njegovu ugroženost, tuđu agresivnost (napose Hrvata); Srbin bez grijeha prema bilo kome i bilo kada, to je glavni lik u toj historiografiji tuđe krivnje (Nikodima Milaša, Manojla Grbića, Jovana Jovanovića, Sime L. Lazića, Nikanora Ružičića). Hrvate se optužuje da su skloni kao narod nasljednom neprijateljstvu i ‘zatiranju’ Srba (čest termin, koji se rabi i u poznatoj knjizi 2008.).
Kao jedan od argumenata najčešće se navode pokušaji unije. To je ‘istočni grijeh’ Hrvata prema Srbima, za koji se Srbobranovi suvremenici hrvatske narodnosti moraju ‘pokajati’ kao za ‘zlodjela svojih prađedova’, ako žele slogu Srba i Hrvata. Taj ‘istočni grijeh’ prikazuje se kao da su događaji imali takve razmjere i bili praćeni takvim zločinima, da već sama ta dramatika, a pogotovo učinak izražen u broju jasno svjedoče da se ne radi ni o kakvu «sustavnom zatiranju Srba» kako se govori u srpskom tisku. U prikazu zlodjela Hrvata prema Srbima tijekom povijesti ističe Srbobran da je ‘Rimska tijara’ s Hrvatima kao sredstvom protiv Srba natkrilila Turke, te su ‘grijesi turske čalme kud i kamo lakši nego crna kronika onih zala što ih počiniše obzoraški đedi’ od prvoga susreta Hrvata i Vlaha u 16. stoljeću. Tako srpski tisak prikazuje nasljednu sklonost Hrvata prema neprijateljstvu i uništavanju Srba do suvremenih dana. Hrvati su u tom prikazu postali nasljedno spremni na uništenje Srba, odnosno «genocidni» i onda kada nije bilo ničega poput ‘Jasenovca’.
No postoji jedan izuzetak na koji želimo skrenuti pozornost. Kad žele prikazati brojnost srpskog naroda, kad žele istaknuti značenje i dostignuća srpskoga naroda ili pojedinaca na kulturnom i svakom drugom području, srpski ideolozi odjednom katolike ne smatraju Hrvatima nego Srbima na temelju činjenice da se radi o štokavcima. Tada su Gundulić, Ruđer Bošković, Kačić, Relković, Pavić ‘ovejani Srbi’, tada je Dubrovnik ‘srpska Atina’, (inače je uvijek primjer katoličke netolerancije prema Srbima; Dubrovčanima su, za zlodjela prema Srbima ‘pape slale svoje bule s blagoslovom i blagodarnošću’), tada su vječno napadani Strossmayer i Stadler ‘crkvene poglavice Srba katolika’. Ovakvo, s jedne strane optuživanje za neprijateljske porive kad politički odgovara da se hrvatski narod prikaže kao zločinac ‘u prađedu’, a s druge strane da se hvali prisvajanjem kulture toga istog naroda i svi znameniti pojedinci i cijeli narod kad se treba pred svijetom pokazati doprinos i brojnost Srba, prisutno je i danas kod Srba, naročito u akademskim krugovima. Ovakva su mišljenja u srpskom tisku neprestano prisutna i već to pokazuje da pretvaranje katoličkih kulturnih velikana u Srbe nije plod uvjerenja, nego plod potrebe da se praznine u kulturnom stvaralaštvu Srba ispune prisvajanjem tuđe baštine. Bombardiranje Dubrovnika i ubijanje Vukovara najbolji su dokaz za to. U srpskom se tisku često i rado govori o ‘Srbima tri vjere’, ali iz svega što je napisano izlazi da srpstvo nije ugroženo jedino ondje gdje je pravoslavlje zadovoljno. Ovakav pogled srpskih političkih, kulturnih i vjerskih krugova jednako je živ danas kao što je bio u 19. stoljeću. Tako pišu, i takve knjige pišu i pozitivno recenziraju i srpski akademici (npr. akademik Vasilije Krestić), pa u tim knjigama vidimo da je, uz poznate stare Dubrovčane, Dalmatince i Slavonce iz 16., 17. i 18. stoljeća, i Đuro Đaković Srbin, da je i ‘hijena srpskih škola’, Ivan Mažuranić, Srbin i njegov se ‘Smail-aga’ izdaje kao djelo srpskoga pisca. Jednako se ponaša urednik Srbobrana Paja Jovanović, i urednik Vrača Pogađača Sima Lukin Lazić prije 130 godina, kao i urednik u Matici srpskoj, koji izdaje Deset vekova srpske pisane reči, te urednici Rečnika srpskog leksikona i srpskih Novosti.
‘Srbin bez grijeha prema bilo kome, i uz to ugrožen od svakoga’
Srpski ideolozi najviše vole Srbe, svoje suvremenike, prikazivati kao ‘obespravljen’, ‘progonjen’ narod, narod ‘drugog i trećeg reda’. Stotine tisuća puta ponavlja se po novinama: ‘Srbin je kriv što je živ’, ‘nevolja je samo za Srbina stvorena’, ili ‘o jadna li si ti, srpska srećo’, ili ‘protiv nas raj i pakao’, ‘za Srbina nigdje zaštite, nigdje pravde, nigdje zakona’; iz raznih sela dolaze dopisi kako se vrši bezakonje svugdje i npr. ‘smije školi oteti sve svatko, samo ako nije Srbin pravoslavni’; i dopisi završavaju ‘a Srbin ne smije ni makac’; Srbinu se nigdje ne dopušta ‘srbovati’ (već postojanje pojma ‘srbovati’, ‘srbovanje’, ‘srpstvovanje’ govori samo za sebe); ‘želiš li znati kako bi kao Srbin prošao na Sjevernom ledenom moru – dođi u ‘hrvatsku metropolu’ Zagreb’ itd. itd. – stotine varijacija na ovu temu. Za razvijanje ovakvih osjećaja poseban dar imali su S. L. Lazić (‘Vrač Pogađač’), Pavle Jovanović i paroh Petar Krajinović, koji se potpisivao ‘pop Petar građanin drugoga reda’.
Srbin bez grijeha prema bilo kome, i uz to ugrožen od svakoga, to je najdublje uvjerenje koje su srpski ideolozi razvijali kod srpskoga naroda u ovo vrijeme i iza kojega su se utaborili. To je išlo do te mjere da su Srbin i patnja i progon u rječniku onih koji su njegovali kult ‘ugroženog Srbina’, postajali sinonimi. Evo jednoga od niza primjera iz srpskoga tiska: ‘Hristos vaskrs! Kliču danas srbobranski svi peroborci Srbobranci s borišta – s listobrana ‘Srbobrana’ – paćeničkom narodu srpskom svem i svud, na četiri strane srbobranskog, srbomučeničkog, srpskog krsta kosovskog.’ No kad se usporedi stvarno stanje i položaj Srba npr. u ‘hrvatskoj mučionici’ Zagrebu, onda vidimo ove činjenice: tu Srbi imaju, prema riječima samoga Sime Lazića srpsku općinu, srpsku crkvu, Srpsko pjevačko društvo, Srpsku vjeroispovjednu školu, Srpsku čitaonicu, Dobrotvornu zadrugu zagrebačkih Srpkinja, Internat za srpsku žensku djecu, Društvo za pomaganje siromašnih Srba đaka na Sveučilištu u Zagrebu, Udruženje srpske trgovačke omladine, Srpsku banku, Savez srpskih zemljoradničkih zadruga, Centralnu kasu srpskih privrednika, Srpsku štampariju, list Srbobran, Neven, Privrednik, Vrač Pogađač. ‘A u tom kratkom vremenu ubacilo se u narod hiljadama srpskih knjiga (ja sam za nepune dvije godine rasturio trideset hiljada svojih knjiga, a drugi još više), a biće ih, ako Bog da još i mnogo više’, pisao je Sima Lazić, po čijim novinama i radovima i kalendarima sve vrvi kako se Srbe ‘proganja’, kako im se ‘zabranjuje’, ‘ne da’, kako ih se diskriminira naročito u školstvu. Istraživanja pokazuju da Srbi jednostavno nisu birali učiteljska zvanja nego radije državna činovnička. O tome srpski list Privrednik piše, kritizirajući što se otvara mnogo židovskih tvrtki u čije je ruke prešla trgovina: ‘Eto, dakle, u čije je ruke prešla gotovo sva naša trgovina u kratko vrijeme. Ali zato ne ćete naći žandara ili financa da je Čivut. To su gotovo sami Srbi, jer Srbi vole to umišljeno gospodstvo. Srbi, dakle, paze na mir i poredak u državi, a Čivuti prikupljaju imanja pod njihovim okriljem.’
Važno je istaknuti da je, u jeku izlijevanja najvećih slapova suza nad ‘ugroženim srpstvom’ u Hrvatskoj, Zagreb postao središte političkoga, kulturnoga, gospodarskog života Srba u Monarhiji. To je dokazao sam akademik Krestić. On u svom radu ‘Zagreb – političko središte Srba u Austro-Ugarskoj’ to argumentira. Znamo i za onaj njegov rad ‘O genezi genocida nad Srbima u NDH’. U tom lancu najčvršća karika baš je ovo razdoblje. Samo sada ostaje zagonetno kako je to moguće da je ‘Srpska Atina’, Novi Sad, izgubila to prvenstvo, i da ga je preuzeo baš Zagreb u Hrvatskoj u kojoj je srpski narod, po tvrdnjama profesora Krestića u mnogim drugim radovima, na svakom koraku potisnut, progonjen, izvrgnut hrvatiziranju, obespravljen, čak i do genocida, dakle apsolutno ugrožen? To je moguće zato što ovaj rad pod naslovom ‘Zagreb – političko središte Srba u Austro-Ugarskoj’ piše profesor Krestić – znanstvenik, na temelju istraživanja izvora. A ovo drugo napisao je profesor Krestić – političar i ideolog i obnovitelj ideologije o ‘ugroženom Srbinu’ koju je napabirčio po srpskim novinama 19. stoljeća. Zagreb je mogao postati središte gospodarskoga, kulturnog i političkoga života Srba u Austro-Ugarskoj zato što su Srbi u Hrvatskoj bili narod u usponu, zato što im se nije ničim priječio razvitak, pa su imali sve uvjete da tu ulogu preotmu čak jednom Novom Sadu, Politu ili Jaši Tomiću. Sama činjenica da je jedan Srbin, Svetozar Pribićević, postao vodeći političar u Hrvatskoj, dovoljno govori. On je bio srpski špijun. Preko njega je Pašić ne samo kontrolirao nego i usmjeravao stanje u Hrvatskoj. Posljednje izbore pred Prvi svjetski rat dogovorio je s Pašićem preko svoga brata Adama, kojega je Pribićević slao po instrukcije. To su obojica napisala.
Vjerski prijelazi na štetu Katoličke crkve
Svakodnevne su jadikovke po novinama o tobožnjem hrvatiziranju Srba pomoću škola i školskoga zakona iz Mažuranićevih vremena. A upravo od Mažuranićeva vremena srpski zastupnici svrstavaju se uz vladinu stranku, što će u Hrvatskoj za više od jednoga stoljeća postati stalna praksa u srpskoj politici. Ali najjednostavnije statističke analize pokazuju da je bez temelja optužba iz srpskih krugova da se Mažuranićevim školskim zakonom ‘hrvatizovalo Srbe’. Ta bi se tvrdnja morala pokazati i na brojkama.
God. 1840. Srbi su činili 31,41 posto ukupnoga stanovništva. Na kraju stoljeća, 1900. godine, 25,52 posto. Hrvati su pak 1840. činili 67,01 posto stanovništva, a na samom kraju stoljeća 61,63 posto. Utjecajem školskoga zakona, za koji se stalno tvrdilo da mu je misija pohrvatiti Srbe (to tvrdi i Krestić kasnije), postotak Hrvata nije se povećao, nego se smanjio razmjerno jednako kao i Srba. Često se optužuje vlasti u Hrvatskoj da se gradi manje škola u područjima s većinskim srpskim stanovništvom. No istraživanja pokazuju da je najviše škola izgrađeno u Srijemskoj županiji, gdje je Srba najviše, a najmanje je izgrađeno u Varaždinskoj, gdje je Hrvata najviše.
U Bosni i Hercegovini je, pak, prema samim podatcima u listu Srbobran, vlada izgradila šest puta više škola u krajevima, u kojima je većinsko srpsko stanovništvo. Međutim, i u ovomu su srpski samostalci vidjeli antisrpsku tendenciju. Ovu činjenicu objašnjavaju željom vlasti da denacionalizira Srbe. Stalno čitamo u Srbobranu da profesori u gimnazijama ruše Srbe đake, ‘a šokačke bilmeze propuštaju kroz razrede’ u želji ‘da šokci samo imaju inteligenciju, a pravoslavni nikako’. Radi se o lako objašnjivoj činjenici: od nekoliko desetaka učenika, do mature je došlo jedva desetak, najviše zbog siromaštva. Srbobran i Vrač Pogađač odjekuju plačem zbog ‘proganjanja’ Srba u Turskoj, Bugarskoj, Grčkoj zbog samog imena kao revolucionarnog, ali vas odjednom iznenadi vijest u tim novinama da se npr. u bitoljskom kraju daje ime djetetu Srbin, Srbka, Srbojka. Itd. itd. Primjeri, koje smo do sada naveli, pokazuju da su nositelji ideologije ‘ugroženoga Srbina’ unaprijed odlučili biti nezadovoljni. Ni jedna vlada ništa ne čini za Srbe, a ono što čini, to je tek ‘malo školice’ ili ‘malo fabričice’.
Stalno se optužuje Katoličku crkvu da ‘prevjerava Srbe’. Kao ključni argument za ‘netoleranciju’ s katoličke strane isticana je odredba iz Konkordata iz 1855., po kojoj djeca iz mješovitoga braka, ako je majka katolkinja, moraju biti krštena u katoličkoj crkvi. No istraživanja pokazuju da je prelascima s jedne na drugu vjeru najviše izgubila najnapadanija, Katolička crkva, a najviše dobila Pravoslavna crkva. Dok je Katolička crkva od 1898. do 1905. iz godine u godinu samo gubila pripadnike, što se događalo, samo u manjoj mjeri i grokokatolicima i Židovima, dotle je u istom tom razdoblju Pravoslavna crkva svake godine prijelazima jedina uvećavala svoje članstvo. Katolička je crkva u tom razdoblju izgubila 870 pripadnika. Pravoslavna crkva, pak, dobila je u tom periodu 1067 članova. U razdoblju 1901.-1905. Katolička je crkva dobila prijelazima 667 članova, a napustilo ju je 1305. Pravoslavna crkva pak u istom razdoblju prijelazima je dobila 1002 nova člana, a izgubila 238. Prema tomu, vjerski prijelazi u tom razdoblju bili su na štetu Katoličke crkve koja je izgubila 638 članova, i vrlo povoljni za Pravoslavnu crkvu koja je njima dobila 719 članova. Isto je tako bilo i u Bosni i Hercegovini, gdje je Katolička crkva izgubila najviše, a Pravoslavna dobila najviše prijelazima s vjere na vjeru. A sjetimo se samo napada na Stadlera zbog ‘prozelitizma’ od svih jugoslavenskih nacionalista do Viktora Novaka i komunista.
Sve ove primjedbe i proteste srpskoga novinstva 19. st. preuzela je srpska historiografija danas, napose akademik Krestić. Pristrane, tendenciozne novinarske primjedbe on je samo pretvorio u svoje tobože znanstvene teze i došao do spoznaje o tobožnjem ‘kontinuitetu genocidnosti nad Srbima u Hrvatskoj’, o čemu je već bilo riječi.
Kukavička hrvatska politika
No za kraj moramo spomenuti još jednu bitnu činjenicu. U takvu prikazu vlastitoga položaja i razvoja kulta ‘ugroženoga Srbina’, podupirala ih je službena hrvatska politika i napose ona koja se od 1897. među jugoslavenski orijentiranim Hrvatima razvijala kao misao o ‘jednom dvoimenom narodu’, politika jugoslavenskih nacionalista čiji je vrhunac komunistička partija. U amnestiji srpskih doprinosa sukobu Hrvata i Srba službena politika u Hrvatskoj za to je najbolji primjer. Na sjednici predsjedništva Khuenove Narodne stranke, na kojoj se raspravljalo o antisrpskim demonstracijama 1902., išlo se čak dotle da nitko nije niti spomenuo članak ‘Srbi i Hrvati’ Nikole Stojanovića kao bar povod demonstracijama koje su okupile trećinu stanovništva u Zagrebu, oko 20 000 Zagrepčana. Taj antihrvatski i antižidovski članak, u kojemu se navijestilo Hrvatima rat ‘do istrage naše ili vaše’, u kojemu se navijestilo da će Srbi uništiti Hrvate jer su Srbi ‘superiornija rasa’, ‘najljepši predstavnici slovenske krvi’, ‘najljepša rasa evropska’, inspiriran je djelom Houstona Stewarta Chamberlaina ‘Die Grundlagen des neunzehnten Jahrhunderts’. Upravo ovo njegovo djelo, koje Stojanović zove ‘epohalnim’, držano je klasikom nacionalsocijalističke literature.
Kad je Chamberlain, inače sin engleskoga generala, a po vlastitom izboru Nijemac (zet Richarda Wagnera), umro u siječnju 1927., nacionalsocijalisti su cjelokupno njegovo djelo uzeli za temelj svog nauka. ‘Po Chamberlainovoj smrti početkom januara 1927. nacionalsocijalisti su govorili da sve što je on napisao jeste i njihovo.’ (prof. Andrej Mitrović). I taj članak, inspiriran nacističkim idejama izazvao je razorne antisrpske izgrede početkom rujna 1902. Ta sklonost hrvatskih političkih elita ostala je karakteristika cijeloga 20. stoljeća. Najdrastičnije se pokazala u stvaranju mita o 700 000, milijunu i dva milijuna ubijenih Srba u Jasenovcu. To je živjelo cijelo vrijeme komunističke diktature i održavano na tisuću i jedan način. Kao metoda kulta ‘ugroženoga Srbina’ vješto se primjenjivala i praksa optuživanja za ‘prebrojavanje krvnih zrnaca’. A kojom se metodom došlo do toga da gotovo sav represivni režim u Hrvatskoj (vojska i policija) bude srpski? Ta se politika prenijela na žalost i u 21. stoljeće.
Zaključimo. Pavle Jovanović i Sima Lukin Lazić iliti Vrač Pogađač, veliki su svećenici kulta ‘ugroženoga Srbina’ 19. stoljeća. Taj je kult, zahvaljujući prije svega hrvatskim jugoslavenima, preživio do danas. Ali, kad se kaže Paja Jovanović i Sima Lukin Lazić ili Vrač Pogađač, onda ne mislim na ime, na jednu osobu, nego oni označuju politički program, jednu klevetničku struju, koja predstavlja proces dugoga trajanja. Danas su veliki svećenici kulta ‘ugroženoga Srbina’ dr. Milorad Pupovac i dr. Dejan Jović. I kad kažem dr. Milorad Pupovac i dr. Dejan Jović, onda ne mislim na slova, na ime i prezime pojedinca, mislim na istu tu klevetničku struju koja je preživjela više od stoljeća do danas. Isti je scenarij, ista pozornica, iste uloge, isti glumci, samo imena i prezimena druga. I Milorad Pupovac unaprijed je odlučio biti nezadovoljan kao i Vrač Pogađač iz čijega duha živi sto i toliko godina poslije.
Milorad Pupovac kao Vrač Pogađač
Kult ‘ugroženoga Srbina’ isprika je i opravdanje za agresivnost, prije svega pred vlastitim narodom. ‘Ugroženost je u djelima Srpske samostalne stranke postala gotovo nacionalna filozofija. U biti ona vrši nadasve blagotvoran utjecaj. Ona se nije sama izolirala, bilo da bi stvorila obrambeni zid, bilo da unosi neke negativne tendencije povlačenja. U njoj je iznad svega razvijena samosvijest, i to do tog stupnja da je postala agresivna. Ona budi nadu, stvara čvrsto uvjerenje da će muke četverovjekovne Golgote (ova je slika najomiljenija) uskoro dobiti zadovoljštinu. Društveni i politički položaj Srba u Hrvatskoj temelj je ove nade…’, da citiram jedan davno napisani mali doprinos o ovoj temi. Tada se još nije vidjelo kamo vodi kult ‘ugroženoga Srbina’. Danas vidimo da je najveći gubitnik srpski narod. Najveći je krivac kult ‘ugroženoga Srbina’, odnosno velikosrpska ideja. Kad suvremeni Vrač Pogađač, Milorad Pupovac, optužuje Hrvatsku za ‘ustašizaciju’, ‘fašizaciju’; kad hrvatske prosvjetne vlasti dopuštaju udžbenike u kojima djeca u školi ne uče jedinu istinu: da je na Hrvatsku izvršena agresija s ciljem da se ujedine ‘sve srpske zemlje’, odnosno ‘rascepkano srpstvo’, onda samo ponavljaju ono što je već viđeno i doživljeno u povijesti. Kult ‘ugroženoga Srbina’ ima transvremenski karakter.
Vidimo to i u karakteru lista Novosti, glasilu Srpskoga narodnog vijeća, koje pišu i propovijedaju istu nacionalnu politiku kao i Srbobran 130 godina prije. Razlika je samo u tome što je Srbobran financirala Srpska vlada krišom, a Novosti financira Hrvatska vlada na teret hrvatskih poreznih obveznika.
Završit ću onim što je Josip Juraj Strossmayer napisao u pismu Franji Račkom 29. veljače 1864.: ‘Ja mniem, da Srbima ne treba prostiti gdje ne imaju pravo, jerbo upravo tim bivaju smjeliji i drzovitiji.’ (Možda se hrvatski političari ovoga načela, nazvao bih ga najkraćim Programom za slogu Hrvata i Srba, ne drže zbog datuma? No, ipak mislim da se ne drže zato što su i oni transvremenski dio scenarija i pozornice kulta ‘ugroženoga Srbina’. Bez njihova prinosa taj se kult ne bi mogao održati više od jednoga stoljeća. A najveća je žrtva toga kulta – srpski narod. Tko ne vjeruje, neka pogleda kartu.)
* Dr. sc. Mato Artuković rođen je 24. prosinca 1954. u Kuljenovcima kraj Dervente (Bosna i Hercegovina). Osnovnu školu završio je u Slavonskom Brodu, klasičnu gimnaziju kod otaca isusovaca u Zagrebu, a studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1980), gdje je i magistrirao s temom “Srbobran 1884-1902” (1987). Doktorirao je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu s temom “Položaj Srba u Banskoj Hrvatskoj 1883-1903. – Analiza srpske izdavačke djelatnosti” (1999). Poslije završenog fakulteta radio je u Historijskom institutu Slavonije i Baranje (kasnije Centar za društvena istraživanja i Centar za povijest Slavonije i Baranje) do 1990. Nakon prvih demokratskih izbora i sloma komunističke diktature u Hrvatskoj, ušao je u prvu Općinsku upravu Slavonskog Broda, gdje je radio do početaka 1992. Potom se zaposlio u Državnom arhivu, a od 1994. radio je u Odsjeku za povijest pri Muzeju Brodskog Posavlja. Kada je 1996. Hrvatski institut za povijest iz Zagreba osnovao svoju Podružnicu u Slavonskom Brodu, prešao je raditi u tu ustanovu, čiji je voditelj bio u razdoblju 1996.-2011. Danas u zvanju znanstvenog savjetnika (2011) vodi redoviti znanstveno-istraživački projekt “Slavonija, Srijem i Baranja 1860.-1945.: politika, društvo, kultura “. Pretežno se bavi poviješću Srba u Hrvatskoj.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
